- Peščanik - https://pescanik.net -

Zaključana vrata države

Foto: Predrag Trokicić

Živeti usamljeno retko kome može da godi. Naročito kada je samoća prinudna kao sada i kad sam život ode u efe i napravi iznenadni i surovi zaokret. Ja pripadam grupi usamljenih, a i moji prijatelji spadaju u stigmatizovanu grupu „baka i deka“ (svi preko 65 godina), koji su prvi izolovani u vanrednom stanju, sve zbog nežne brige za „naše roditelje“ koju je demonstrirao predsednik države Aleksandar Vučić. To stanje je prilično gadno, ne samo po tome što je neustavno i uskraćuje građanska prava i slobode (s njima ne stojimo najbolje ni u redovnom stanju) nego i zato što su stariji građani diskriminisani na specijalno surov način. Vučić je doneo odluku da voljeni „bake i deke“ mogu da izađu iz kuće samo nedeljom, u cik zore, po jutarnjoj hladnoći, od 3 do 8. Dok mladi i zaraženi spavaju, starijim i zdravim građanima se dozvoljava da odu do najbliže prodavnice i stanu u nepregledan red za namirnice. Kako to izgleda nisam lično iskusila, ali sam čitala na Peščaniku i bukvalno se zgrozila. Vala neću u taj red po mraku, pa makar crkla. I da budem iskrena, imam sreću da mi ta nesrećna avantura nije ni potrebna.

Danas sam proslavila prvu nedelju života u kućnom zatvoru. Isplanirala sam svoj zatvorenički život: pre podne vežbanje, a uveče hodanje 30 minuta, u međuvremenu čitanje, TV, kompjuter i telefon. Nije bog zna kakav plan, pre je nekakva lenja uživancija, tek toliko da totalno ne okljakavim, čemu moji ispisnici inače teže. Moja prijateljica-ispisnica i zatvorenica javila mi je da su se neke naše „koleginice“ dosetile i uspešno maskirale: obukle farmerke i patike, nabile kapu na oči, stavile sunčane naočare, karmin na usta i šmugnule u park. I uspele da ih ne uhvate. Moram da priznam da ja nisam tako hrabra, a bez tog prkosa da nadmudriš policiju ništa ne vredi. Ako se maskiraš bez borbenog samopouzdanja sama ćeš se odati.

Dobro, od zatvorskih priča „deka i baka“ ima i gadnijih stvari: tu su bolest, umiranje, strah od bolesti, karantina, izolacije na Sajmu, otpuštanja, gaženja radnih prava, gubitka posla i osnovnog prihoda. Briga koliko hoćeš, pa staračke brige imaju veliku konkurenciju. Dogodila se i jedna velika nedaća koja me je zapanjila i šokirala. Ima mladih i slobodnih naših građana, ali su grdno nadrljali, jer ne mogu da se vrate u svoju rođenu zemlju. Meni je to od svega najstrašnije, to da te tvoja zemlja neće, da neće svoje državljane. Setih se Brežnjeva kada je u jednom periodu uveo ostrakizam i nekoliko neposlušnih građana jednostavno izbacio iz zemlje i oterao ih u beli svet. Kakve bake i deke, to je šala i zezancija prema našim državljanima, našim sopstvenim građanima koji argatuju u drugim zemljama. Koji su tamo zbog epidemije izgubili posao (po pravilu su to sezonski radnici, možda bez ikakvog osiguranja, a možda su radili i na crno) na koje je Vučić iz nekog razloga strašno ljut i neće da ih pusti da se vrate u zemlju. Drži ih na granici, izdire se na njih i kaže kako se vraćaju da bi se „ovde džabe lečili“. Nema tog državnog šefa, nema takve države koja neće da pusti svoje državljane da uđu u svoju zemlju! I da su i krivi i dužni, a nisu, to im se ne može zabraniti.

Desilo se, bez ičije volje i krivice, da su se razne kategorije naših građana zatekle u inostranstvu usred ove pandemije i moraju da se vrate kući. Nije to nikakva određena fela ljudi, nekakvih obesnih bogatih ljudi koji sede na Bahamima, Tajlandu, Kubi ili Floridi (i tamo se ide radi argatovanja), a i da jesu bogati i bahati turisti, pa šta? Ne smeju u svoju zemlju? Radi se o našim studentima, sezonskim i drugim radnicima, stručnjacima, šta god da su, neka su i kriminalci, država ne može da zabrani svojim državljanima da se vrate u svoju zemlju. Iz bilo kog razloga da stižu i kad god hoće da se vrate, možda iz čistog mira, bez ikakve nužde i nezgode. Nije važno zašto – oni hoće da se vrate u svoju zemlju i zabrane za državljane Srbije tu ne može biti. Otkud taj bes predsednika Vučića, koji je i glasom i rečju pokazao netrpeljivost prema građanima koji se nisu našli u zemlji u momentu kada je zavedeno vanredno stanje i ukinute sve saobraćajne veze i zatvorene granice? Kako su ti ljudi koji su se našli van zemlje mogli znati da će nastati ovakva svetska kataklizma? Ne vraćaju se oni da bi Vučiću ili svojoj zemlji naškodili, ne vraćaju se iz besa i da bi nešto ućarili (a što da ne i zbog toga) nego nemaju gde da ostanu, a imaju svoju zemlju Srbiju u koju hoće i moraju da se vrate. Ima li ičeg neupitnijeg od toga da čovek hoće da dođe u zemlju čiji je državljanin? Zar tome ne služe države i državljanstva, da štite svoje građane u nezgodi kada se nađu na teritoriji druge zemlje? Zar američka vlada i posle 20 godina ne pita vladu Srbije zašto nije istražila ubistvo braće Bitići i neće zaboraviti da to pita u gotovo svakoj zvaničnoj prilici, zato što su tri brata Albanca, mučki ubijena, bili američki državljani? Državljanstvo Srbije očigledno ne vredi koliko američko, ali izgleda da gotovo ništa ne vredi, ako državljani Srbije, u velikoj nezgodi, za koju nisu odgovorni, ne mogu da se vrate u sopstvenu zemlju. Mogu, pokazalo se na kraju, ali uz velike muke i poniženja, kada se Vučić smiluje.

Smilovao se i pokajao! Taman sam danas pomislila da ćemo o epidemiji slušati samo od stručnjaka, te da se Vučić malo primirio i odustao od svoje kampanje, kad odjednom negde, u nekoj njegovoj poseti, čujem ga besnim tonom izgovara zastrašujuću rečenicu. Rekao je da ne može sebi da oprosti grešku koju je napravio. Meni je stao dah. Pa zar ima neka greška koju će on priznati, a da za nju nisu krivi prokleta opozicija i centar Beograda. Rekao je da neće sebi oprostiti grešku što je dopustio da se građani Srbije vrate u Srbiju!

Po meni, on je time pao s vlasti, sam je se odrekao. On je zaboravio da predsednik države po Ustavu održava jedinstvo svih građana Srbije i njihovu jednakost i samo tako može biti njihov predsednik. On se te dužnosti odrekao (moralni kredibilitet je odavno izgubio). Veliku i nezamislivu grešku je napravio kada je državljane Srbije ostavio pred vratima sopstvene države.

Peščanik.net, 26.03.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)