- Peščanik - https://pescanik.net -

Zakonopravilo

Fotografije čitalaca, Zoran Trklja

Drugog dana avgusta (prvog nisam bio u Beogradu pa nisam mogao) otišao sam na trafiku da uplatim mesečnu kartu za gradski prevoz. Tamo mi je prodavačica rekla da je važnost moje bus-plus kartice istekla. Nemoguće, rekao sam, bus plus kartica nema rok trajanja. Ima, ima – rekla je prodavačica mirno – ovih dana imam puno ovakvih slučajeva, mora da su pokrenuli neku akciju. Ali, probaću ponovo. Probala je još dva puta – džabe.

Tako sam morao da odem u Beograđanku, u jedno od sedišta bus plusa. Jedan deo drugog sprata pretvoren u čekaonicu, za dugačkim stolom sedi 5-6 žena različite životne dobi, isto toliko korisnika gradskog prevoza ispred mene, obradujem se, nije gužva, klima radi, uzmem broj i brzo dođem na red. Pitam: zašto bus plus ima rok trajanja? Tako je odredila Direkcija za javni prevoz, kaže flegmatično osoba preko puta. I koliko je rok? Tri godine. Toliko je procedura zamene trajala – uzmem novu karticu, hvala, doviđenja i odem. Ah da, prethodno sam morao da platim 250 dinara. Fiskalni račun nisam dobio.

Idem i razmišljam: ono što meni, kao pojedincu, nema nikakvog smisla, jer zašto bi kartica gradskog prevoza važila tri godine, zašto bi uopšte imala ograničen rok trajanja, ako ne platite ona ne važi, ako hoćete da onu koju imate zamenite nekog drugom (zbog promene radnog statusa ili slično) odete sami i to učinite, za državu je – jer i grad je država – itekako smisleno: neki partijski drugovi dobiju posao da naprave kartice, neke partijske drugarice dobiju posao da ih izdaju, u državnu kasu se sliju milioni dinara, divota.

Poslednjih meseci, valjda zbog karaktera Vučićeve vladavine, pojačana je priča o tome kakva nam je država potrebna – kako je to pitanje formulisao Miodrag Zec, u svojoj kolumni u NIN-u. I nepodeljeno mišljenje „misleće javnosti“ je da nam je potrebna država kojom vladaju pravila i institucije.

Nema sumnje da je tako. Ali, mislim u sebi, zar u konkretnom, netom ispričanom slučaju, nemamo i jedno i drugo. Imamo instituciju – gorepomenutu direkciju, a imamo i pravilo – kartica važi tri godine. A uprkos tome građani su na gubitku.

Zaključujem – bez namere da polemišem sa uvaženim profesorom, već više da sebi razjasnim – institucije i pravila nisu dovoljni. Potrebno je, štaviše nužno, da institucije i pravila budu samereni potrebama i interesima pojedinca, građanina, a ne nekih „otuđenih centara moći“, kako se to u nedemokratska vremena govorilo. A u šta se „institucije“, bilo državne bilo paradržavne, često pretvaraju. Tačnije, što po pravilu i jesu; izuzetaka praktično nema.

Dok je moj, lični i porodični, novčanik ostao u deficitu za 250 dinara, u državnom je zabeležen suficit. Prvih dana avgusta, takođe, premijer, pardon mandatar Vučić je slavodobitno objavio kako je budžet republike za sedam meseci ove godine ostvario višak od 22 milijarde dinara. To je za čak 95 milijardi bolje, objasnio je, od očekivanja, jer je planiran manjak od 73 milijarde. Ovaj uspeh ostvaren je pre svega zahvaljujući povećanju prihoda koji su bili za 72 milijarde iznad planiranih (poreski za blizu 55, a neporeski za blizu 18 milijardi, kako Anica Telesković u Politici prenosi informaciju Ministarstva finansija, što daje 74 milijarde, ali da ne ulazimo u „sitna crevca“ velikog uspeha) – a znatno manje smanjenju rashoda (za 22 milijarde ispod planiranih).

Dobro, porez mora da se plaća, ali – mora li baš toliko. Znamo da finansijski rezuzltat države Srbije na kraju godine – kad bude poplaćala sve dugove i dubioze svojih preduzeća – neće biti ni približno dobar kao sada, ali – mora li ona baš toliko da troši. Jer, prvo pitanje koje se postavilo nakon objavljivanja sedmomesečnog izveštaja jeste – kako će taj „višak“ biti potrošen. A odgovor koji se „sam po sebi“ nametao bio je – na povećanje plata u javnom sektoru i penzija. A zatim i subvencija, stimulacija, dotacija, donacija… širok je spektar gladnih očiju.

Smanjenje poreza i doprinosa nikome nije palo na pamet. Nego sad kad se videlo da se od privrede i građana može uzeti (još) više i da suva drenovina još do kraja nije isceđena, ne samo da se odustaje od smanjenja državnih rashoda, nego se odustaje i od smanjenja broja državnih službenika. Osim „prirodnim odlivom“. U penziju.

Tako se vraćamo na pitanje: kakva nam je država potrebna.

Srbiji je potrebno sve suprotno od onoga šta sada ima; potrebna joj je mala, jeftina, efikasna i snažna država. Sadašnja država je glomazna, skupa, neefikasna, slaba. Najneefikasnija i najslabija je tamo gde treba da bude najjača: u odbrani prava i sloboda građana i preduzeća. Državnih uposlenika je previše, ali to nije toliki problem koliko nizak kvalitet njihovog rada. I to ne važi samo za državu u užem smislu, državnu upravu, nego i za državu u širem smislu – za prosvetu i zdravstvo.

Ilustracije radi, rashodi za obrazovanje iznose nešto više od pet odsto bruto domaćeg proizvoda, što je iznad proseka država regiona (4-4,5 odsto BDP-a), ali su rezultati našeg školskog sistema znatno slabiji. Takođe, država u Srbiji za zdravstvo izdvaja oko 6,5 odsto BDP-a, što je osetno iznad proseka u uporedivim zemljama Centralne i Istočne Evrope (oko 5,5 odsto BDP-a), ali ono po kvalitetu prilično zaostaje za većinom uporedivih zemalja u regionu.

Državna uprava je postavljena u skladu sa potrebama činovnika, prosveta – nastavnika, a zdravstvo – medicinskih radnika. To je osnovno i ključno pravilo koje važi u Srbiji. I to je prvo što mora da se promeni.

Peščanik.net, 05.08.2016.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)