- Peščanik - https://pescanik.net -

Zar sve ove godine

Foto: Predrag Trokicić

Godine, to su samo kalendari. Tako misli prodavac „šrafovske robe“ na Cvetkovoj pijaci. Pocepaš mesec koji je umro i propao i ideš dalje. Ali gde, pitam ja tebe. Više se nema gde, kume.

Neko jedva poznat mi je ispratio čestitku u stihovima koju je već dobio od nekoga: Srećna ti nova godina ova, nek cveta ljubav i kaplje lova. Serijski lirski hedonizam, koji se preporučuje ubogom rimom. Pokušavam da u tome pronađem bar malo naivnog poetskog smisla. Ko je to napisao prvi, kako je ta stvar uopšte stigla do mene?

U nagoveštajima boljih vremena, mojoj generaciji su najveće ljubavi stvar prošlosti. Kapanje para, to bi mogla da bude još jedna milostinja mahnitog Deda Mraza, koji je obuzet natalnom manijom. Želi da uveća masovnost podanika, uz podsticanje nasušnih radnji. I to namerava da plati odmah pošto se vidi rezultat napora i uživanja. Za prvo dete – 300.000. Za drugo i treće po 100.000. Četvrto neće biti potrebno, ko ga bude pravio, činiće to samo sebi na radost.

Na visokim spratovima slabo se primaju srpski fetusi, tako misli milosrdnik. Ako se na tim visinama ljudima uopšte mili da se zbog nastavka ovakve vrste uhvate u koštac. Deca se prave tu negde, do trećeg sprata i u kućama. Tu je radost života, ne može biti bezgrešnog začeća u onoj rugobnoj kuli, na primer, zamišljenoj po liku tvorca.

Udeliće mladima po 100 evra. Neka potroše i zapamte darodavca. Da bi ga imali stalno pred sobom, dovoljno je da mu daju kupljeni glas.

Starci će dobiti malo više, već je kupio njihovu naklonost njihovim parama i cedi je kao suvu drenovinu. Ali stižu novi seniori, to su moćni odredi moribunda koji će biti njegova infuzija.

Kupuje sve generacije, od zametka do samrtnika, znajući dobro da je sve na prodaju. Nikada nije bilo jeftinijih ljudi u Srbiji.

Pevaće se na trgovima, kome je do pesme neka peva. Još su Koštunica i Matija cupkali uz Cecinu umetnost. Onaj koji šalje stihove koje šalju mnogi, neuki da sastave prostu rečenicu, možda je i primetio da u porukama nema radosti. Ni uz nešto para koje udeljuje ludi prorok u zamenu za sreću.

Radost je najdragocenije ljudsko osećanje koje smo zaturili u magli, blatu i nedostatku nade. Deca su nam otišla na bolja mesta, niko ne može da rodi, ni za kakve pare, ono što se seli da se ne vrati. Njih smo prodali Čudovištu za po jednu večeru, i ostajemo sami na putu za Orlovaču.

Odsustvo radosti se ne može nadoknaditi. Kako da se radujemo bilo čemu dok gledamo prizor koji najavljuje dolazak jeze.

Svuda su gužve po gradovima Srbije, Beograd je zakrčen već danima. Ljudi žure negde, pazare svoje privide da je ipak dobro. Sve je manje smeha. Doček, to je samo nešto što valja obaviti.

Nisam na strani onih koji zameraju ljudima daleku želju da nešto slave. Nedostaju nam okupljanja, zagrljaji, dodiri. Previše je epidemiologa, šarlatana, vračeva i drugih garanta zdravog života u bolesti. Teško je sažeti sve njihove savete u jedan dobar. Ubiće nas udaljenost pre nego virus. Od bliskosti može da ostane samo sterilna Vladareva strategija nacionalnog začeća.

Idemo da se proveselimo pa da pomremo, govori glasno žena u trolejbusu 28.

Iz vremena smrti, svi su ovde u vremenu smrti, osim onih koji su na robiji ili ispod požarevačke trešnje. Sve nove godine, a ima ih više od 30 čekamo sa njima. Ne možemo se ni prepoznati koliko nas je to ubilo.

Iz neke kafane čuje se glas Harisa Džinovića: Zar sve ove godine, tebi ništa ne znače? Meni su baš preduge, često mi se zaplače…

Na Bulevaru jedva se kreću deda sa hodalicom i starica uz pomoć štapa. Uspori malo, kaže on. Ne mogu da te pratim.

Peščanik.net, 31.12.2021.

NOVE GODINE, BOŽIĆI I OSTALI DUPLIKATI

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)