- Peščanik - https://pescanik.net -

Zaspanka za građane

Foto: Predrag Trokicić

Odavno je postalo nemoguće informisati se preko informativnih emisija Radio televizije Srbije, koja je u svom upornom hodu unazad počela najpre da se odriče sopstvenog slogana kao „javnog servisa svih građana“, da bi u godini šezdesetogodišnjeg jubileja postala medij koji ne servisira ni građane, ni Vladu, pa ni SNS, već isključivo i jedino predsednika Srbije. U tom smislu, RTS se pretvorio u još jedan megafon Aleksandra Vučića preko kog on proziva, optužuje, ljuti se i svađa s građanima i susedima. Dugo se održavao privid izbalansiranog izveštavanja RTS-a, što je bilo maskirano Vučićevim čestim napadima na „žutog“ direktora i isto takvu uređivačku politiku. Međutim, kako je vreme prolazilo, RTS je uporno nastavljao da podilazi predsednikovim (ranije premijerovim) zahtevima, kako bi svoj način izveštavanja približio svom glavnom rivalu – Televiziji Pink. Ovu fatalnu kompeticiju s Pinkom otpočeo je prethodni direktor RTS-a Aleksandar Tijanić po kome bi, na besprizornu inicijativu UNS-a, jedna beogradska ulica trebalo da dobije ime. Istraživanja pokazuju da je transformacija izveštavanja državne televizije otpočela već od 2012, što je za prve tri godine Vučićeve vlasti rezultiralo njegovom dominacijom informativnim emisijama preko 60 posto. Ali pritisak na „javni servis“ je nastavljen. Danas se došlo dotle da gotovo svi dnevnici počinju rečenicom „predsednik Srbije Aleksandar Vučić je uradio to i to“. Ipak, ni ta formula nije dovoljna, pa se u samoj najavi najvažnijih vesti Vučić pojavljuje u nekoliko udarnih tema, što se ponekad provuče i kroz kulturu, sve do sporta. Jedino je vremenska prognoza ostala neutralna zona izveštavanja, što ne znači da uskoro neće biti upregnuta u propagandne svrhe, na način kako to čini, recimo dnevni list Blic, koji je od meteorološke najave napravio mali horor žanr s pretećim naslovima i zloslutnim očekivanjima. Dnevnik RTS-a je slično postupio sa svojim rubrikama, koje najavljuje kao i Blic susnežicu u Surdulici. Dramatično, pompezno, preteće. U pozadini svega toga stoji jedna nepromenljiva vest da je predsednik strašno ljut i da ovoga puta neće imati milosti. Uglavnom, svima nama, koji očekujemo objektivno izveštavanje, loše se piše, pre svega zbog toga jer očekujemo nezavisni rad medija.

Odustavši od profesionalnog izveštavanja, redakcija informativnog programa RTS-a se upustila u kreiranje stvarnosti po meri jednog čoveka i njegove opasne politike. Tako je za poslednjih sedam dana, RTS napravio nekoliko žanrovskih salta, od histerije zbog „pogrešne stolice“ u Parizu, preko euforije zbog „pobede“ u Interpolu, sve do farse sa „carinskim ratom“ i odbranom Milana Radoičića. U pozadini svega toga, stajao je logo ratnog „ponosa 2018“, što je pratilo stotine sati memorijalnog programa posvećenog stogodišnjici Velikog rata. RTS je na taj način izvršio agresivnu mobilizaciju pažnje i emocija građanstva, servirajući mu predimenzioniranu verziju slavne prošlosti (zapravo nezapamćene političke i demografske katastrofe jedne siromašne zemlje), u kombinaciji sa slavnim vojevanjem predsednika Aleksandra Vučića na više frontova. U tom pogledu se i retorika RTS-a donekle militarizovala, pravdajući to memoriranjem rata. Tako se novembar na javnom servisu pretvorio u sapunicu Aleksandra Vučića, sa specijalnim uključenjima dramskog programa nakon savetovanja vlade, ili gostovanjem predsednika u studiju RTS-a i, svakako, neprestanim prenošenjem vesti o svim njegovim aktivnostima.

Monološki formati informativnog programa RTS-a direktna su posledica odustajanja državne televizije od bavljenja objektivnim izveštavanjem, komentarisanjem i analiziranjem društvene, kulturne i političke stvarnosti. Dajući predsedniku Vučiću ekskluzivno pravo na prvu i poslednju reč o gotovo svim aktuelnim događajima, RTS kreira jednodimenzionalnu sliku društva bez uporišta u institucijama. Tako je prebijanje lidera Levice Srbije Borka Stefanovića i njegovih pratilaca zabeleženo kao „zadobijanje lakših povreda“ pri čemu se „pokazalo da Srbija nije banana država“ budući da su u roku od pet minuta privedena dvojica napadača čija imena su ostala nepoznata javnosti. Zato je i pismo, koje su lideri opozicije uputili direktoru RTS-a i uredniku Informativnog programa, ostalo bez odgovora, a oni bez mogućnosti repliciranja Aleksandru Vučiću na mediju koji su opozicionari devedesetih zvali TV Bastiljom. Ovaj pežorativ se i kasnije javljao u raznim fazama posustajanja rada RTS-a, da bi sada ponovo isplivao na površinu kao nedvosmisleni signal kolapsa profesionalnog novinarstva.

Prve adrese koje bi trebalo prozvati zbog ovakvog stanja svakako su Upravni odbor i Programski savet RTS-a, kao i Regulatorno telo za elektronske medije, koji snose odgovornost za (samo)ukidanje informativnog programa centralnog državnog medija. No budući da su UO i PS RTS samo provizorna tela koja služe da bi se stvorio privid demokratske kontrole u profilisanju programa i odbrane medija od partijske uzurpacije, ne može se od njih očekivati ništa naročito. Tako je na poslednjoj sednici UO, održanoj krajem septembra, glavna tema bio pokušaj usvajanja aneksa ugovora za film Čarape kralja Petra, kao i usvajanje izveštaja o „uspešnom televizijskom prenosu“ posete predsednika Vučića Kosovu i Kini. Dakle, igrani program sa tematikom iz Prvog svetskog rata je i u dokumentima RTS-a ravnopravan sa predsednikovim segmentom programa. S druge strane, REM izriče opomene TV Happy za skraćeno emitovanje špice serije „Crni Gruja“, ali u direktnom uključenju ratnog zločinca Ratka Mladića u jutarnji program ne vidi ništa sporno. Po svemu sudeći, ostaje nam samo vremenska prognoza i to samo do sledeće izborne kampanje kada će i ona biti pretvorena u deo propagandne mašine.

Peščanik.net, 30.11.2018.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)