- Peščanik - https://pescanik.net -

Zašto Tadić i DS prete Evropskoj uniji?

Dragan Đilas je u svom intervjuu tabloidu Press (nedelja, 14. avgust 2011.) izjavio kako za Srbiju Evropska unija nije smisao života, ali jeste garant za bolji život građana. Otkud ovaj iznenadni otklon Demokratske stranke od Evropske unije? Do juče, bilo je pitanje opstanka da Srbija na jesen dobije status kandidata i, sa više skepse, datum početka pregovora. To je bila gotovo jedina karta. Optimizam se širio na svakom koraku, kao da smo već pred EU kapijama. Odjednom, eto, EU više nije naš smisao života.

Istine radi, Evropa nikada nije bila srpski smisao života. Da je to bila, valjda bi Srbija požurila da tamo stigne. To je stara istina i zna se da Srbija ne pati od ljubavi prema Zapadu. Preveliku ljubav ni sam predsednik Tadić nije obećavao. Rusiji je jeftino dao NIS i ono malo nafte koje imamo, što nije bilo za prodaju i trampu. Hvalio se s ona četiri stuba naše spoljne politike, od kojih je samo jedan bila EU. Nije to baš bilo pucanje prsluka zbog Evrope. Zar nismo u Ujedinjenim nacijama glasali protiv rezulucije EU, kojom je tražena osuda kršenja ljudskih prava u Iranu? Zna se zašto smo tako postupali. Zašto nam je propala pravosudna reforma, a i ona je uslov za EU? I tu smo na permanentnom popravnom ispitu, za šta je najodgovornija DS. Đilasu mora biti poznato da je DS pred izbore 2008. razgovetno rekla da sem EU Srbija ima još jedan smisao života. To je Kosovo. Mora se sećati da je DS na izbore 2008. izašla sa dvostrukim smislom života: “i Evropa i Kosovo”. I to je upalilo kod lakovernih građana: em idemo u EU zbog boljeg života, em ćemo da se širimo po našem Kosovu i uživamo u našim manastirima. Bog-te-video, pa ne može biti lepše!

Da li najnovije izjave Dragana Đilasa treba razumeti tako da se Tadić razočarao u EU i da se vraća na onaj provereni životni smisao – na Kosovo? Pogledajmo na šta se Đilas požalio, a šta je prećutao, a Rasim Ljajić kazao, pa da vidimo šta je hteo Tadić da poruči i kome.

Đilas je ljut na EU, čini se s pravom. Kaže da nas EU tretira kao najlošije đake u školi za EU; stalno nam drži lekcije a ponaša se nefer: propituje nas iz gradiva koje nije predviđeno školskim programom i nema ga u udžbenicima. EU je nepravedna jer primenjuje dvostruke aršine i diskriminiše Srbiju. Eto, nas je terala da održimo gej paradu, a mnoge članice EU je nikada nisu organizovale. Traži se da Romima damo stanove i radna mesta samo zato što su Romi, a nijedna članica EU to ne čini. Ali, Srbi i to moraju. Još je luđe to što Jadranka Kosor mrtva hladna prilikom obeležavanja Oluje pozdravlja generale Gotovinu i Markača, iako je ovu dvojicu Haški tribunal osudio za ratne zločine. A ipak su Hrvati pred vratima Evrope, jer su tobože prihvatili evropske vrednosti. A našem premijeru ni na pamet ne bi palo da čestita srpskim generalima u Hagu, koji su branili zemlju od NATO bombardovanja. I ne može da se prećuti da nam je NATO, by the way, srušio mostove, a posle nam niko nije dao pare da ih ponovo izgradimo. Morali smo to da uradimo sami. I uradili smo. Eto, imamo najlepši most u Evropi, građani su ga videli i hodali po njemu. Mi ćemo tako u EU, kaže Đilas, s najlepšim mostovima. Dodao je još i to da ne treba da se zahvaljujemo EU zato što nas je oslobodila viza, jer nam sloboda kretanja pripada sama po sebi, jer smo i mi Evropejci. Ovo poslednje ipak čudi, jer se DS do sada najviše hvalila viznom liberalizacijom.

Đilas je sve lepo rekao, u svom poznatom inženjerskom stilu, blizak mozgu našeg naroda. Jer otkud to ludilo da mi dajemo Ciganima stanove i radna mesta? Normalan čovek pomišlja da su oni u EU totalno poludeli. No, očigledno da odnos prema Romima nije bio Đilasova meta. Teško je poverovati da će Srbija zatezati odnose sa EU zbog gej parade i romskog pitanja. Da bismo razumeli šta to DS žulja, treba čuti druge Tadićeve glasnogovornike. Pre neki dan čulo se kako Rasim Ljaljić, ministar i šef famoznog Nacionalnog saveta za saradnju sa Haškim tribunalom, u duge avgustovske dane filozofira na teme Haškog suda i Kosova. Kaže Rasim kako je sada jasno da je Haški tribunal bio samo paravan Evropskoj uniji da od Srbije traži Kosovo kao uslov za ulazak. Izgleda čak i za status kandidata. Umesto da nas nagrade još kad smo predali Radovana Karadžića, vajka se Rasim, oni su se pravili ludi i ništa nam nisu dali. Onda smo zarad tog statusa kandidata predali Mladića i Hadžića, i šta se pokazalo? Aplauza nije bilo, samo tapšanja po ramenima. Posle Mladića, odmah su tražili Hadžića, a posle Hadžića su rekli da moramo da sredimo to sa Kosovom, jer su granice na Balkanu povučene. Ma bitange jedne, samo što ne kaže Rasim, lagali su za haški uslov, a to je bio samo paravan za Kosovo!

Sad je jasno da se zaplet odnosi na Kosovo, a da nema veze s gej paradom i Romima. Htela se poslati poruka EU da ćemo i mi malo da zategnemo. Po svemu sudeći je situacija krajnje ozbiljna. Tadić je u velikom problemu, jer od njegovih obećanja nema ništa. Izgleda da nam ne daju ni Evropu ni Kosovo. Ni mrvice boljeg života, a ni delić Kosova. Pritom, u ovo zlo doba, stiže drugi talas krize, o čemu nesnosno urlaju svi mediji. Već se tobože pripremaju sve požarne službe da preduprede najgore na vreme, a omaklo im se, izgovorili su, da se posledice drugog talasa već znaju. Kažu, već na jesen novih 190.000 radnika gubi posao. Da li će drugog talasa biti ili neće, još se u svetu ne zna tačno, ali kod nas će ga sigurno biti. Neodoljiv je utisak da je DS u panici. I Dinkić smišlja nove fore, pa umesto upravnih odbora traži da se pod hitno uvedu nadzorni odbori. A postoje nadzorni odbori. Samo još on fali da sedne na kičmu zabrinutom Tadiću. Jedva je preživeo prolećni napad URS-a, a sada je Dinkić smislio drugi talas.

U stvari, panika je zavladala, jer u Srbiju dolazi Angela Merkel krajem ovog meseca, s namerom da nas pritisne oko Kosova, da se mirno reše preostali problemi na Kosovu. Priprema se ponuda da sever dobije specijalni status. A čulo se i šta ministar Vestervele ima da kaže – granice se neće menjati. Važna je poseta Merkelove jer Nemci sada vuku poteze. Oni su jedini ostali prisebni da rešavaju i takve probleme. Drugi su utonuli u sopstvene muke i za balkanska pitanja nemaju ni volje ni vremena. Naši najveći prijatelji su propali ili su na ivici propasti – Grčka, Italija, Španija… Po svoj prilici Tadić namerava da zaplaši Merkelovu i još jednom pokuša da objasni da bi trebalo da se EU i Nemci smire oko Kosova, jer ako neće, ovde će opet prevladati stare antievropske snage, koje će izazvati mnogo veći belaj zbog svete zemlje. On ne može da preživi i bez statusa kandidata i bez Kosova i sa drugim talasom krize. Negde moraju da popuste i nešto moraju da mu daju.

Eto to je priča, ali samo onaj njen deo koji se odnosi na posledice politike Borisa Tadića. A kako su Tadić i Srbija stigli do ovog škripca, dugačka je priča. Ukratko ispričana ona izgleda ovako. Tadić je napravio veliku grešku kad se svojevremeno privio uz Koštunicu i ušao u njegovu opsesivnu srpsku priču i pregovarački čamac oko Kosova. Najgore je bilo to što je prihvatio Koštuničin ustav i to da se u njemu zapiše da je Kosovo sastavni deo Srbije. Kad sam ga pitala zašto je prihvatio takav ustav, on je rekao da je to bio jedini način da se raspišu izbori! Koštunica je održao obećanje i posle donošenja tog tragičnog ustava, izbori su raspisani. Tadić je hteo, površan kakav jeste, da se provoza po srpskoj svetinji sa Koštunicom i da na tome dobije glasove. I dobio ih je. Ali to ne može besplatno, a naši političari nikako da nauče tu lekciju. Upao je u Koštuničinu klopku, prihvatio je da je celo Kosovo srpsko i da će takvo “zauvek ostati”. Koštunica je pokazao da on to misli ozbiljno, pa je vratio mandat narodu i raspisao izbore posle proglašenja kosovske nezavisnosti. Sada je on bio odlučan na prođe izbore na talasu Kosova, zatežući konopac do kraja – odbacivanjem ulaska Srbije u EU ako joj se ne obeća Kosovo. Ali napravio je kobnu grešku sa onim mitingom, paljenjem ambasada i razbijanjem Beograda. Ne samo da su ga EU i Amerikanci otpisali i već je i zbog toga morao da ode, nego se narod zaplašio od njega, uvidevši da mu nije dobar Koštuničin radikalni put. Jednom je već tim putem stigao do dna. Onda se Tadić dosetio da pobedi Koštunicu i radikale kampanjom iz podvale – “i Evropa i Kosovo”.

Izgledalo je kao da su na tim izborima pobedile proevropske snage, pogotovo što se ni radikali više nisu mogli održati i došlo je do njihovog cepanja. Tadić sa Jeremićem obleće zemljinu kuglu s ciljem da blokira priznanje Kosova, pa se više igra kosovska nego evropska igra. Tadić prazni politiku od nekog čvršćeg uporišta; to je bila politika filovanja torte: malo Kosovo, malo EU. A omča se stezala i zato što nije završio sa Haškim tribunalom, a obećao je. Svima je bilo jasno da on igra igru i da neće da preda Mladića i Hadžića. Tu je Srbija izgubila kredibilitet, jer je lagala kako politička volja postoji, ali eto, ne mogu službe da nađu optužene. Konačno, kada Tadić ulazi u sve veće probleme oko Kosova, i kada mu dobijanje kandidature za članstvo Srbije u EU i datum početka pregovora postaju pitanje “biti ili ne biti”, on konačno rešava da preda Mladića i Hadžića. Ali nema odjeka, nema očekivane nagrade, kako dobro primećuje Rasim Ljajić, jer je baš sama predaja belodano pokazala da je obojicu krila država i sve vreme pravila komediju od Serža Bramerca i EU. Ne prašta se lako ako od onih od kojih zavisiš i u čije redove hoćeš da uđeš praviš budale. Velike sile su zato stalno ljute na Srbiju, zbog te prevarantske politike, a kad je nedavno zagustilo na severu Kosova, lepo se videlo i da je veliki srpski saveznik – Rusija, spasilac Kosova, digla ruke od Srbije i od Kosova i pravi se da ne čuje svoje srpske obožavaoce koji joj pišu pismo i traže pomoć od majčice Rusije.

Muk posle predaje optuženih je bio veliki udarac koji nije mirisao na dobro. Pre toga, pozicija Srbije se naglo pogoršala nakon dobijanja negativnog odgovora Međunarodnog suda pravde, koji je na naše pitanje prihvaćeno od Ujedinjenih nacija, odlučio da proglašenje kosovske nezavisnosti nije prekršilo međunarodno pravo. A taj pravni teren, to pitanje, bila je ključna strategija Srbije prema Kosovu – a ona je propala. Umesto da postanemo moralni heroji, desilo se suprotno, postali smo gubitnici na sopstvenu inicijativu. Srbija opet reaguje neadekvatno, opet vara EU da će zajednički s njom napisati Rezoluciju o Kosovu i podneti je Ujedinjenim nacijama. Ali Srbija ne drži obećanje, nego svoju rezoluciju, bez saglasnosti EU, šalje u Ujedinjene nacije. Na to su velike sile oštro reagovale; odmah je nemački ministar došao u Beograd i rekao da su granice na Balkanu povučene i da, ako se Srbija ne povuče korak unazad i ne prihvati zajedničku rezoluciju, od Evrope nema ništa. Tadić pomera Jeremića na marginu, on i njegov kabinet počinju da vode spoljnu politiku, a ministarstvo spoljnih poslova uglavnom sedi besposleno. Tadić je posle tih lomova morao da prihvati dijalog Beograda i Prištine o rešavanju praktičnih pitanja, kako bi se uspostavili funkcionalni i podnošljivi odnosi između Srbije i Kosova, bez traženja da Srbija formalno prizna Kosovo. Beograd i Priština nevoljno učestvuju u tim pregovorima, sporo se dolazi do nekih rezultata. Pregovori se praktično raspadaju, a Tadić za domaću javnost taj dijalog prikazuje kao da će on otvoriti pitanje statusa i da će Srbija izvuči nešto, odnosno sever Kosova, mada takva koncepcija oficijelno ne postoji. Ali on tu ceduljicu o podeli Kosova stalno protura ispod stola, mada nikada otvoreno kao svoju politiku. Pa kako je ona uopšte mogla da se dogodi? Tako što će Srbija toliko uspešno blokirati Kosovo da neće on, Tadić, tražiti podelu Kosova, nego će to učini EU i Amerikanci. Oni će da traže tu podelu i tako će se konačno rešiti problem i otkloniti srpska blokada Kosova. Ali ništa se od toga nije dogodilo, nego je Srbiji stalno ponavljano da EU neće dozvoliti blokadu Kosova i odlaganje njegovog ulaska u EU. Velike sile su rešile da zatvore pitanje severnog Kosova na miran način, tako što neće dozvoliti Albancima da na silu preuzmu vlast, ali neće ni Srbima dozvoliti da nasilno pripoje sever Kosova Srbiji. Poslednji događaji pokazuju da su Nemci i saveznici rešili da srede pitanje severa Kosova i izbiju Tadiću ideju podele iz glave, jer Evropa neće prihvatiti prekrajanje granica. Na pregovaračkom stolu će se verovatno naći ponuda da sever Kosova dobije specijalni status i da se tako dopuni Ahtisarijev plan. Ako to Tadić prihvati, a bilo bi dobro da to uradi, Srbija ne bi ispustila praktično poslednju ponudu i jedini mogući dobitak (setimo se onog plana Z-4 za autonomiju Srba u Hrvatskoj). To bi bio konačni izlazak iz ambisa Kosova, posle vekova opsesivnog samouništavanja i uništavanja i Albanaca i ostalih naroda, jer nije pogrešna pretpostavka da je Jugoslavija slomljena na Kosovu i da je ludački plan o stvaranju velike Srbije bio zamišljen kao kompenzacija za izgubljenu “svetu zemlju”.

Sada je potrebno da udarimo ovu priču na velika zvona i da se probije medijska blokada. Potrebno je iz sve snage dati podršku uplašenom Tadiću da prihvati poslednju šansu, umesto da ovako beslovesno, izokola, preti preko Đilasa i Ljajića kako ulazak u EU za Srbiju nije smisao života i kako nas Evropa vara i diskriminiše! Po svoj prilici, Tadić se neće usuditi da prelomi, po istoj logici po kojoj je bio odbijen plan Z-4 u Hrvatskoj. Jer, prihvatanje specijalnog statusa bi značilo priznavanje Kosova. Ali, izgleda da je Tadić rešio da pripreti EU i spreči rasplet na Kosovu. Tako se verovatno neće izbeći da nam stigne ceh uvek iste glupe srpske politike: nećemo dobiti ni članstvo u EU, a od Kosova neće biti baš ništa dobijeno. Onda ostaju samo kuknjava i gusle.

Peščanik.net, 15.08.2011.


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)