Ako je vjerovati izvještaju Evropske komisije iz ove sedmice, odnosi Srbije i Hrvatske su ‘zategnuti, uz povremene političke sukobe’. No, ova birokratska fraza kojoj se nema šta prigovoriti i koja je naizgled istinita, ali i kritična, zapravo je afirmativna u odnosu na pravo stanje stvari. Odnosi, naime, nisu zategnuti jer njih suštinski i nema, odnosno u političkom smislu postoje samo formalno kroz standardne diplomatske kontakte i ništa više od toga, a u političkom smislu se svode na javna prepucavanja i uvrede putem medija. Da stvari budu tragičnije, stvarni život i međuljudski odnosi te logika trgovine i kapitala koji su se obnovili krajem devedesetih i posebno početkom dvijetisućitih, nastavili su normalno funkcionirati, unatoč konstantnim naporima oficijelnih politika da te odnose vrate u psihološkom smislu na one koji su vladali u ratnom periodu. Što je samo dodatno naglasilo to koliko su ljudi zreliji od onih koji vode države i kreiraju politike. Ono što dakle danas održava stvarne odnose između Srbije i Hrvatske su kulturnjaci, znanstvenici, jedinstveno tržište, posebno ono telekomunikacijskih i kablovskih operatera, zajednička pop-kultura i socijalistička prošlost, košarkaška i vaterpolska liga, obiteljske i prijateljske veze, zajednički jezik i na jednoj sasvim drugoj razini manjinske zajednice u svakoj od dvije zemlje te međusobna suradnja te dvije zajednice. Sve navedeno nije malo, štoviše to je upravo ono što čini život i dobra je stvar što je, barem za sada, pokazalo otpornost na političku retoriku i medijske kampanje, ali svaka otpornost ima svoju granicu koju ne bi trebalo testirati.
Vrijeme velikih gesti jeste prošlo i koliko god one u simboličkom smislu jesu izgledale bitne, realno nisu ništa pomaknule. To jednako vrijedi za onu zajedničku turneju po mjestima stradanja, Ive Josipovića i Borisa Tadića, za klečanje Verana Matića u Vukovaru, kao i za onaj tragikomični susret Aleksandra Vučića i Kolinde Grabar Kitarović na mostu u Iloku. Štoviše, one geste koje su mogle nešto promijeniti, poput dolaska Borisa Miloševića kao potpredsjednika hrvatske Vlade u Knin na proslavu Oluje te kasnijeg odlaska ministra branitelja Tomislava Medveda u Varivode, dočekane su na nož od strane aktualne vlasti u Srbiji. I stanje je još uvijek takvo, da jedan od ključnih momenata prijepora između ove dvije zemlje, a to je rat iz devedesetih, jednostavno neće biti uklonjen u skorije vrijeme. Strukturalni nacionalizam proizveo je atmosferu potpunog negiranja odgovornosti Srbije za ulogu u ratu s jedne strane i nespremnost Hrvatske da prizna da jedan od Tuđmanovih ciljeva jeste bio masovni odlazak Srba. Stvari imaju uzroke i posljedice, ali konačni ishod je takav da Srbi u Hrvatskoj sasvim jasno nestaju i idu ka asimilaciji i pretvaranju u folklornu činjenicu, što je posljednji popis najbolje pokazao.
I upravo zbog te zajednice i tih ljudi je tužno i frustrirajuće slušati ostrašćene govore o reinkarniranoj ustaškoj državi i slične stvari, koje u konačnici mogu rezultirati samo dodatnom traumatizacijom upravo tih ljudi.
Hrvatska i Srbija danas djeluju u potpuno drugačijim kontekstima i to je, pored razdora oko tumačenja prošlosti, ključno objašnjenje nepostojanja tih odnosa. Hrvatska je članica Europske unije, i to zahvaljujući Andreju Plenkoviću, jedna od onih koje slijede mainstream liniju unutar Unije, što joj daje onu vrstu samosvijesti u odnosu na ostatak regije, mimo Slovenije naravno, koja prerasta u nadmenost prema ostalima i osjećaj više vrijednosti. Suvišno je i spominjati da je taj osjećaj u srži hrvatskog nacionalizma, jednako kao što je u njegovoj srži i antagonizam prema Srbima. No, aktualnoj Hrvatskoj regija, s izuzetkom Bosne i Hercegovine, odnosno položaja Hrvata u toj zemlji, naprosto nije u fokusu. Odnosno, hrvatsko društvo u cjelini, kao i politika su savršeno nezainteresirani za odnose sa Srbijom.
S druge pak strane, Srbija ne samo što nije članica Europske unije, nego se vidljivo izbjegava uskladiti s vrijednostima i politikom te zajednice po pitanju agresije Rusije na Ukrajinu, a nije ni spremna zatvoriti poglavlje oko Kosova, što je još više udaljava od tog konteksta. I nikakvo prebacivanje fokusa na Hrvatsku i svađe oko prošlosti neće niti sanirati, niti promijeniti tu činjenicu.
Stoga javna prepucavanja najviših dužnosnika ne vode nigdje i neće promijeniti ništa, osim što će potencijalno izazvati neugodnosti običnom svijetu koji želi normalan život.
Peščanik.net, 14.10.2022.
JUGOSLAVIJA