Retko gostujem bilo gde, izbegavam čak i slave. Udaviće me mitomani i čuvari posustale otadžbine, postajem umoran pod navalom agresivnih čarobnjaka koji imaju rešenja za sve, pred pričama zavodnica iz davnih vremena zbog kojih su se tukle bekrije na saborima. Pred legendama zavodnika koji su onoliko puta ostali udovci, jer su jadnicama pucala srca od čežnje.
Ali, najopakiji su čuvari uspomena iz vojske. Oni pamte kao slonovi, pa iako su se napatili kao u paklu, posle tri špricera odmah bi krenuli negde, u mir ili rat, briga ih gde. Samo da ima ko da ih povede, a morao bi već neko, neprijatelja je više nego što je to pristojno. Usred nadriromantičnog ogleda o srpskoj ratničkoj hrabrosti i prirodnoj nepobedivosti, nasred sarme u čast Svete Petke, jedan me je pitao: „Slušaj, ti bi morao da znaš ovu stvar. Ne za Vulina, taj je škartovan čim ga pogledaš, nego gde je i kada Vučić služio vojsku?“
Rekoh da ne znam, niti sam o tome bilo šta čuo. Ali, on komanduje srpskom vojskom, znalo bi se da nije, mada se ne zna ni da jeste. Bilo je raznih mišljenja, možda jeste, možda nije. Verovatno jeste, ali ko ga zna? Uostalom nije ni važno, služio ne služio, odslužiće ako se negde zamajao kad mu je bilo vreme. Isto nam se vata, pustili smo vetar u čabar, možeš jebati vrhovnog koji izgleda kao Švejk.
Kao Švejk? Ne bih se složio. Njegov tvorac, Jaroslav Hašek napravio je sebi junaka po svom liku, omalenog, debeljuškastog antivojnika, koji se samo pravi blesav, a ima nezamisliv trgovački dar: prodaje falsifikovane kučiće oficirima, nekima i više puta. A oni sede u bircuzu, ubijaju se od pića dok gledaju sliku cara, mada se ona jedva vidi. Usrale su je muve, sorta koja slabo mari za krunisane tikve.
Ne znam kakvo je stranačko opredeljenje srpskih muva, da li bi uopšte udostojile slike Vulinovog vrhovnog, ako ih baš potera, ili bi se nekako snašle. No, ipak, kao negdašnjeg vojnog obveznika, tištala me je nedoumica, držala strepnja i strah od saznanja, ma kakvo ono bilo: da li je AV bio vojnik? Piše da je studirao od 1988. do 1994. Punih šest godina. Kad je počeo, imao je 18 godina, mogao je, posle gozbe ispratnice da krene u JNA sa šesnaest, ili u VJ s 24 godine. Vidim kako ga vršnjaci nose na ramenima, gužva je na beogradskoj železničkoj stanici. Vidim kako pored njega ide devojka, očajna zbog rastanka. Vidim crveno-bele šalove, i patriotske povike. Čujem kako ide prigodna pesma, izobličena od mnogo piva: „Oj mašino pusti dima jače, da ne vidim dragu kako plače. Voz polazi ne može da krene, za točkove uhvatile žene…!“ Ipak polazi. Ali gde?
Teško je bilo pronaći trag toj misterioznoj kompoziciji, ako je u sebi uopšte imala tinejdžera AV. Tako sam morao da se bacim na tegobno istraživačko novinarstvo, pa sam u jednom tabloidu našao junačku priču dotičnog vojnika lično. Tabloid je bio lenj da uzme izjavu od predsednika i vrhovnog komandanta oružanih snaga, nego je prepričao verziju iz jutarnjeg programa Pinka. Tu je vrhovni, prema svedocima koji su bili očevici rada na njemu u šminkernici, nagovestio: ovo ću reći samo jednom!
I zaista, posle toga – nikad više. A rekao je ovo: da je vojsku služio u Sarajevu. Ne da nije bio dobar vojnik, nego košmarni regrut u retorici komandirskog sastava – problem. Kako je vrhovni uopšte mogao da bude problem kao vojnik? Pa kaže: „Kad sam bio džomba (stari vojnik, prim. Lj.S.), bio sam nedisciplinovan. Često sam preskakao zid i izlazio u grad. Imao sam devojku, pa sam bežao kod nje. Kad bi me uhvatili, po sedam dana sam ribao toalet“ (nužnik, prim. Lj.S.).
Iz navedenog zaključujemo sledeće: da vrhovni nije jebao živu silu (iz rečnika starih vojnika koji su uvereni da nisu obavezni bilo koga da zarezuju). Da je radio po svome, ali i bio u dobroj fizičkoj kondiciji, preskakao je zid. I da je bio delija koji krši ženska srca, pa kao grof Monte Kristo beži kad poželi i neustrašivo ide gde mu tekne.
On je i vitez, jer za ljubav dragane strpljivo guli svoju kaznu, koja za takvog borca i ne može da bude drugačija nego klozetska. I to tačno sedam dana. Ali, kad završi, eto njega ponovo na zidu, u nekoj od retkih kasarni koja zidove ima.
Svaki vojnik pomno čuva svoje uspomene. Ima najmanje jednu sliku iz vojske. Ima bar jednu tetovažu kod ondašnjih majstora tatua koji su po soldatskoj koži rovarili užarenim obućarskim šilom: Uspomena iz JNA. Znaju ime kasarne u kojoj su služili. Ne zaboravljaju imena desetara. Sećaju se roda, službe, najboljih prijatelja, obuke, poseta, napora, paketa, odvratnih poslova trpezaraca, anegdota. Loš vojnik kao neodoljivi mangup, preskakanje ograde, bežanje u grad, to su opšta mesta.
Bilo bi dobro da vrhovni pokaže svoju sliku u uniformi, ako je ima, da nas uveri kako je završio bar jedan dan obuke i tako postao ekspert za današnje komandovanje tolikom vojskom. Da pokaže značku odličnog strelca, najboljeg takmičara u savladavanju prepreka. Ili najsmotanijeg klipana u gaženju strojevog koraka. Da izmisli kako mu njegov smisao za humor nije dao mira, pa je izmaštao bežanje u grad, da izbegne WC, i kaže kako se zlopatio na prekorednom požarstvu, ili žicanju parketa u oficirskom domu. I da iznese na videlo svoju bukvicu, papirić koji je atest za časno okončanje kadrovskog roka.
Neka kaže kako je lagao da je bio neukrotiva džomba, i tako sačuvao nešto ugleda kod sadašnjih vojnika. Briljantni student prava morao bi da ima rodoslov briljantnog vojnika. Ako već želi da ga trupe prihvate kao lik iz bajke, koji počasnom stroju prilazi na beloj kljusini. Ili bar neka promeni priču: ako je zaista bio u vojsci, neka laže da je bio najbolji. Ako nije bio, neka laže da jeste, ako je bio loš i smotan vojnik, što verovatno jeste, neka laže da nije. Ako kaže istinu, niko mu neće verovati.
Peščanik.net, 13.11.2017.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)
- CIA šefe, CIA - 29/03/2024
- Drška od metle - 22/03/2024
- Aparat za kokice - 15/03/2024