- Peščanik - https://pescanik.net -

Završni čin

Foto: Predrag Trokicić

Poslednjih dana odlazeće godine završena je lakrdija oko uspostavljanja nacionalnog SOS telefona za žene žrtve nasilja, koju je ministar Zoran Đorđević započeo još u oktobru 2017. U petak 28. decembra ministar je „svečano otvorio 6. nacionalni SOS broj za žene sa iskustvom nasilja i ujedno ispunio obećanje dato građanima Republike Srbije“ (građanke su za ministra, naravno, nebitne). Pre nego što razjasnim šta je u stvari uradio, najpre da kažem da on u petak nije otvorio 6. nacionalni SOS telefon. Malo je verovatno da ministar ili njegovi saradnici ne znaju da na spisku licenciranih pružalaca usluge SOS telefona za žrtve nasilja doista ima 6 organizacija, ali da nijedna od njih nije Centar za zaštitu odojčadi, dece i omladine iz Beograda, kojem je povereno pružanje ove usluge.

Da podsetim, ministar je krajem prošle godine pokušao da uspostavi ovu uslugu socijalne zaštite suprotno postojećim propisima. Oba konkursa su poništena nakon reakcija ženskih organizacija. U međuvremenu, ministar se bavio izmenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti, kojim je isključivu nadležnost za ovu specijalizovanu uslugu prebacio na nadležno ministarstvo, odnosno na sebe. Kako usvajanje izmena i dopuna Zakona o socijalnoj zaštiti nije išlo po ministrovom planu, zbog oštre reakcije organizacija civilnog društva i pojedinaca, ministar se dosetio novog načina da uspostavi uslugu koju može u potpunosti da kontroliše.

U septembru je otvorio konkurs kojim su postavljeni suludi uslovi za realizaciju usluge – kol-centra, a ne SOS telefona. U njemu bi radili nadgledani operateri, a direktni uvid u poverljive i naročito osetljive lične podatke imala bi i treća lica (iz ministarstva), dok bi, nezavisno od saglasnosti pozivateljke, nasilje bilo prijavljivano policiji i tužilaštvu. Ne samo da ovako zamišljena usluga ne odgovara standardu koji je postavila Konvencija Saveta Evrope protiv nasilja prema ženama i nasilja u porodici, već je ostalo nejasno i to kako je ministar zamislio da potencijalnom pružaocu ove usluge iz civilnog sektora kupi opremu i program koji bi omogućili realizaciju ove zamisli u okviru projekta čije je trajanje samo godinu dana. Kako se na konkurs (zbog kršenja standarda i javne kritike) nije javila nijedna organizacija, iako je u tom trenutku njih 5 imalo licence za ovu uslugu, ministar je doneo odluku da se konkurs obustavi.

Međutim, on nije odustao od svoje zamisli i kraj decembra smo dočekale uz vest da je ta specijalizova usluga poverena Centru za zaštitu odojčadi, dece i omladine. Ženske organizacije su se pitale kako ministar obrazlaže odluku da uslugu nacionalnog SOS telefona pruža ustanova koja je nikada nije pružala, nema ekspertizu za to, nije licencirani pružalac (suprotno Zakonu o socijalnoj zaštiti), niti su angažovane osobe završile odgovarajuću obuku, što je sve suprotno članovima 22 i 9 Konvencije Saveta Evrope, čiji su standardi obavezujući za Srbiju.

U danu kada je svečano otvoren SOS telefon čitamo nove, neverovatne informacije o ministrovoj domišljatosti. Pored toga što je ministar „pokretanjem ovog projekta ispunio sva obećanja u vezi sa realizacijom važnih projekata u ovoj godini“, saznajemo da „iza ovog SOS broja stoji Republika Srbija“, da će „inteligentna nacionalna SOS linija učiti iz svakodnevnih dešavanja i tako unapređivati svoj rad“ (?!), saznajemo i „da će se svi razgovori na SOS liniji snimati, zbog sprečavanja bilo koje vrste zloupotrebe, zbog evidencije, ali i da bi se pratio rad zaposlenih, koji svoj posao moraju da obavljaju odgovorno“.

Ministar navodi i da je svih 8 osoba koje rade na telefonu obučeno i licencirano. Ženske organizacije se pitaju – kada, kojim programom obuke, ako još uvek nema odgovarajuće akreditovane obuke? Tada saznajemo da se u Bazi akreditovanih programa obuke (koju vodi Republički zavod za socijalnu zaštitu) nalazi program koji je akreditaciju dobio baš 28. decembra, na dan kada je otvorena SOS linija. Pored toga što je prijava za akreditaciju podneta samo 3 dana ranije (25. decembra), što se ne zna kada je zasedao Odbor za akreditaciju koji je morao pregledati i oceniti predlog (na čije odluke drugi programi čekaju duže od godinu dana), što je ministar lično morao potpisati Rešenje o akreditaciji, ostaje i pitanje kada su ove žene završile obuku koja se mora najaviti najmanje 10 dana pre realizacije.

Takođe, ministar obaveštava javnost da će se „SOS linija finansirati iz budžeta Grada Beograda i delom iz Ministarstva“, a da veruje da će moći, nakon izmena Zakona o socijalnoj zaštiti, direktno da je finansira. Međutim, ministar zna da je Zakonom o budžetu za 2019. godinu opredeljeno 30 miliona dinara za pružanje ove usluge, na liniji 481 (dotacije nevladinim organizacijama), te bi trebalo pitati kako je i na osnovu čije odluke izmenjen celokupni plan uspostavljanja usluge nacionalnog SOS telefona za žene žrtve nasilja, koju bi pružale specijalizovane organizacije civilnog društva (po planu Nacionalne strategije za rodnu ravnopravnost), za šta su opredeljena budžetska sredstva.

Ženske organizacije iz Mreže žene protiv nasilja ponovo apeluju na Vladu Republike Srbije, Koordinaciono telo za rodnu ravnopravnost, Ministarstvo pravde i Ministarstvo finansija da zaustave samovolju ministra, tražeći da se on striktno pridržava zakona i propisanih standarda. Ali, kome se obraćaju? Ženske organizacije podnose žalbu Odeljenju za inspekcijski nadzor zbog dodeljivanja nacionalnog SOS telefona nelicenciranom pružaocu. Traže informacije (na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja) od Republičkog zavoda za socijalnu zaštitu, Odbora za akreditaciju i Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja o procesu odlučivanja o akreditaciji i realizaciji obuke. Ali, kome se obraćaju? Vladi koja je omogućila da ministar koji dosledno krši zakone i pravilnike, uključujući standarde međunarodnih ugovora, sprovede svoju samovolju do kraja? Organizacionim jedinicama i ustanovama koje kontroliše isti taj ministar, koji ih svojom samovoljom korumpira i razara? Ministru koji snimanjem razgovora sprečava zloupotrebu i kontroliše odgovornost nečijeg rada, dok sam nezakonito radi? Ministru koji, po uzoru na vlastito visokoškolsko obrazovanje, omogućava završavanje specijalizovane obuke „preko noći“? A kome se obratiti?

Na kraju ove lakrdije, važno je da ministar zna šta radi. On je „ispunio sva obećanja“ i lako će preusmeriti opredeljenih 30 miliona dinara na važnije potrebe. Idu izbori. Možda će u novoj predstavi ovaj ambiciozni ministar (zbog svih zasluga i neverovatne efikasnosti) postati potpredsednik, ko zna, možda čak i predsednik nove Vlade.

Sve je moguće u zarobljenoj državi.

Autorka je programska koordinatorka Autonomnog ženskog centra.

Peščanik.net, 01.01.2019.

Srodni linkovi:

Tanja Ignjatović – Sve je moguće

Tanja Ignjatović – Pokušajte kasnije

Tanja Ignjatović – Zarobljeni SOS telefon