- Peščanik - https://pescanik.net -

Zemlja poligrafa

Joe Simon i Jack Kirby: Pravda stiže krivce (1949), Wikimedia Commons

Mašina ne laže – tako Vučić o poligrafu. Dakle, ako mašina kaže da osoba laže – onda to mora biti istina. Dok je to govorio, Vučić nije bio uključen na poligraf. Što, ako verujemo Vučiću, odmah provocira sumnju. I navodi nas da mu ne verujemo. Drugo bi bilo da je bio na poligrafu. Hoću da kažem, poligraf je metastazirao. Progutao je institucije i zdrav razum. Ostao nam je samo poligraf.

Vučić kaže, ako ne verujete meni, verujte poligrafu. Ali, dok to govori, nigde ni traga od poligrafa. Stavite ga na poligraf odmah i pitajte ga… Zaista, šta da ga pitaju. Vučić kaže, pitajte me šta god hoćete… o Jovanjici. Dobro, neka bude i o Jovanjici. Ali, zašto samo o Jovanjici? Nije to jedina stvar u Srbiji o kojoj sve znamo i za koju važi da za sve što o njoj znamo on tvrdi da nije istina.

Vučić kaže, ne verujte svojim očima, verujte poligrafu. Da li je vaš razum zdrav, proveriće poligraf, dodaje. Nije vam ni potreban razum, dovoljan je poligraf, zaključuje. Što je respirator za pluća, to je poligraf za mozak. Po analogiji, kad god potegne poligraf, Vučić žitelje Srbije tretira kao ozbiljno ili na smrt bolesne – „u glavu“.

Nije teško zamisliti Vučićevu Srbiju kao poligrafsku utopiju. Prvo, kao što su kupovani respiratori, treba kupiti veliki broj poligrafa i instalirati ih na svim javnim mestima i u institucijama: recimo, od televizija, preko pravosuđa, do parlamenta. Uostalom, zašto samo na javnim mestima. Svuda, dakle. Niko ništa nikome ne sme da kaže dok se ne uključi na poligraf.

I niko nikoga ne treba ništa da sluša, dovoljno je da gleda i sluša poligraf. Jer, kaže Vučić, mašina ne laže. A Srbija žudi za istinom. Iako istina ovde nikada nije bila očiglednija nego što je danas. Ali, fali nam poligraf da to potvrdi. Zamislimo, na primer, informativni program ili intervju na nekoj nacionalnoj televiziji. Uvijeni u žice, u drugom planu, govore novinari, dok u prvom planu mašina kaže – istina ili laž.

U parlamentu isto. Na izdignutom mestu predsednika parlamenta sedi – poligraf. Kako koji poslanik ustane da govori, odmah ga priključe na žice, a u TV prenosu ekran se deli na pola – na levoj polovini poslanik, a na desnoj poligraf, da odmah sve bude jasno: istina ili laž. Sve isto i u sudnicama. Sve isto i svuda drugde.

Poligraf u svaku kuću i porodicu – to bi mogao biti izborni slogan novoradikala s Vučićem na čelu. Neka se Srbija valja u istini. Ako smo imali za deset puta više respiratora nego što ih je potrebno, naći će se i za poligrafe.

Osoba uključena na poligraf postaje mašina (a mašine, stavimo to sada u zagradu, ne lažu). Poligraf bi kao sprava bio nezamisliv da neko ljudsko telo i mozak nije mogao da zamisli kao mašinu. Po toj zamisli, kao mašina, ljudsko telo i mozak za iste ulazne veličine daju uvek iste izlazne veličine. Istina i laž tretiraju se kao ulazne veličine, a reakcije mozga i tela – pretpostavka je: uvek iste – kao izlazne veličine.

Drugim rečima, da bi Vučićeva poligrafska utopija uopšte bila moguća, žitelji Srbije morali bi biti kao mašine – roboti, dakle. U zemlji robota, Vučić garantuje istinu. I spreman je na žrtvu – neka ga prvog razapnu na poligrafu.

Ali, kao svaka druga, i ova utopija ima jedan suštinski nedostatak: poligraf je slab na sedative. „Mašina ne može varati, osim ako ne uzmete previše sedativa, ali vam onda niko neće prihvatiti ispitivanje“, vajka se Vučić. Srbija poligrafa spram Srbije sedativa – tako se deli Srbija. Ili: ako hoćete da ostanete ljudsko biće u Srbiji, morate biti na sedativima.

Peščanik.net, 12.03.2021.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)