Prikaz crtane priče „Frankenwood“ Darka Macana i Igora Kordeja (Zagreb: Fibra, 2026).
Da mi je neko, pošto sam pročitao crtani roman „Frankenwood“, rekao da je priča napisana prema književnom predlošku Philipa K. Dicka, ili da je scenarista za taj strip bio – posthumno – sam Phillip K. Dick, samo bih slegnuo ramenima, s odobravanjem i razumevanjem. Ideja o životu posle smrti bila je bliska američkom prozaisti u toj meri da me ne bi začudilo kad bi neko (ili kad bih ja) rekao (ili pomislio) da ne samo što je verovao u nju nego ju je Dick i živeo (i posle smrti).
Kao u Dickovoj prozi, priča u „Frankenwoodu“ stoji dakle na ideji o životu poslu smrti, negde na pola puta između zombija i osobe pre smrti. Što otvara prostor za identitetske igre opet tako svojstvene samom Dicku. Samo što priču nije napisao Dick. Darko Macan je briljantni scenarista „Frankenwooda“. A Igor Kordej je sve to lepo nacrtao. Priča je, kako naslov sugeriše, holivudska, a njen frankenštajnski deo odnosi se na motive biološkog inženjeringa, to jest oživljavanja mrtvih.
Jeste, ja Macanovu i Kordejevu priču čitam kao naučnu fantastiku, mada su njih dvojica za žanrovsku okosnicu uzeli takozvane tvrdo kuvane krimiće. Što je opet kombinacija kojoj je u svojim najboljim romanima bio sklon i sam Dick. Da o životu posle smrti umeju da ispričaju i nacrtaju uzbudljivu priču i na neki drugi način, Macan i Kordej pokazali su u stripu „Mi, mrtvi“ (gde Kordej blista, kao što, uostalom, blista i u zajedničkom im „Maršalu Bassu“; u „Frankenwoodu“, pak, zasenio ga je Macan). Za „Frankenwood“ su promenili registar i – što se mene tiče – napravili „malo“ narativno čudo.
„Malo“ stoji pod navodnicima kao svojevrsna ograda. Jer, ja u stvari mislim da je njihova crtana priča čudo bez navodnika. Ali, hajde sad usudi se ti da to napišeš bez navodnika, to jest da tvrdiš da strip od stotinak strana može biti – čudo. I pored toga budi još i siguran da ispravno sudiš, da su ti utisci utemeljeni, a (estetska) intuicija dovoljno izoštrena. Jer, moguće je da sam samo subjektivan, da moja ljubav – koju inače delim s milionima čitalaca širom sveta – prema Dicku utiče na moj sud i krivi ga.
Čitalac se mršti: nisu li prošle već decenije otkad smo raskrstili s predrasudama prema stripu kao petparačkom smeću. O da, jesu. Ali pogledajmo koji su nam stripovi otvorili taj put: sve same (auto)biografske priče na teške teme („Maus“, „Persepolis“, „Funhome“…). Tek sa takozvanim ozbiljnim sadržajem u čijem su središtu traumatski događaji iz opšte ili lične istorije, strip je demonstrirao svoje ekspresivne kapacitete… demonstrirao za one koji u njega do tad nisu verovali.
Pa smo dobili takozvani umetnički, autorski, nezavisni… kako god hoćete, strip, s jedne strane, i komercijalne, i dalje petparačke crtane romane, s druge. Ništa nam to nije nepoznato. Sličan put su prešli i takozvani niski književni žanrovi, a među njima, naravno, i naučna fantastika. Danas nas niko ne gleda popreko kada kažemo da je Dick verovatno jedan od najvažnijih pisaca 20. veka. Ali reći za „Frankenwood“ da ide u sam vrh barem domaće narativne umetnosti zvuči kao golemo preterivanje.
I to najblaže rečeno, pošto pod odrednicu narativne umetnosti ide sve od književnosti, filma, drame… jeste, do – stripa. Pri tom, za razliku od stripova koji su iz korena menjali odnos prema pričanju u slikama, „Frankenwood“ nije priča o – uslovno rečeno – ozbiljnim temama iz zajedničke ili lične prošlosti. Ne govori, recimo, o traumatičnim devedesetima, niti o izlasku – da kažemo to tako – svojih autora iz… kakvog god ormana.
Rekli smo već, priča je smeštena u Hollywood i ako čitalac sad treba da zamisli kako to izgleda, pre nego što pročita strip, neka se priseti filma iz 2006. Allena Coultera (r.) i Paula Bernbauma (s.) „Hollywoodland“. Ako pamti kao ja, čitalac će se zapravo setiti samo odličnog Adriena Brodyja u glavnoj ulozi u tom filmu. Pa ćemo odmah reći da pored atmosfere, strip i film dele i neke od glavnih elemenata zapleta – detektiv u stripu, kao i u filmu, traži ubicu glumca Georgea Reevesa.
Taj Reeves je u stvarnom životu, kao i na filmu i u stripu, glumio Supermana u TV seriji „Adventures of Superman“ iz pedesetih godina 20. veka. I kao na filmu i u stripu, u stvarnom životu bio je ubijen ili se ubio, što je do danas ostalo nerazjašnjeno. I dok film ostaje veran nedoumici oko stvarnog glumčevog kraja, strip daje svoju verziju njegove smrti i odmah na početku identifikuje ubice. Jedino što Reeves u stripu neće biti ubijen samo jednom.
Kasnije u Macanovoj i Kordejevoj priči, na isti način, rasvetliće se i jedna druga istorijska misterija, samo mnogo, mnogo poznatija i za čitav svet važnija od smrti nesrećnog Reevesa/Supermana – otkriće nam se (silno duhovito) kako je stradao J.F.K., to jest ko ga je (prvi put slučajno) ubio. Jeste, znali smo da je Macan duhovit. Nismo iznenađeni ni njegovom narativnom imaginacijom, ali „Frankenwood“ nije samo priča sa dobrom, duhovitom dosetkom, to jest, kad smo kod toga, više njih.
Iako ne izgleda da su Macan i Kordej bili pretenciozni u sklapanju „Frankenwooda“, njihova priča daje mnogo više od duhovitih osvrta na opšta mesta popularne kulture (a ubistvo J.F.K.-a pripada popularnoj kulturi isto onoliko koliko je deo [političke] istorije i Sjedinjenih Država i sveta uopšte). Jeste, to je priča o zvezdama – da ne kažem celebrityjima – iz vremena pre kulture zvezda, odnosno celebrityja. Ili – da kažemo i tako – Macan i Kordej pričaju priču o zamecima te kulture „slavnih“.
A njene zametke pronalaze… gde drugde nego u poslovnoj politici filmskih studija i njihovoj nezajažljivoj želji za novcem. I kako to obično biva u popularnoj kulturi, šta god stajalo na početku (istorijske) priče, niko ne može ne samo da kontroliše nego ni da zamisli kako će se ona razviti i kuda će sve otići pre nego što se završi, ako se ikada i završi. A priča o zvezdama otišla je tamo gde niko nije mogao ni da zamisli, u tim pedesetim i šezdesetim godinama – samo par decenija kasnije glumac je postao predsednik Sjedinjenih Država.
Od Supermana do predsednika, to bi otprilike bila – nazovimo je tako – celebrity staza. Samo što Macana i Kordeja ne zanima ta strana priče. Njih zanimaju same zvezde i njihovi identiteti: recimo, kako se prožima karakter glumca s karakterom likova koje igra. Ili, kako se slika glumca/zvezde iz temelja menja – ili ne menja, kad smo već kod toga – od uloge do uloge. Menja u očima drugih, ali i u očima samog glumca. Menja u meri da se sam glumac zapita ko je i ima li ga uopšte izvan uloga.
Što je pre svega problem samih glumaca – i to ga ne čini manje zanimljivim. Ono što se nas tiče, i što nam sugeriše „Frankenwood“, zvezde se ispostavljaju kao prazne ljušture u koje može stati šta god – u samoj priči – filmski studiji iz krajnje sebičnih razloga zamisle da treba da stane. A kad više ništa ne može da stane, jer se javna slika ili maska zvezde ofucala, onda će se ona odložiti u stranu i ponuditi za neke sasvim izopačene upotrebe, a opet zarad novca.
Je l su to Kordej i Macan ispričali priču o licu i (izopačenom) naličju surovog kapitalizma u industriji popularne kulture? Moguće je da im je i to bila namera. Ali, mislim da im je u fokusu bilo to stalno obnavljanje, a zapravo svaki put novo ispunjavanje sadržajem imaginarijuma celebrityja. Samo što ni same slike, to jest – kako stoji u priči – stalno obnovljiva ili zauvek živa tela glumaca nisu podatni za totalnu medijsku eksploataciju: ta tela se bune, pružaju otpor, iako sasvim neartikulisano i bez smisla. Na toj tenziji između brutalne eksploatacije i neartikulisanog otpora stoji „Frankenwood“.
Ako je čitalac sad pomislio na Marka Fishera i na njegovu elaboraciju kapitalističkog realizma, što se mene tiče, na dobrom je tragu. Jer, „Frankenwood“ bi se – u mom ambicioznom čitanju – sasvim lepo mogao uzeti kao ilustracija Fisherovih razmišljanja o popularnoj kulturi i unapred osujećenim otporima kapitalističkoj logici profita.
Samo što mi se takvo čitanje čini kao privilegija s obzirom na tekuće političke okolnosti kod nas – dakle u Srbiji. Jer, sigurno bez namere autora, „Frankenwood“ se može čitati i kao parabola o domaćoj, srpskoj dakle, politici. Kao u „Frankenwoodu“, i u srpskoj politici nam se stalno iznova vraćaju iz neposredne prošlosti, u svakom novom ciklusu, ista imena i obličja za koja ta imena vezujemo.
Samo što se svaki put kada se vrate pune novim sadržajem, kao da se ništa pre nije dogodilo, ili barem kao da to što se dogodilo nema nikakve veze s njima.
Imamo tu posla s dvostrukom identitetskom igrom. S jedne strane, ime i telo, kao nosioci identiteta su tu. Ali, sadržaji koje vezujemo za taj identitet su stalno novi. To istovremeno trajanje i brisanje temelj je priče u „Frankenwoodu“, kao i u političkoj Srbiji. Kod nas, u Srbiji, ne u „Frankenwoodu“, kao da najveći problem nije promena nego je problem baš pamćenje. Kad se toliko željena promena dogodi, kao da trenutno zaboravimo zašto smo je uopšte želeli.
I onda se vrtimo u krugu kao i junaci „Frankenwooda“, ili kao zamišljeni, politički bespomoćni Fisherovi akteri opčinjeni kapitalističkim realizmom. Negde na pola puta između onoga što smo bili i – zombija.
Peščanik.net, 17.11.2026.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Dejan Ilić (see all)
- Život posle (političke) smrti - 17/11/2026
- Prioriteti - 13/11/2026
- Koristi i gubici - 10/11/2026