- Peščanik - https://pescanik.net -

Život u okupiranom Beogradu (leto, 1918)

Foto: Predrag Trokicić

Glavni sadržaj ovog teksta je jedan kratki izveštaj (koji ekstenzivno citiram). U izveštaju je reč o tome kako je, prema opisu jedne Beograđanke iz „višeg društva“ datom pripadniku francuske obaveštajne službe, izgledao život u Beogradu pod okupacijom i to u mesecima koji su neposredno prethodili slomu Centralnih sila u Prvom svetskom ratu. Napisan je pre tek nešto više od sto godina, u julu 1918. godine.1

Kada govorimo o podacima o svakodnevnom životu: ljudi u svakoj prilici nastoje da opstanu, dovijaju se i snalaze. Ma koliko kao celina bili važni – jer se tiču najvećeg broja pripadnika jedne zajednice – ipak treba imati na umu da podaci o svakodnevici u dramatičnim, ratnim vremenima, ipak ostaju samo varijacija na temu univerzalnih ljudskih potreba, koje se u vanrednim okolnostima zadovoljavaju na razne načine. Međutim, nijedan rat se samo na osnovu toga ne može suštinski razumeti. Stvarna drama, iako obuhvata manjinu, krije se u tome zbog čega se ubija i zbog čega se gine.

Mnogo toga u vezi sa ovim istorijskim izvorom je kontroverzno – pre svega njegovo poreklo i verodostojnost. Tako da je sam izvor istovremeno i dobar primer problema sa kojima se sreće istoričar, suočen sa određenim podacima koji su zavodljivi zbog svoje preciznosti; koji su potencijalno vredni jer su nastali u vremenu o kojem svedoče; koji su intrigantni jer ne odgovaraju slici nastaloj na osnovu nekih drugih izvora (nekada podjednako problematičnih). Reč je ovde o podacima koji su neproverljivi, o ličnim uvidima, kakvih nije mnogo ostalo.

Rat stvara posebna stanja svesti. Nije bilo malo slučajeva da ljuti neprijatelji postanu saveznici; da se u jednom kraju život odvija „normalno“, dok se na desetinu kilometara dalje zbiva „pakao na zemlji“. Povlašćenost i snalažljivost jednog broja ljudi u teškim vremenima može bitno uticati na njihovu perspektivu: „nekom rat, nekom brat“. Dodatno je zavodljivo to što i pod nenormalnim okolnostima kao što je okupacija ljudi nastoje da stvore „normalnost“, iako ona nikada nije ni pratilja, a još manje suština takve epohe.

Ipak, izveštaj koji je ovde preveden može se, bez velike sumnje, smatrati autentičnim: nema mnogo razloga da se sumnja u to da je postojala osoba koja je ovakav izveštaj dala predstavniku francuske obaveštajne službe. Takođe, malo je verovatno da je instruirana da govori na određeni način (premda bi se o tome već moglo i raspravljati).

Kao što se i u izveštaju ističe, povlašćeni položaj ove Beograđanke, činjenica da je sa dozvolom okupacionih vlasti, preko Beča, doputovala u Švajcarsku, mogao je uticati na formiranje ukupne slike o stvarnosti okupacije, koja je dakako bila, osobito u počecima daleko opakija: izveštaj, ne zaboravimo, prenosi situaciju iz sredine 1918. Otuda, u vezi sa izveštajem koji sledi, najveću grešku učinio bi onaj koji bi, oslonivši se na ovakav izvor, izvodio dalekosežan zaključak o karakteru austrougarske i nemačke okupacije uopšte: istine se nikada ne skrivaju u jednom dokumentu! Manju, ali ipak grešku učinio bi i onaj koji bi sasvim ignorisao postojanje i ovakvih izvora, svedočenja, odnosno doživljaja okupacije. Sve te razne perspektive doprinose, na različite načne, slici o ratnim okolnostima, naročito kada je u pitanju svakodnevni život.

Pariz 12. jul 1918.

O Srbiji i Austriji.

Razgovor sa jednom Srpkinjom, koja je nedavno dobila dozvolu da dođe u Švajcarsku.

Gospođa X… bila je u Beogradu sve do sredine maja. Pošto je dobila dozvolu za odlazak, boravila je 20 dana u Beču, i, posle desetodnevnog karantina u Zamsu, blizu Landeka (Tirol) prešla je granicu krajem prve polovine juna. Ona je jedna inteligentna osoba koja pripada najboljim krugovima srpskog društva čiji su odlazak olakšale austrijsko-nemačke vlasti.

Život u Beogradu. Okupacione trupe u Beogradu su u potpunosti austrijske trupe. U početku, one su bile uglavnom sastavljene od Mađara i Nemaca iz Austrije; u ovom trenutku, većinom su to hrvatske trupe. Govore isti jezik kao i Srbi, ne zlostavljaju stanovništvo i ponekad se sa njim bratime. Jugoslovenska ideja je kod Hrvata doživela neverovatan napredak i veliki broj među onima koji su bili ubeđeni „crno-žuti“ sada su usvojili ideju napuštanja austro-ugarske monarhije i formiranja države sastavljene od Južnih Slovena, izvan Austrougarske. U početku, u slovenskim pukovima svi su sumnjali i strahovali od denuncijacije od strane nekog od drugova, a sada su se ljudi upoznali i pričaju međusobno sa većim poverenjem o nacionalnim težnjama.

Trenutno, austrijski patriotizam više ne postoji, sav austrijski element koji se nalazi u Beogradu, uključujući i vojni činilac, misli samo da zaradi novac; svi trguju. Zaprepašćujuće je velik broj oficira u poređenju sa brojem vojnika, što je posledica činjenice da oni prvi traže da budu poslati u Srbiju, gde smatraju da je najlakše „namiriti se“.

Vojnici izgledaju bedno, izmučeni su i bledih lica. Ne pevaju više i vojni koncerti, koji su nekada organizovani, više se ne održavaju. Samo još mađarske trupe još pevaju a njihove pesme nisu vesele.

Veliki animozitet vlada između Austrijanaca i Nemaca. Oni se veoma rđavo slažu. Nije retkost videti nemačkog vojnika da odbije da salutira austrijskom oficiru; a na njegovo pitanje zašto ne salutiraju, jednostavno odgovaraju: „Zato što nećemo“, pri čemu se takav prekršaj veoma blago kažnjava… ako se uopšte kažnjava. Čini se da je ovakvo ponašanje rukovođeno izvesnim prezirom prema Austrijancima.

Austrougarska i nemačka administracija u Srbiji je uglavnom pravična, iako veoma stroga; rekvirirani proizvodi bili bi uglavnom plaćani odgovarajuće, premda je bilo izuzetaka i premda su se ponekad dešavale vrlo samovoljne pojave. Ljudi koji se drže povučeno nisu u naročitom strahu. (Ovde valja podvući činjenicu da je gospođa X…, koja pripada srpskom visokom društvu, bez sumnje tretirana od vlasti na način osobito povoljan i da njena ocena u tom pogledu nije sasvim ubedljiva.)

Trenutno u Beogradu postoje karte za jako veliki broj proizvoda (hleb, sapun, povrće, šećer, itd.). Te karte daju pravo na veoma malu količinu stvari, ali po niskim cenama. Međutim, po višim cenama na crnom tržištu moguće je kod seljaka pronaći podosta stvari.

Postoji, međutim, proizvod koji u potpunosti nedostaje i čije su krijumčarenje okupacione vlasti učinile nemogućim ogromnim kaznama koje su preplašile seljake: to je mleko. Ono je rezervisano za bolesne i za decu; da bi se dobilo, potrebna je lekarska potvrda i pritom se dobija samo pola, a nekada i četvrt litra dnevno po osobi.

Trenutno u Beogradu vino košta 6 kruna.

Prodaja rakije je naročito zabranjena, premda ljubitelji uvek nalaze način da se obezbede preko crnog tržišta, po visokim cenama.

U Beogradu su pojedini hoteli samo za putnike, a drugi su rezervisani za oficire. Nalazi se još uvek dobre robe, ali po previsokim cenama.

Iz Srbije, oficiri šalju brojne pošiljke u svoju zemlju, poglavito Nemci, kojih je u Beogradu manje. U Smederevu, gde su brojniji, za Nemačku otpremaju velike količine…

Srpski seljaci raspolažu velikom količinom novca zahvaljujući visokim cenama koje postižu poljoprivredni proizvodi.2

Nije ostalo više bakra, sav je rekviriran.

Okupacione vlasti intenzivno eksploatišu mineralna bogatstva.

Na Savi, uzvodno od Beograda, okupatori su sagradili novi železnički most…

(U nastavku izveštaja su opisi koje je pomenuta gospođa iz višeg društva stekla u Beču.)

Iako vrlo kratko, po mnogo čemu najintrigantniji deo ovog izveštaja je svedočanstvo o odnosu hrvatskih oficira i građanstva. Ne treba sumnjati da je takvih primera itekako bilo, ali iz izveštaja bi se moglo zaključiti da je ta praksa bila široko rasprostranjena, i postala gotovo pravilo. Francuska je podržavala nastanak jugoslovenske države, odakle je informacija o bratimljenju oficira Hrvata sa Beograđanima mogla biti osobito funkcionalna. U godini u kojoj se navršava stota godišnjica od završetka Prvog svetskog rata i nastanka jugoslovenske države ovakvi sadržaji naročito privlače pažnju i podsticaj su za razmišljanje o raznim aspektima nastanka i trajanja jugoslovenske države. Danas je veoma rasprostranjena naknadna pamet da raspad Jugoslavije nije došao niotkuda, što je tačno. Ali ni Jugoslavija nije došla niotkuda. U ovom izveštaju se na jedan jezgrovit način reflektuje i jedna velika epohalna tema, sa jedne strane, i kapilarna društvena dinamika pojedinaca zatečenih u njenom središtu, sa druge. Zbog toga je on zanimljiv.

Peščanik.net, 27.08.2018.

PRVI SVETSKI RAT

________________

  1. Izveštaj je bio dostavljen francuskom Ministarstvu spoljnih poslova, a danas se nalazi u Diplomatskom arhivu: Archives diplomatiques, Europe1918–1940, Yougoslavie, v. 31, (pp. 33–39).
  2. Tvrdnje o „bogaćenju“ seljaka pod okupacijom iznosio je u međuratnom periodu i jedan od vodećih srpskih i jugoslovenskih ekonomista liberalne orijentacije Velimir Bajkić.
The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.