- Peščanik - https://pescanik.net -

Zov divljine u Minhenu, lampioni na parastosima

Foto: Predrag Trokicić

Liči otprilike na ovo: dva opasna piromana zadužena su da čuvaju barutanu. Možda više i ne postoje razlozi za strah, ako je barut ovlažio, ili mu je istekao rok. Buđava stvar, ne pali se. Čuvari su se, recimo opametili, došlo im je iz umornih zadnjica u glave, svojim taktom i pameću ulivaju poverenje. Od onih divljaka iz devedesetih, evo, izrastaju državnici.

Ali, to je samo pusta zabluda, nastala na ubrzanom Darvinovom kursu o političkoj evoluciji.

O budućnosti Balkana u Minhenu su razgovarali Vučić i Tači, privedeni tamo da bi potpisali papir koji ovde donosi mir.

Šta je na stolu? To vlasnik Srbije čuva kao tajnu svog opstanka. Više je godina kako se pregovori vode u zatvorenom krugu, koji čine nedostojni sa obe strane. Jedino takvi bi mogli da podlegnu pritiscima ili potpale skladište, jer boljih i gorih nema. Moguće je da se čitav taj panađur sa vatrometom odmetne od kontrole. Pregovarači pokušavaju da pred svetom i svojim biračima uspostave kakvo-takvo samopoštovanje, pre svega režanjem na protivnika.

Kočoperni dijalozi i nesuvisle replike idealan su kalup za raspravu na kvantaškoj pijaci: ko šta daje, ko više nudi, ko nije ništa uradio. Na kojoj tački se nalazi međa uzajamnog popuštanja, poznata kao kompromis. Na šta se to odnosi, ko se čega odriče? Šta dobija strana koja bi se ponovo otarasila onoga čega odavno nema!

Dušan Janjić čak ide do granica podnošljivog pesimizma. Kaže da su mogući sukobi, nešto kao teži oružani incidenti. Niz kontrolisanih , možda mekših oružanih konflikata, iz kojih bi možda nastao imperativ bezvoljne saglasnosti. U stvari, to je malo verovatno. Ovde se i nedostatak sukoba otima kontroli, mogući rat mobiliše akumuliranu nemoć da bilo šta bude rešeno.

Red je da predsednik objasni, bar delu javnosti koju smatra svojom, o čemu se zapravo radi. Bez toga, slepac će prevoditi slepce preko trulog brvna, a kosovska kriza ostaje adut za nastavak razorne vladavine. Čak i ako naš deo kompromisa bude porazno pristajanje na manje od onoga što se ima.

Ako ne bude dogovora, rekao je, to će biti katastrofa. Čovek koji se neovlašćeno delegirao svuda, a sebe situirao kao etalon razuma, priznaje mogućnost gubitka kontrole, tamo gde je nikada nije ni imao.

U mestu melodramatične pregovaračke sesije između dvojice besprizornih, u blizini čuvenih minhenskih pivnica, mogao se osetiti zov balkanske divljine: atavistička prostota i simboličko hvatanje za gušu. Da li je samo njihov zainaćeni nesporazum najava katastrofe?

Moguće. Ali ovde još traje turneja, koja je simbol blagostanja. I to tek u vremenu koje treba da nastupi.

Katastrofa koja obilazi 29 okruga u Srbiji želi da bude njena jedina budućnost.

***

Sve važne smrti u Srbiji postaju tabloidni raj. Poginuo je Šaban Šaulić, davno proizveden u kralja jedne vrste muzike. Svaka je smrt lična stvar onoga koji o njoj više ne sudi. Tako nekako govori jedan junak Umberta Eka, pokušavajući da bar sebi obrazloži tajnu trenutka kad se odlazi na drugu stranu.

Ali, smrt u Srbiji nije literarna filozofija nestanka, nego način opstanka.

Mnogi je estradni radnik poslednjih desetak godina stradao na drumu, žureći ka zaradi, sumnjivoj slavi ili bežeći od svega. U kulturnom obrascu raskomadane Srbije, teška povreda ili smrt nekoga ko se može smatrati poznatim, postaje svačije vlasništvo, i izvor beskrajnog neukusa i nepoštovanja pokojnika i tuge njegovih bližnjih.

Posmrtna medijska procesija i patetično polupismeno seirenje jeste beskonačni kič, dodatno okićen uvredljivom glupošću i šarenim, neiskrenim žalopojkama. Uz prostačko seciranje privatnosti i izvlačenje poslednjih bizarnosti iz još prisutnog mirisa skore smrti.

Sve to je doživeo nesrećni Šaulić, višestruko uvećan i značajniji no što je za života bio, što je ovde uobičajena posmrtna mera. Njegova se pogibija prepričava do užasnih detalja i javna je svetkovina posvećena nestvarnom obredu: razlaganju smrti do sekvenci pogodnih za posebnu vrstu izabrane publike, kojoj svaka važna nesreća ulepšava dan.

Tako još jedna tragedija ispunjava iluzije o uzvišenosti izuzetnih smrti. Ostale teme odlaze na marginu, naslovne strane donose slatku jezu kod potrošača slavnih parastosa.

Taj nastrani odnos između medija kao proizvođača stalne nacionalne ojađenosti i onih koji nemaju druga posla do da žale, postao je neraskidiv. I neprekidno su mu potrebne nove slavne nesreće, jer bez toga ni život nema mnogo smisla.

„Kad budete pročitali šta je Ana Brnabić napisala u telegramu saučešća, naježićete se!“ Tako piše u jednom samrtnom tabloidu.

Kraljeva pogibija je bila prva vest u centralnom dnevniku javnog servisa.

Vučićeva borba za Srbiju u Minhenu bila je u senci smrti.

***

Počivši Petar Lazić, znameniti srpski pisac. Jedan od vodećih svetskih satiričara svoga vremena. Trenutno mirno počiva, kao ostatak vatre u svojoj urni-pepeljari. Nešto slično smera i autor ovog teksta, kad mu dođe vreme.

Često smo razgovarali o građanskim kastama i podelama na zaslužne i nezaslužne plodove ljudske ljubavi. Bio je veliki protivnik posebnih elitnih grobalja, tvrdeći da iz takvih podela kasnije nastaju mauzoleji, balsamovanja i piramide.

Znajući koliko prezire obrede za zaslužne, pitao sam ga jednom, otprilike dve godine pre nego što će postati pepeo, šta misli o mogućnosti da se nađe pod ašovom za ukopavanje izabranih.

„Tamo bi mogli da me odvedu samo mrtvog!“

Peščanik.net, 19.02.2019.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)