- Peščanik - https://pescanik.net -

Zuzana, Srbija i Evropa

Foto: Predrag Trokicić

Pobeda Zuzane Čaputove na predsedničkim izborima u Slovačkoj prošla je u Srbiji sasvim nezapaženo. Ne mislim pritom toliko na aktuelnu vlast, gde se osim Vučića protokolarnom čestitkom – uzgred, ona Erdoganu, iako baš i nije pobedio, bila je mnogo srdačnija – niko nije oglasio, koliko na opoziciju. Koja nije ni beknula. Što i nije neko iznenađenje, jer je isto bilo i kada je u Makedoniji pobedio Zaev. Jedino je Dragan Šutanovac, tadašnji šef Demokratske stranke, pokazao smelost da se sretne sa novim makedonskim premijerom.

Još „indikativnije“, Čaputovu nije konstatovao ni dobar deo (opozicione) intelektualne elite. Oni koji su svojevremeno za pobede Orbana (kojeg već, od „milja“, zovu Viktator) i Kačinjskog (o)krivili Evropu, pronalazeći uzroke tih pobeda u slabosti Unije i istrošenosti njenog koncepta, sad kada su do izražaja došle suprotne snage i tendencije „gromoglasno ćute“. Upadljivo su izostale analize šta trijumf – bukvalno, ne figurativno – takve opcije znači za Evropu, a posebno šta bi mogao značiti za Srbiju.

U vezi sa ovim treba napomenuti da je i u objašnjenju „krize Evrope“ došlo do potpune „inverzije“. Uzmimo, na primer, nama najbližu i najpoznatiju Grčku. Ispalo je, po mnogim ovdašnjim analitičarima, da je krizu u Grčkoj izazvala Evropska unija, a ne da je zapravo Grčka, svojim ogromnim javnim dugom, ugrozila Evropu.

A krizu u Grčkoj, da i to bude jasno, nisu izazvale „pohlepne banke“, nego (halapljiva?) grčka država. Koja je praktično potkupljivala svoje građane tako što je uzimala zajmove i onda im taj novac delila kroz plate, penzije i druge prinadležnosti za koje nije bilo realnog osnova u snazi nacionalne ekonomije. I, naravno, kad je došlo vreme da se dugovi vrate, onda kuku-lele. Štaviše, oni koji su prethodno godinama trošili nezarađeno nisu hteli da preuzmu odgovornost za svoje nerazumno ponašanje. Nego su krivicu bacali na svakog ko im se učinio zgodan – a populistima svih boja i profesija uvek na pamet prvo padnu banke i Međunarodni monetarni fond. Uglavnom, svi su bili krivi sem onih koji su zajam uzeli i potrošili.

Da nije bilo Evrope, njene vlade i centralne banke, Grčka bi propala, a njeno se stanovništvo suočilo sa posledicama prema kojima bi i Velika depresija iz 1929. bila „mačiji kašalj“. A slična sudbina zadesila bi verovatno i ostale tri zemlje iz slavnog PIGS sazvežđa – Portugaliju, Italiju i Španiju. Ovako, posle nekoliko godina ne baš tako stroge apstinencije – kad više nije bilo 13, 14. i 15. plate i kad su penzije pale ispod nemačkih – sunce i pesak u Grčkoj skupi su kao da su u Norveškoj. Isto važi i za one druge tri, gore pomenute.

Koliko je Evropa blagotvorna za njene članice najbolje je pokazao brexit. Nasuprot nadanjima, blago rečeno „evroskeptika“, da će početi „paranje“ Evrope, a bogami i radnjama da se to desi, njeno jedinstvo je čvršće nego ikad u poslednjih desetak godina.

Naravno, to ne znači da u Evropi nema problema, uspona i padova. U stvari, njena istorija je sačinjena uglavnom od kriza. Za razliku od Sovjetskog Saveza koji je stalno pucao od zdravlja – dok nije sasvim pukao.

Ali, u projektovanu sliku umorne i stare Evrope, koja samo što nije izdahnula, novo lice Zuzane Čaputove, nikako se ne uklapa. Kao ni Zorana Zaeva, koji pošto poto hoće u NATO.

Politički profil nove predsednice Slovačke obeležava borba za zaštitu čovekove okoline sa jedne, i za ljudska prava sa druge strane. Čaputova je, dakle, pobedila zagovarajući autentične evropske vrednosti. U Slovačkoj, kao članici Evropske unije, ona to i nije morala da naglašava. Ali u Srbiji je to neophodno. Možda članstvo u Evropskoj uniji nije dovoljno za uspostavljanje vladavine prava, ali da je to nužan uslov, nesumnjivo je. Evropa, kao sredstvo i cilj, jedini je način da se u Srbiji izgrade evropske institucije.

Naročito je to važno sad kada se sve više pokazuje da je Vučićeva „proevropska“ politika neiskrena i da je „otvaranje poglavlja“ samo paravan za zatvaranje demokratije i slobode. Idealan je trenutak da protivnici ove vlasti preuzmu zastavu Evrope i da se nametnu kao (do)nosioci evropske budućnosti Srbije.

Viktator je prošlost; Zuzana je budućnost.

Peščanik.net, 13.04.2019.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.