Iako je Drugi svjetski rat, pun užasa i do tada nezamislivih zločina, službeno počeo 1.9.1939. na dan kad je Njemačka napala Poljsku, mi ga računamo od 6. aprila 1941. i napada na Jugoslaviju. No, on je zapravo počeo par dana ranije, odnosno 27. marta 1941., kad je nakon masovnih beogradskih demonstracija koje su se proširile po zemlji, izvršen vojni udar u kojem su s vlasti srušeni potpisnici Trojnog pakta. Taj izazov je za Hitlera bio previše, zbog čega je unatoč nastojanjima nove vlade da to spriječi, odlučio napasti i Jugoslaviju. Čitav niz knjiga je napisan o 27. martu, o ulozi britanskih tajnih službi u čitavoj priči, o tome u kolikoj mjeri su komunisti obilježili demonstracije, što je bila službena istina u SFRJ i o raznim zakulisnim igrama. No, to ovdje nije tema. Prošlo je točno 80 godina od toga dana, a mi danas živimo u vremenu u kojem je preovladavajuće stanje svijesti otprilike takvo da je postao masovno prihvaćen stav kako je bilo bolje ne pružati otpor i kolaborirati, kako su partizani organizacijom otpora odveli zemlju u propast i sve u tom stilu. S druge strane, za razliku od Srbije u kojoj se ovaj datum ipak na neki način javno obilježava, što je i logično, budući da je u Beogradu bilo žarište pobune i da se može govoriti o masovnom otporu fašizmu, u ostalim bivšim jugoslavenskim republikama nema ničega, što posebno vrijedi za Hrvatsku. Na stranu sad što je u Labinu još dvadeset godina ranije rudarska republika podignula ustanak protiv fašizma, ta šutnja nije primarno motivirana marginalizacijom tog datuma u viđenju antifašističke borbe, pa čak ni činjenicom što se puč i demonstracije smatraju nekom unutrašnjom srpskom nacionalističkom pričom, iako dobar dio desne historiografske scene to misli. Glavni razlog nezainteresiranosti za ovaj vrlo bitan datum jeste činjenica da se službena Hrvatska u suštini ponaša kao da je svijet nastao 1991. i da je sve prije toga nebitno, antifašizam posebno, osim ako nije napravio nešto za nacionalnu stvar. Što se nevoljko, i isključivo zbog stvaranja državnosti jedino povremeno spomene.
A stvari ne bi trebale biti takve. Ponajprije zbog toga što je ljudima koji ne znaju ništa o prošlosti ili je znaju kroz par jednostavnih mitova, lako manipulirati. Potom i zbog činjenice da se 27. mart nije odvio bez značajnih demonstracija u Splitu. U tom gradu je, unatoč tome što je u razdoblju od uspostave Banovine Hrvatske do 1941. uhapšeno oko 400 komunista, od kojih je preko stotinu završilo u Lepoglavi, partija bila dovoljno jaka da pokrene masovne demonstracije. Imala je tada, u jednom malom Splitu, 101 člana, uz 1025 članova SKOJ-a, a rad je nakon brojnih unutrašnjih lomova konsolidirala nakon Titovog dolaska na pokrajinsku konferenciju u srpnju 1940. Dakle, Pokrajinski komitet KPH, nakon što je čuo vijesti iz Beograda, istog 27. marta odlučuje da sutra organizira demonstracije u Splitu i Solinu. Trajale su dva dana, na splitskima je bilo 2-3 hiljade ljudi, koji su se na kraju sukobili s policijom, ali su pokazale sve ono što će se kasnije pokazati. A to je da su jedino komunisti htjeli i bili u stanju organizirati otpor, a da su prvaci HSS-a u gradu stajali na drugoj strani i napravili sve da ih u tome zaustave. No, splitska epizoda 27. marta također nije dovoljna da se u Hrvatskoj obilježi 80. godišnjica tog datuma, jer jednostavno nije podobna i uklopiva u poželjne historiografske narative danas. Kao uostalom i dobar dio novije splitske prošlosti. Ono što pak dubinski uznemiruje jeste činjenice da su se svi užasi iz tog rata ponovili u ratovima devedesetih, zbog čega je i danas nužno ukazivati na neke stvari iz tog razdoblja.
Jedna od njih je strijeljanje Ive Lozice i drugova u njegovoj rodnoj Lumbardi, koje se dogodilo točno istoga dana, samo dvije godine kasnije, odnosno 27. marta 1943. Strijeljali su ih Talijani, a prokazali neki ljudi iz mjesta koje je bilo većinski partizansko. Ivo Lozica bio je vrhunski umjetnik, ponajprije kipar, Meštrovićev učenik koji se školovao kod njega u Parizu i klesao karijatide na spomeniku neznanom junaku na Avali, sumještanin i asistent Frane Kršinića, kasnije i docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, ukratko veliki umjetnik koji je ubijen zbog svog antifašističkog opredijeljenja, i to u rodnom mjestu o kojem je sanjao i u koje se sklonio iz Zagreba. Jedna od tužnijih epizoda iz njegovog života je svjedočanstvo o tome kako je zajedno s Kršinićem sanjao da će se vratiti na Korčulu i loviti ribu, a čitav kiparski ciklus posvetio je korčulanskim ribarima i težacima. Naša obiteljska kuća u Lumbardi je točno iznad njegove rodne kuće, kulturno-umjetničko društvo i dalje nosi njegovo ime, no spomenik na mjestu strijeljanja je skrajnut i zaboravljen, a država se prema ljudima poput Lozice odnosi tako da ih nominalno poštuje, ali ne radi ništa da održi živom kulturu sjećanja na stvarne ljude antifašističkog otpora. Oni tako nastavljaju živjeti u paralelnim neslužbenim sjećanjima kao podsjećanje na to da smo imali jedinstvenu, autentičnu i masovnu kulturu antifašizma koju smo zapravo svjesno odbacili.
Peščanik.net, 27.03.2021.
Srodni linkovi:
Žarko Puhovski – Pohvala kukavičluku: Bolje grob nego rob?
Srđan Milošević – Dvadeset sedmi mart
JUGOSLAVIJA