- Peščanik - https://pescanik.net -

Aleksandar, Vučić i Gligorijević

E75, foto: Marko Stanojević/Wikimedia Commons

Početkom naredne sedmice (20. aprila) trebalo bi da se održi poslednje ročište i čuju završne reči optužbe i odbrane na suđenju za saobraćajnu nesreću u kojoj je na naplatnoj rampi Doljevac, na putu Beograd-Niš, 31. januara 2019. godine poginula Stanika Gligorijević. Suđenje će tako biti okončano a da niko od njegovih glavnih aktera – ni tužilaštvo ni advokati ni veštaci ni sudija – nije video ključni momenat. Nisu ga videli ni članovi porodice smrtno nastradale Stanike iako su to tražili. Reč je o dva minuta koja su zabeležile kamere na licu mesta. Na tom snimku, dakle, tačno se vidi šta se desilo, ko je i na koji način u sudaru učestvovao.

Snimak je, po sopstvenom priznanju, video predsednik Aleksandar Vučić i od tada mu se gubi svaki trag. Snimku, ne Vučiću.

Kakva je to zemlja u kojoj predsednik države krije dokaze u jednom sudskom procesu? I nema sile koja može da mu naloži da dokaz preda sudu.

Kakav je to sudski proces koji traje gotovo dve godine, koji troši vreme i pare, ali i nerve oštećenih, a da niko nije video ono što je ključno i što bi omogućilo da se suđenje završi takoreći za pet minuta. To je, nema drugog zaključka, farsa od sudskog procesa, od suda, policije, tužilaštva, advokata, veštaka…

Kako to, međutim, da je taj dvominutni snimak video Aleksandar Vučić? Ako je to sam tražio, njegov zahtev je morao biti odbijen, jer na to ni po kom osnovu nema pravo. A ako nije tražio, nego su mu ponudili, morao je da odbije, jer to ni na koji način ne spada u njegov posao nego, štaviše, predstavlja protivzakonito mešanje u rad pravosudnih organa. Morao je reći: pošaljite to tužilaštvu i sudu, to je njihov posao, neka se oni time bave.

Ovako, predsednik Vučić je izvrgao ruglu sve te institucije – i policiju i tužilaštvo i advokate i veštake i sudstvo. Sve ono što jednu državu čini državom. Pa ako njih nema, nema ni države. Postoji samo gola sila i bezobzirna moć.

Ne znam kakav bi trebalo da bude odgovor društva na ovu grubu zloupotrebu vlasti i besprizorno ruganje celokupnom pravnom poretku, sve do samog Ustava na njegovom vrhu.

Da advokati stupe u štrajk? I za manje stvari su štrajkovali mesecima. Takođe i sudije – iz solidarnosti sa kolegom koji treba da donese presudu a da nije upoznat sa ključnim činjenicama? Profesori Pravnog fakulteta – čemu sav njihov (kakav-takav) trud ako neko može da ih pred celim svetom tako cinično ismeva? Možda da se snimi TV serija o porodici Gligorijević? Tu bi Vučića mogao da glumi samo Vučić lično. Mislim, ko bi drugi bio bolji?

Ali, ma koliko sve ovo bilo užasno važno, čini se da u konkretnom slučaju postoji nešto još važnije. Nazvao bih to njegovom ljudskom dimenzijom. Reč je o želji mlađeg sina Stanike Gligorijević, Aleksandra, da vidi šta se desilo tog kobnog 31. januara. Namerno sam naravno – iako neopravdano – izdvojio mlađeg sina, ne bih li nekako kod predsednika Aleksandra Vučića izazvao empatiju prema svom imenjaku. I Danilovom (Vučićevog sina) vršnjaku.

Verovatno će ovo mnogima delovati patetično. Možda i jeste. Ili nam je i mrva ljudskosti postala preteško breme. Kakogod, računam, koji bi se čovek oglušio – ako je već država bezdušna – o pravo Aleksandra Gligorijevića da sazna istinu.

Peščanik.net, 13.04.2021.

Srodni link: Mijat Lakićević – Dva minuta druže


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)