Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Za dve nedelje, 31. januara 2024. godine, zastariće ključni dokaz u aferi „Dva minuta“, javili su ovih dana mediji. Da podsetimo ili da obavestimo neupućene, toga dana 2019. godine u saobraćajnoj nesreći na autoputu između Niša i Leskovca, na naplatnoj rampi kod sela Doljevac, poginula je Stanika Gligorijević. Za nesreću je pravosnažno osuđen navodni vozač automobila u vlasništvu Javnog preduzeća „Koridori Srbije“ koji je velikom brzinom od pozadi naleteo na vozilo u kome se nalazila Stanija. U službenom autu, prema zvaničnoj verziji, nalazio se i direktor „Koridora“ Zoran Babić, visoki funkcioner Srpske napredne stranke.

Rekli smo „navodni vozač“ jer su se od početka pojavili glasovi da je za volanom zapravo bio Babić. A u sudskom postupku, koji je povodom ovog slučaja vođen, mnogo toga je ostalo mutno, nerazjašnjeno i sumnjivo. Recimo, osuđeni vozač (koji je priznao krivicu) na sudu nije znao da kaže da li je auto kojeg je vozio imao manuelni ili automatski menjač. Zatim, policajci koji su izvršili uviđaj rekli su da su došli iz pravca Niša, a na snimku se vidi da su stigli iz pravca Leskovca. Treće, Institut za sudsku medicinu iz Niša nije uzeo DNK sa vozačevog sedišta čime bi se pouzdano utvrdilo ko je na njemu sedeo (ili možda i jeste, ali nalaze krije). Četvrto, vrlo brzo nakon udesa, u „Puteve Srbije“ došli su službenici Bezbednosno-informativne agencije – šta tajna policija ima sa saobraćajnom nesrećom? I peto, u ovom nizu najvažnije, sestra Stanike Gligorijević, Mirjana Aleksić, koja je i sama povređena u sudaru, nedavno je (utorak, 16. januar) za list Nova.rs izjavila: „Moj suprug je svojim očima video kada su Zorana Babića izvukli sa mesta vozača.“

Sve ovo, međutim, moglo bi i da se zanemari. Jer, ključno je zapravo to da na snimcima koje su zabeležile kamere na doljevačkoj rampi postoje dva minuta na kojima se vidi sve. Preciznije – na kojima se vidi nesreća: kako je do nje došlo i ko je u njoj učestvovao, odnosno gde se ko od učesnika nalazio i u kakvoj je ulozi bio.

Problem je u tome što ta dva minuta na kojima se vidi sve – nije video niko. Tačnije, nije video niko od nadležnih, onih koji bi trebalo pre svih drugih da ih vide – i koji su, na kraju, da tragedija bude veća, o celoj stvari i presudili – dakle, ni državni tužilac ni sudija. Nasuprot tome, video ih je onaj ko ni po kom osnovu – pravnom niti bilo kom drugom legalnom i legitimnom – nije imao pravo, nije smeo da ih vidi. Aleksandar Vučić lično. I ne samo da je ta dva minuta video, nego on ne da nikome drugome da ih vidi. Više puta je obećavao da će snimak staviti na raspolaganje nadležnim organima, pa čak i javnosti, ali je svaki put obećanje prekršio i datu reč pogazio.

Ni to nije sve. Pogledajte samo kakvu je silnu logistiku upotrebio, kakve je državne resurse angažovao – zašto – da se prikriju činjenice: Vladu, tj. redovnu i tajnu policiju; pravosudni sistem, tj. tužilaštvo i sudstvo; javna preduzeća „Putevi Srbije“ i „Koridori Srbije“; naučne ustanove – Institut za sudsku medicinu; državne ustanove – Kabinet predsednika Republike i, na kraju, čak i neku (privatnu?) firmu iz Novog Sada koja je (kako se tvrdi) bila zadužena za održavanje nadzornih kamera. Pola Srbije, od Novog Sada, preko Beograda, do Niša i čitav državni aparat bili su, dakle, upregnuti da bi se sakrio i zaštitio jedan čovek.

Zoran Babić?

Ne, naravno da nije reč o Zoranu Babiću, u narodu poznatom kao „vazduplohov“, po tužno-smešnom lapsusu (valjda je reč o lapsusu) koji je napravio u nekom svom skupštinskom nastupu.

U ovoj zemlji, ima već više od decenije, sve je podređeno odbrani i zaštiti Aleksandra Vučića. I on sam, kada na prvi pogled štiti druge, u stvari to radi zbog sebe. Tako obezbeđuje pokornost, povećava sopstvenu moć nad potčinjenima, obezbeđuje svoju poziciju.

Ali nekim „kopernikanskim obrtom“, koji je zapravo zakonit u takvim situacijama, dolazi do inverzije položaja: oni koje je on držao u šaci, sada u šaci drže njega; on (počinje da) zavisi od njih i, hteo ne hteo, mora da ih čuva. Jer, ko su oni u stvari? Ako istina izbije u javnost, pogodiće više njega nego njih. Sa njihovim padom kruni se njegova figura. Zar Milan Radoičić nije najnoviji primer za to?

„Dva minuta druže“ – bio bi to savršen naslov za film-paradigmu današnje Srbije; žanr: hiper realizam. Zamislite tu plejadu likova: radnik na naplatnoj rampi, saobraćajni policajac, tajni agent, ministar policije, premijerka, službeni vozač jednog velikog javnog preduzeća i njegov direktor, direktor drugog velikog javnog preduzeća, direktor firme za održavanje kamera, veštak sudske medicine, državni tužilac, sudija, predsednik Apelacionog suda, advokati, savetnica za medije predsednika Republike, šef predsednikovog kabineta, predsednik Republike. I svi oni (osim advokata, razume se) udruženi u borbi protiv istine i pravde. A nasuprot njima Mirjana Aleksić, kao neka srpska Erin Brokovič, u borbi za istinu i pravdu.

Ako neko dođe glave Aleksandru Vučiću, biće to Stanika Gligorijević.

Peščanik.net, 18.01.2024.

Srodni link: Mijat Lakićević – Aleksandar, Vučić i Gligorijević


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.