- Peščanik - https://pescanik.net -

Banalizacija zločina

Čemu smo proteklih dana, povodom “misterioznog hapšenja” lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića, prisustvovali: dobro režiranoj predstavi za uveseljavanje naroda ili još jednom “manevru” kojim nova, “nešto drugačija” politička garnitura na vlasti poručuje kako je, navodno, nepovratno prošlo vreme (anti)haških kalkulacija i svakojakih trikova? Što će reći, Srbija mora u Evropu i zato se Gordijev čvor mora konačno saseći.

Prave dileme, zapravo, nema, ili je, možda, i ona zakamuflirana do tačke “neprepoznatljivosti”, bar dok ne pregrmimo, zasigurno, najteže prepreke na putu za Brisel. Ipak, “šokantno” i “iznenađujuće” hapšenje “najtraženijeg haškog begunca”, dok je Rasim Ljajić po stoti put objašnjavao narodu da vlast “nema saznanja o lokacijama skrivanja Mladića, Karadžića i Hadžića”, proizvelo je čitav spektar pitanja bez odgovora. Što i jeste logično kad je “prepad” na nekadašnjeg paljanskog gospodara života i smrti u međuvremenu NEČIJOM VOLJOM postao predmet tabloidnog medijskog i “ekspertskog” obrađivanja “neobičnog izgleda” ovog “svojevrsnog alternativno-medicinskog gurua”, “dobrodušnog i tihog komšije” i “duše od čoveka.” Pa sve što smo danima mogli da vidimo, čujemo i pročitamo više podseća na atmosferu iz novobeogradskog kafića “Luda kuća”, u koji je, sada već legendarni “Dragan David Dabić” povremeno svraćao da “nešto po naški” odglusla ispod svog i portreta svojih ratnih sponzora i drugova, Miloševića i Mladića. Nego, recimo, na ozbiljnu državu koja je odlučila da hašku priču konačno završi (iako nas političari uveravaju da je upravo tako) i na pravu, a ne našminkanu, istinu o ratnoj i zločinačkoj prošlosti, sa direktnim pogledom u njene oči. Po svemu sudeći, na ovo potonje ćemo još da pričekamo, bar dok se ne shvati da je isporučivanje Hagu samo deo mnogo kompleksnije i tragičnije priče. Neki, međutim, strepe da ćemo se do tada načekati.

Višednevno intrigantsko raspredanje priče o Karadžićevoj kamuflaži “do neprepoznatljivosti”, kosmatoj “mudroj” glavi, koja je sebi namenila još jednu misionarsku ulogu da narod “prosvetli” fenomenima psihijatrije, bioenergije, tihovanja, meditiranja i učincima Svetog duha, potom o stanovima, brojevima autobusa kojima se prevozio, ljubavnicama, tribinama, egzibicionističkoj osobini da privlači pažnju i prikuplja aplauze, ponajmanje se može objasniti ponašanjem medija. Odnosno, njihovom sklonošću da se jedan iznenadni spektakl, “dar s neba”, kako bi rekli sami novinari, iskoristi do najsitnijeg detalja i najprizemnije bizarnosti. Mnogo više, to je povod da se popularizacijom Dabićeve kamuflaže, “veštine” skrivanja “bez ičije pomoći” (što Karadžiću uvećava imidž snalažljivog urbanog hajduka) prikrije lik, delo i učinak glavnog aktera najvećeg ratnog zločina na ovim prostorima. Teško je i nezahvalno sada, kada se u javnosti odomaćila slika o “simpatičnom bradatom čikici”, koji rukama skida traume, družeći se svakodnevno s nama, deli savete, ispisuje “dragocene” recepte za zdraviji i lepši život, koji je razvio “tako divan spoj tihovanja, makrobiotike i gencida” (Tibor Jona), tu predstavu rušiti “suvišnim” podsećanjem na činjenice – ko je i šta je bio Radovan Karadžić, odnosno čime je taj čovek zaradio titulu “najtraženijeg haškog optuženika.”

Pikanterijama iz “Rašinog” “drugog” ili “trećeg” života kao da nam se – kada “obrijan, ošišan, smiren, raspoložen i, iznad svega, optimističan čeka da ga iz jedne, beogradske, prebace u drugu, ševeningensku pritvorsku jedinicu, uveren da ga “bog neće napustiti” – potura kukavičije jaje. Najpre, da je nemoguće da se iza tog bezazlenog novog romanijskog Jove travara krije čovek koji je optužen za najteže zločine i genocid, potom da se iza njegovog skrivanja i kamufliranja “do neprepoznatljivosti” ne valja još jedna ujdurma srpskih tajnih službi. Dalje, teraju nas da i ovog puta, ni krivi ni dužni, progutamo knedlu, jer su nam političari godinama ispirali mozak tvrdnjom da je “Mladić možda u Srbiji”, ali da “Karadžić, sasvim sigurno, nije”. Uz nezaobilazni dodatak da je “postojanje političke volje” da se optuženi “lociraju i isporuče Hagu” nesporno, uprkos demantijima doskorašnjeg šefa BIA Radeta Bulatovića i konkretnom opstrukcionom ponašanju ex-premijera Vojislava Koštunice.

Taj oblik poigravanja sa javnošću, žrtvama Karadžićevih i Mladićevih zločina, igra skrivalice sa Haškim tribunalom i međunarodnom zajednicom, sada dobija obeležja upečatljive banalizacije zla sa osnovnim ciljem da se izbegne istinsko suočavanje sa prošlošću i teškim sločinima i taj teret prebaci na (ne)spretne haške tužioce i sudije. U takvoj banalizaciji nema mesta za ozbiljno i temeljno propitivanje i preispitivanje uloge i učinka plejade “najumnijih” srpskih intelektualnih veličina, od “oca nacije” Dobrice Ćosića do ideologa etničkog čišćenja Milorada Ekmečića, do ostalih književnika, akademika raznih profila, crkvene oligarhije, vojnog vrha tada već nacionalno očišćene JNA i njene predaje kompletne armijske oblasti sa avionima, tenkovima i artiljerijom paljanskoj ratnoj garnituri.

Valja se prisetiti plana RAM čija je svrha bila da zaokruži teritorije buduće Velike Srbije, iako je on vremenom, forsiranjem priče o građanskom ratu u BiH, neopravdano gurnut u zaborav. Kako zanemariti trogodišnje mučko artiljerijsko i snajpersko ubijanje opsednutog Sarajeva i hiljade njegovih stanovnika, šta tek reći o najstravičnijem zločinu na tlu Evrope posle Drugog svetskog rata, masakru preko 8.000 Bošnjaka u Srebrenici za samo nekoliko dana. Koliko je beogradskih senatora i ministara pohrlilo da Karadžiću pripomogne u “vraćanju istorijskog duga Turcima”. Koliko je zgražavanja i osećanja odvratnosti izazivao Karadžićev manir da od opsednutog Sarajeva stvori “turističku destanaciju”, koju su posećivali “najodaniji srpski prijatelji iz sveta” (a neki, poput Limonova, i isprobavali topove gađajući nedužne građane, drugi, poput Koštunice, posmatrali buduće granice uvećane Srbije).

Nije li Karadžićevo hvatanje jedinstvena prilika da se, posle deceniju i po, bez ustezanja iskreno i pokajnički progovori o likvidacijama, silovanjima, logorima za Bošnjake i Hrvate, nasilnoj promeni etničkih struktura čitavih teritorija, dominaciji bosanskog lobija u Beogradu i Srbiji, aroganciji i bahatoj vladavini Karadžićeve porodice, pljačkama, patriotskim biznismenima, koji su rat i paktiranje sa paljanskim đavolom debelo naplatili ugradivši se u gotovo sve državne, političke, poslovne i medijske strukture Srbije.

Setimo se i priče o unikatnoj sorti srpskog psa, koji je bio istreniran da nepogrešivo prepoznaje “balije” i “ustaše”, Teslinom “tajnom oružju”, kojim će biti uništeni svi srpski neprijatelji.

Ovo prisećanje nije potrebno samo zato da bi se Srbija posipala pepelom zbog svojih grehova: zato što “nije učestvovala u ratu”, a tako mnogo učinila da se četiri godine kontinuirano i sistematski čine najmostruozniji zločini “u ime srpskog naroda”. I nije potrebno samo zbog novih generacija koje o tom mračnom vremenu ne znaju ništa ili znaju onoliko koliko im se u “prerađenim” udžbenicima i “svedočenjima” serviralo: da je ogoljeni rat za teritorije bio patriotsko-oslobodilačka borba. Još manje je potrebno zato da bi Srbija – koja je godinama uspešno krila i štitila ratne zločince, onda “političkom voljom” (nevoljno, mukotrpno, uz velike otpore antihaškog lobija, pa i službi bezbednosti) ostvarila tzv. dobrovoljne predaje – bila nagrađena “belim Šengenom”, kandidaturom za članstvo u EU, pristupom fondovima Unije. A da u isto vreme kontinuirano izbegava da se iskreno suoči sa zločinima, njihovim ideolozima, kreatorima i egzekutorima, što jeste uslov nad uslovima za sopstvenu evropeizaciju, prihvatanje evropskih vrednosti koje znače da se zločini ne smeju ni zaboraviti, ni relativizirati, ni umanjivati ili uravnoteživati, a krivci ostaviti nekažnjenima.

Nažalost, čini se da će “istorijsko hapšenje” lidera bosanskih Srba proći bez istinskog repriziranja filma prošlosti, da će Karadžić biti prepušten Hagu, a građani Srbije gledati, slušati i čitati samo ono što im se bude serviralo iz haške sudnice. Posle 13 godina skrivanja po, neki kažu, bosanskim i crnogorskim gudurama, drugi hilandarskim i ovdašnjim manastirima, Radovan Karadžić je finiširao u samom Beogradu. Svojom ili veštinom svojih sponzora i zaštitnika iz državnih struktura, on je uspeo da skrivanje pretvori u svojevrsnu umetnost, koja mu je i omogućila da se ponovo naruga našoj naivnosti.

Televizije, radio stanice i štampani mediji krcati su ovih dana pričama o Karadžićevom psihološkom profilu, njegovom izazivačkom egzibicionizmu, ređaju se svedočenja njegovih političkih, medijskih i ratnih saputnika i propagandista, raspreda se o zlosrećnoj sudbini njegove porodice, govore oni koji su oduvek hvalili do neba i njegove i Mladićeve “herojske i patriotske podvige”. Oni s druge strane barikade, posebno iz civilnog sektora – nema, ili ih ima tek toliko da budu “ukras” u ovoj glorifikaciji ratnih zločinaca.

Nastavi li se tako, banalizacija lika i dela Radovana Karadžića i pokušaj da se njegov izgled isposničkog gurua kome je stalo samo do “zdravijeg života”, biće, u stvari, nastavak veličanja ličnosti koja je čitavu svoju karijeru gradila na prevarama i zločinima. Od one prve 1984-e, u Sarajevu, kada je zbog krađe državnog novca za svoju paljansku vikendicu odležao 11 meseci u zatvoru, preko zatvorske kazne od tri godine zbog pronevera i prevare godinu dana kasnije, preko najmonstruoznije ratno-nacionalističke obmane, do “boemskog” šepurenja po Beogradu. A onda je NEKO odlučio da je u interesu Srbije i njene budućnosti da se na Karadžićeve prevare stavi tačka. No, pred nama je njegov nastup u haškoj sudnici.

 
Peščanik.net, 29.07.2008.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)