Čini se da su trenutno najusamljeniji ljudi u Srbiji zaštitnik građana Saša Janković i poverenik za informacije Rodoljub Šabić. Njihovo uporno nastojanje da uspostave kakvu takvu kontrolu nad državnom vlašću, odnosno da bar uvere političare na vlasti da je za Srbiju, njene građane i željeni demokratski proces preko potrebno da ne prelaze granice koje su im određene („njihovim“) Ustavom, pomalo liči na donkihotsku borbu sa vetrenjačama. Sve to, doduše, proizvodi simpatije u delu javnosti, ali, u krajnjem ishodu, ne uznemirava preterano ovdašnje gospodare političke i državne moći. Reklo bi se čak i da im dobro posluže kao svojevrsna simulacija, kako je, eto, u srpskom modelu demokratije, bez ikakvih osvetničkih reperkusija, sve podložno kritici i kontroli, dok se iza kulisa (u dubokoj senci stranačkih i državnih kabineta) dešava apsolutno obrnuti proces: iritirajuće ignorisanje činjenica i stvarnosti, grubo i terorom parlamentarne većine kršenje Ustava, prilagođavanje zakona vlastoljubivim političarima, funkcionerima i tajkunima, vladavina uredbama sa većom snagom od zakona i samog Ustava. I sve to nafilovano neumerenim izlivima netolerantnosti, arogancije, bahatosti i logikom da se mora znati „ko kosi, a ko vodu nosi“, odnosno – ko je ovde vlast.

Ako je neko na početku mandata još jedne mamutske vladajuće koalicije, kojoj ton daje neprikosnoveni trio Tadić-Dinkić-Dačić i feudalna raspodela resora i moći, možda i verovao da je Srbija 2008, posle višegodišnje poražavajuće avanture sa Koštunicom, konačno dobila istinsku demokratsku proevropsku vlast, vrlo brzo se mogao uveriti da je, u stvari, stekao još jednu pozamašnu iluziju. Izbore je ova garnitura, pre svega, Demokratska stranka, dobila na obećanju da put u Evropu nema alternativu, ali je vremenom tzv. proevropska orijentacija gubila na snazi i uverljivosti, dobijala obeležja pomalo stidljivog, a opet neraskidivog kontinuiteta sa razdobljem „patriotske kohabitacije“ Tadića i Koštunice. Stvarao se svojevrsni ideološki gemišt, zapravo, obrazac vladanja koji se od Miloševićevog razlikovao samo po tome što se u nagomilavanju poluga vlasti i moći potiskivanjem, odnosno razaranjem institucija države, nije posezalo za golim nasiljem. A kada je, posle kraće pauze od Koštuničinog modela tzv. demokratskog nacionalizma, Kosovo ponovo postalo dominantna, reklo bi se, jedina tema kojom se vlast bavila, svetom vlastodržačkom trojstvu (DS – G17 plus – SPS) je postalo savršeno jasno da se mora naći nova formula kako zadržati privid nekakvog prilagođavanja evropskim vrednostima, u isto vreme, uspostaviti sistem vladanja koji će novostvorenoj koalicionoj družini omogućiti da je ništa i niko ne ometa u promovisanju njene varijante političkog apsolutizma sa, nazovi, demokratskim predznakom. Kako feudalno ustrojstvo vlasti, zbog svojih ograničenja i rigidnosti, nije dozvoljavalo da se kriza Srbije, pre svega, ekonomsko-socijalna, ali i politička, pomeri s mrtve tačke, brzo se shvatilo da osnovna preokupacija Tadićeve ekipe i ne mora biti oporavak zemlje i približavanje Evropskoj uniji, već šta učiniti da se i tako neefikasna vlast odbrani od svake, pa i najbezazlenije kritike da – kako joj mandat odmiče – sve više gubi kompas.

U prvoj fazi to je učinjeno tzv. istorijskim pomirenjem demokrata i socijalista, tj. Tadića i Dačića, koje je, zapravo, otvorilo vrata rehabilitaciji politike, partija i ideologija pre 5. oktobra, uvelo prećutnu amnestiju za mnoge zločine, pljačke, afere i skandale, poražavajuću privatizaciju, a zatvorilo svaku debatu o propitivanju odgovornosti za sveukupnu propast Srbije i njenog okruženja, lustraciji i diskontinuitetu sa katastrofalnom politikom iz bliske prošlosti. Kada je (posle izvesnog vremena) potencijal „pomirenja“ iscrpljen, prešlo se u novu fazu, obnovljena je epska i mitološka priča o Kosovu i kosovskom identitetu, koja je, uz već pristiglu svetsku ekonomsku krizu, poslužila kao glavni alibi što Srbija ni punu deceniju posle Miloševića, nikako da iskorači iz svog unutrašnjeg dugotrajnog košmara. Ona, nažalost, traje nesmanjenim intenzitetom i danas, obnovljena patriotska buka vrlo efikasno prekriva sve promašaje i poraze vladajuće nomenklature, od ekonomije, preko Kosova, do izneverenih proevropskih iščekivanja. Da zlo bude veće, forsira se logika da nijedan neuspeh nije toliko veliki i tragičan da sledeći ne može biti još teži i razorniji.

U međuvremenu, u vladajućim strankama iskristalisala se „potreba“ da se u zakonodavnom i sistemu državnih institucija izgradi zaštitni pojas koji bi sprečio povratno dejstvo izgubljenih bitaka na stabilnost i rejting onih koji reprezentuju državnu vlast. Kroz tzv. reformu pravosuđa stvoren je mehanizam koji sudsku i tužilačku funkciju čini zavisnom od izvršne vlasti i samim tim podložnu kontroli i uticaju. Ako je i bilo dobrih namera da se pravosudni sistem Srbije oslobodi od naslaga prošlosti i kroz opšti reizbor izvrši svojevrsna lustracija, način na koji je „reforma“ realizovana stvorio je novi institucionalni haos. Kako su stranke imale odlučujuću reč, sve se, zapravo, svelo na to da su mnogi od onih koji su zbog lojalnosti miloševićevskom obrascu vladanja degradirali profesiju ponovo izabrani, a njihovi kritičari odstranjeni. Epilog „reforme“ se, doduše, pomno prati u odgovarajućim evropskim institucijama, ali je veliko pitanje koliko vlast mari za već pristigle primedbe da sa „reformom“ pravosudnog sistema Srbije nešto krupno nije bilo kako treba.

Kada je, po oceni samih „reformatora“, taj zadatak „uspešno“ priveden kraju, prešlo se na drugo strateško područje, koje u svakom (ne)demokratskom društvu bitno utiče na ponašanje vlasti.

Prošlogodišnjim, arogantno i uz snažan presing nametnutim izmenama Zakona o javnom informisanju, posebno drakonskim kaznama „neposlušnim“ i „nepodobnim“ medijima, jako brzo je postignut cilj: što kroz strah od pretećeg finansijskog biča vlasti, što kroz već uspostavljenu sistemsku kontrolu nad vodećim elektronskim i štampanim medijima, što preko presudnog uticaja marketinških agencija u vlasništvu ljudi iz samog središta vlasti, a ponajviše zbog razornog dejstva samocenzure, medijska scena Srbije postala je lak plen režima, predmet svakojakih manipulacija. Zapravo, danas su mediji, bez sumnje, najjače oruđe vlasti, medijska kritika je postala mlitava, istraživačko novinarstvo praktično proterano, u mnogim vodećim medijima je obnovljen manir (iz prošlosti) veličanja režimske matrice vladanja kao jedine relevantne, ispravne i patriotske. Moralno i profesionalno survavanje srpskih medija je u međuvremenu dostiglo takav (poražavajući) nivo da ga neće bitno popraviti ni najnovija odluka Ustavnog suda da su maltene sve izmene Zakona o informisanju protivustavne. Koliko su te promene medijskog zakonodavstva brzo i, takoreći, beskrupulozno nametnute, protećiće bar petostruko više vremena da se one u parlamentu isprave, a mnogo više da se štete uklone i mediji vrate bar tamo gde su bili u jesen 2009. godine. Naravno, ko u međuvremenu preživi.

Kompromitacija sa pravosudnom i medijskom „reformom“, međutim, nije pokolebala spremnost vladajuće koalicije da istraje na stvaranju ambijenta koji će joj, najpre eliminisati sve potencijalne prepreke i opasnosti po njenu samoproglašenu kredibilnost, a potom i tako stvoreni mehanizam korisno upotrebiti u sledećim redovnim ili vanrednim parlamentarnim izborima. Zato je redosled poteza bio, reklo bi se, nepogrešiv.

Neviđenom arogancijom i samovoljom obrušili su se na Jankovića i Šabića i sve one koji su u Zakonu o elektronskim komunikacijama prepoznali protivustavno režimsko zadiranje u privatnost građana (samo korak do nesmetanog prisluškivanja), u munjevitim izmenama Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije (uz obilatu asistenciju „nezavisnih“ poslanika) jedinstvenu priliku da se ozakoni praksa jednopartijskih sistema da jedni te isti ljudi mogu biti istovremeno i u izvršnoj i u zakonodavnoj i još ponekoj vlasti (gomilanje funkcija) i tako tek formiranoj Agenciji zada težak udarac, da (partijski) mešetari po Zakonu o zabrani diskriminacije povodom izbora za savete nacionalnih manjina, najblaže rečeno, sumnjiva lica postavljaju na vodeće funkcije u sistemu javnih nabavki, i da se mimo volje većine nevladinih organizacija za poverenika za ravnopravnost nametne (partijski) podobna ličnost, za koju se osnovano sumnja ne samo da je u sukobu interesa već i u teškom konfliktu sa sektorom koji treba da štiti od upliva vlasti…

Sve će to, naravno, otići na evropsku „reviziju“ i moguće je da intervencijom spolja nešto u domaćem zakonodavstvu, možda i u maniru ponašanja vlasti, bude izmenjeno. Međutim, ni Evropa, a ni Ustavni sud Srbije, koji je, posle višegodišnje apstinencije, počeo da radi i već je paralisan ogromnim brojem ustavnih žalbi smenjenih sudija, ma koliko bili revnosni, neće moći da uklone gorak utisak da i ova vlast (koja, kao i prethodne, usput, sebe, smatra najdemokratskijom u istoriji Srbije) nema živaca da istrpi bilo kakvu kontrolu, još manje volje da gradi sistem samokontrole. Zapravo, ispoljava sve simptome bolesne ambicije da kontroliše apsolutno sve i raznim marifetlucima kompromituje, marginalizuje i omalovaži institucije koje imaju ustavnu obavezu da obuzdavaju režimsku samovolju. I, nažalost, sve to čini bahato i agresivno, kao da posle nje više neće biti ni Srbije ni sveta. Vlast, koja je, u suštini, jako slaba i neefikasna, ali opstaje zahvaljujući homogenošću interesa brojnih partija i lidera koji je čine, veoma uspešno koristi prednosti koje joj se pružaju: slaba, rigidna i anahrona opozicija, umrtvljeni mediji i nevladin sektor, instrumentalizovano pravosuđe, konfuzija u javnosti zbog Kosova… Ako je, rezonuje ona, Kosovo već izgubljeno, a članstvo u Evropskoj uniji na dugačkom štapu, sasvim je prirodno što su kontrolisana Srbija i nekontrolisana vlast najpreča briga.

Preča i od poražavajuće procene da je država ponovo zagazila u blato multiciplirane partijsko-liderske autarhije. Sve to će se, međutim, kad tad veoma loše završiti. Po Srbiju i njene građane, dabome. Partije uvek imaju (rezervne) izaze za slučaj opasnosti.

 
Peščanik.net, 05.08.2010.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)