- Peščanik - https://pescanik.net -

Beograd na suvom

Foto: Peščanik

Beograd danas nema ništa od onog što je davnog 12. aprila 2012. Aleksandar Vučić prvi put najavio u svom predizbornom obećanju, lansirajući ideju o urbanističkoj formaciji koja bi u bliskoj budućnosti mogla da ispuni Savski amfiteatar. Umesto blistavog Beograda na vodi, prestonica je dobila dva betonska kolosa, koji su kao tumor iznikli nauštrb urbanističke okoline. Od silnih najavljivanih objekata projektovani Belgrade Waterfront dobio je samo tzv. Kulu A. I ta Kula A dobila je prve stanare, koji su predstavljeni građanstvu kao mnogočlane porodice srpskog porekla, koje su u interkontinentalnom biznisu zaradile velika sredstva, koja su sa zadovoljstvom uložile u stambene jedinice na obali Save. Bilo je samo pitanje vidika, hoće li gledati na reku ili na devastiranu Savamalu, na sravnjene zgrade u Hercegovačkoj, na počupane objekte bivše Lastine autobuske stanice, na Beogradsku autobusku stanicu u terminalnoj fazi raspadanja ili možda na avetinjske pejzaže bivše Glavne železničke stanice.

Fikcionalno sedište naprednjačke političke elite najpre je promovisano u zgradi Geozavoda u vidu makete i to je postalo mesto hodočašća svih inostranih delegacija koje su u poslednjih šest godina posetile Beograd. Tadašnji prvi potpredsednik Vlade, Aleksandar Vučić, predsednik privremene uprave u Beogradu – Siniša Mali i predsednik Skupštine Nebojša Stefanović najavljivali su gigantski kompleks kao ostvarenje vekovnih snova. Europolis i Savski amfiteatar u jednom: moderan kvart nalik na Dubai, sa kanalom, modernom marinom, tržnim centrom, mnogobrojnim zgradama i centralnom Kulom Beograd (180 metara visine). Jasmina Kojić Mićić, arhitekta iz Vučićevog Stručnog tima za Beograd, izašla je tada sa velikim ciframa, i to pre svega sa onim primamljivim: od marine će grad Beograd zaraditi 451 milion evra, uposliće 210 hiljada radnika na izgradnji kompleksa, a sve će biti završeno za osam godina. Od tada je prošlo šest godina ali izgradnja kompleksa nije daleko odmakla, samo je pustoš izvan granica BW-a nastavila da raste sve većom brzinom.

Arhitekta Jasmina Kojić Mićić ubrzo je nestala iz Vučićevog tima i kao glasnogovornik BW-a pojavio se inženjer Srđan Rupar, koji je upoznavao javnost sa misterioznim detaljima „najuzbudljivijeg razvojnog projekta u Beogradu“. Na osnovu njegovih izjava moglo se zaključiti da je ceo projekat prilično fluidan i da se menja iz dana u dan, jer se odustajalo od marine, tržnog centra, dok se namena Kule Beograd samo nagađala. Moguće je da će tu biti hotel, licitirao je inženjer Rupar, a moguće je da će biti poslovni prostori. Ko zna. Uostalom, zašto bi se nešto precizno i znalo unapred, kada je u pitanju tako veliki projekat sa milijardama dolara najavljenih investicija. Nebojša Stefanović se javno hvalio kako se konačno pojavio neko ko „ume strateški da razmišlja“ i da „obezbedi investicije a ne samo da čeka da kapne iz budžeta“. Naravno, ovo se odnosilo na samog Vučića pre svega, a posredno i na njegovu stranku, po čijem je nalogu, prema rečima Rupara, pokrenuta izrada projekta u vreme predizborne kampanje naprednjaka. Onda je iz javnosti nestao i Rupar.

U vreme postavljanja kamena temeljca bio je kišan dan. Aleksandar Vučić i Mohamed Ali Alabbar, direktor kompanije Eagle Hills, ubacili su „vremensku kapsulu“ u beton i rukovali se nad rupom. Mediji su kao udarne naslove preneli dve Ali Alabbarove izjave: da je kiša znak blagodeti i da će on biti prvi kupac stana u BW, odnosno u prvoj napravljenoj zgradi, svakako Kuli A, čija je vrpca svečano presečena prošlog vikenda. Ništa se od toga nije ostvarilo, ali je zato Kula A promovisana kao simbol reforme Srbije i prestoničke infrastrukture. Dve „novouseljene“ porodice, koje su statirale pred kamerama, hvalile su Vučićevu viziju koja se, eto, nakon više godina ovaplotila u ovoj zgradi. Suvereno vladanje jednog režima kakav je Vučićev, ima zapravo fantastične rezultate u nečem drugom, za šta su novi enterijeri BW-a samo paravan, a to je suspendovanje zakona i procedure. Naime, od momenta rekonstruisanja Geozavoda i postavljanja makete, sve je pod znakom pitanja i netransparentne procedure. Iz te vremenske kapsule, koja je doplovila iz nekih ranijih vremena, rađao se Vučićev režim, koji je potpisao zatamnjeni projekat sa Eagle Hillsom (naravno, na dan potpisivanja nestao je sam Vučić, pa je ugovor morala da potpiše Zorana Mihajlović). Iz meseca u mesec, iz dana u dan, menjali su se koncepti BW-a, ali i njegove granice, koje do dana današnjeg nisu poznate (najnovije vesti kažu da i zgrade hotela „Bristol“ kao i pošte prelaze u vlasništvo arapskog „investitora“). Očigledno je da se pustoš širi sve dalje, kao u nekom horor filmu, u kome je došlo do prodora razornih sila iz paralelne dimenzije u ovaj naš ionako ruinirani svet. Noćna rušenja, pustošenja institucija u okolini, te izmeštanja stanica u objekte koji nisu završeni, ili što je još gore, u zgrade od pre sto godina bez ikakve infrastrukture (kao što je to slučaj sa Topčiderskom stanicom), samo su dokaz da bezakonje koje se širi iz zone BW-a postaje opšte pravilo. Uostalom, na samom početku, kada je Udruženje arhitekata Srbije skrenulo pažnju vlastima da se mora raspisati konkurs za izradu projekta BW, Vučić je izgovorio programsku rečenicu svoje politike, rekavši „da nema ništa protiv, ali da bi voleo da predstavnik udruženja arhitekata, koji je tražio da se raspiše konkurs, pronađe tri milijarde i sto miliona dolara pa da raspiše neki konkurs“.

Danas, nakon pompeznog presecanja vrpce na ulazu u Kulu A, svima je jasno da nikakve milijarde dolara tu nikada nisu stigle, već da je sve to rušeno i tek ponešto napravljeno o našem trošku, i protiv zakona. Zona BW-a postala je u međuvremenu simbol suspenzije zakona u ovom delu Evrope, siva zona netransparentne ekonomije, a Beograd je pod vlašću naprednjaka iz dana u dan gubio ionako nestabilne urbanističke celine i jedva funkcionalnu saobraćajnu infrastrukturu. Gledano sa novobeogradske strane, dva mlečna zuba Vučićevog režima upozoravaju da bi izrastanje cele čeljusti moglo biti kobno ne samo po grad, već i po državu.

Oni koji su u javnosti propagirali BW vremenom su nestajali, bivali premešteni na druga funkcionerska nameštenja, dok je stepen entropije u Beogradu nastavljao da raste. Najnovije vesti donose informaciju da direktor Eagle Hillsa rasprodaje svoju imovinu po svetu u vrednosti od 1,4 milijarde dolara, kao i da su akcije njegove kompanije pale za 20 odsto. Moglo bi se desiti da jednog dana iz lokalne javnosti nestane i sam Mohamed Ali Alabbar i da ostanemo sami sa Vučićem u pustoši koja je narasla oko nekoliko stambenih zgrada bez stanara. Onda bi ona crkva brvnara iz Stepe konačno mogla da pronađe svoje pravo mesto u postapokaliptičnom Savskom amfiteatru, umesto tržnog centra i marine. Dom zdravlja ionako nije bio predviđen za stanovnike Beograda na vodi.

Peščanik.net, 20.07.2018.

BEOGRAD NA VODI

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)