Bešćutno lice đenerala zla

Umro je Ratko Mladić, osuđeni ratni zločinac. Bešćutno lice zla. No, ta vijest neće vratiti nikoga od ubijenih u život, niti će ponuditi utjehu članovima porodica ubijenih, niti će poništiti višegodišnju opsadu Sarajeva, ni granatiranje Zadra, ni napad na Šibenik. Jedino će još jednom pokazati regiji i svijetu stanje društvene i političke svijesti u Srbiji i u Republici Srpskoj. Kojeg smo ionako svi svjesni.

Za razliku od šutljivog Ljubiše Beare, o kojem znamo dosta toga isključivo zahvaljujući knjizi Ivice Đikića, pa čak i za razliku od Radovana Karadžića, koji je bio sklon tome da glumi neshvaćenog pjesničkog genija i mistika zidajući za života mit o sebi kao nekom anđelu historije, Ratko Mladić nije krio svoju proračunatost, hladnoću i zločinački cinizam iza nikakvog paravana. Sve njegove kamerom zabilježene izjave, od one koje kvartove tući po Sarajevu do svega što je izgovorio u Srebrenici, pa i preko one gdje s punom sviješću zna da se sprema provesti genocid, svjedoče o teškom sociopati i apsolutnom zlu.

Oni ljudi koji su ga slavili i koji ga slave, a takvih je ogromna masa, s punom podrškom političkog vodstva Srbije i Vučićeve vlasti, ali i prethodnih vlasti kad su i mladi vojnici morali biti ubijeni da ne bi bilo otkriveno njegovo boravište, jako dobro znaju što slave. Time je smješnije s jedne strane negiranje odlično dokumentiranih zločina, dok s druge ti isti koji zločine negiraju viču ili pišu „Nož, žica, Srebrenica“. Ne može i jedno i drugo.

Najstrašnija kod slavljenja Ratka Mladića jeste činjenica da tu nema ničega osim zločina. Ni tragičnosti figure, ni nekog inteligentnog govora, niti mistike, nema ničega. Obični zločinac, hladnog pogleda. Ništa više od toga.

Kad mi je prije par godina umrla baka u Beogradu, krenuo sam na sahranu iz Mostara do Beograda autom preko Bosne. Taman je padala noć kad sam se iz Sarajeva popeo na Pale. Onda je vrlo brzo krenuo pljusak, pa su se redala sela i gradići na Romaniji. Na ulazu u svako mjesto bila je ogromna srpska zastava i kako sam se vozio prema granici, u meni se pojačavao osjećaj mučnine. Dolazio je isključivo iz nutrine, ništa mi se loše nije dogodilo na putu.

A onda sam došao na skretanje gdje je pisalo Vlasenica i Srebrenica, pa sam se dalje vozio uz Drinu prema Zvorniku. I bilo je skoro 22 sata kad sam stigao u Zvornik i morao stati kraj jedne pumpe. Jednostavno nisam više bio u stanju voziti od tog osjećaja. Onda sam konačno prešao most i granicu, ušao u Mali Zvornik i osjetio neko ogromno olakšanje. A izlazio sam iz vlastite zemlje.

Došao sam u Beograd malo prije ponoći, vrtio se po Vračaru, tražeći mjesto za parking i ugledao slobodno mjesto ispred jedne samoposluge, koje je do 22 rezervirano za samoposlugu. Parkirao sam, izašao iz auta, podignuo pogled i vidio preko puta onaj famozni mural u čast Ratku Mladiću u Njegoševoj ulici, kojem se klanjao Aleksandar Vulin, a čuvala ga država. Na mojoj strani ceste bio je mural posvećen Stjepanu Bobeku. I taj osjećaj da mi je čitav put na bakinu sahranu bio obilježen tim zlotvorom, pa svijest o tome da smo od murala u čast Stjepanu Bobeku došli do murala u čast Ratku Mladiću, bio je zastrašujući.

Scena druga. Prije dvije godine, kad je bujica odnijela prugu i cestu ispred Jablanice, morao sam sutra ići iz Mostara u Sarajevo. I vozio sam se dugo istočnom Hercegovinom, viđajući na puno mjesta natpise podrške đeneralu Mladiću. Da bi se sutra, iz nekog samo meni znanog, a potpuno nejasnog razloga, odlučio na povratku popeti do Kalinovika, nakon čega sam sat i po vremena po mrklom mraku i makadamskim putem prešao planinu Crvanj i spustio se na Kifino Selo pa na Nevesinje.

Put do Kalinovika je put na vrh brda kroz apsolutnu pustoš. Tamo slučajnih prolaznika nema. Znao sam, naravno, da je Mladić odatle. Uglavnom, usred tog pustog gradića, iz potpunog mraka izronila je ogromna, osvijetljena fontana u kojoj je, čini mi se, bio logo SDS-a. Ali ispred fontane je sasvim sigurno stajala spomenička figura Ratka Mladića u prirodnoj veličini. Mislio sam se do Mostara, a mislim se i danas, pa zašto, ljudi, pobogu? Zašto toliko zla i zluradosti i koja je svrha toga? Nisam našao odgovor do danas.

Oslobođenje, 28.08.2026.

Peščanik.net, 29.08.2026.