Foto: Vedran Bukarica
Foto: Vedran Bukarica

Slučaj je tako namjestio da se ove nedjelje na utakmicama dva nogometna kluba koja su mi obilježila život, Veleža i Hajduka, s tribina razlijevao fašizam. Kojeg sam, nažalost, slušao uživo na splitskom Poljudu, a na svu sreću ga nisam slušao iz Banja Luke, čak niti u TV prijenosu, jer sam na početku drugog poluvremena krenuo na splitsku utakmicu između Hajduka i Istre.

Mogu se, naravno, ovdašnji nacionalisti, posebno oni u Hrvatskoj, praviti kako ta zemlja nema više ništa s jugoslavenskim prostorima i zemljama, ali malo kad se dogodi da praksa ovako momentalno demantira sve nacionalističke zablude.

Dakle, Torcida je na Poljudu samo nastavila s ustaševanjem i mržnjom prema Srbima, koje je kao redovnu praksu uvela baš na domaćoj utakmici protiv Istre, od prije točno godinu dana, kad se novi val ustaštva razlio zemljom nakon Thompsonovog zagrebačkog koncerta. Takva skandiranja i uvredljivi transparenti protiv Srba prisutni su desetljećima na Poljudu, no u posljednjih godinu dana vijest je kad se ne skandira ustaški pozdrav, umjesto obratno.

S druge pak strane, niti navijači banjalučkog Borca nisu do sada izbjegavali veličati ratne zločine i ratne zločince, no ono što se promijenilo s utakmicom protiv Veleža jeste to da je sudija Admir Musić iz Sarajeva, točno onako kako propisi obavezuju, prvo upozorio gledaoce da će prekinuti utakmicu, a onda ju je doista i prekinuo, nakon što se nastavilo skandiranje u čast Ratka Mladića, te se ona nastavila tek nakon što je sjeverna tribina stadiona ispražnjena.

I upravo na ovom pitanju reakcije bilježi se bitna razlika konteksta, država, društava, klubova i njihove simbolike.

Prvo, u Splitu sudiji nije palo na pamet da prekine utakmicu, jednako kao što nije padalo na pamet ni službenom spikeru da upozori navijače. To do prije godinu dana nije bio slučaj, ali sada i spiker i sudija znaju da je ustaševanje praksa koji HDZ-ova, Plenkovićeva vlast štiti, a to onda isto vrijedi i za nogometni savez, koji je također pod kontrolom HDZ-a. A kad je tako, propisi su smiješni. S te strane najbizarniji moment utakmice bio je taj kad službeni spiker na stadionu, za vrijeme poluvremena, pročitao ono što mu je obaveza: „Sjetite se da u nogometu nema mjesta rasizmu i diskriminaciji na stadionima.“ Ako išta dokrajči hrvatsko društvo, to će biti oportunizam, domobranština i zadovoljavanje forme.

S druge pak strane, Admir Musić je smogao snage prekinuti utakmicu i isprazniti tribinu, što će mnogi zlonamjerno protumačiti kao logičan potez, budući da je riječ o Bošnjaku iz Sarajeva. A isti ti neće primijetiti da nogometni/fudbalski savez vode ljudi iz Banja Luke i da je Musić ovim činom sebi itekako ugrozio sudačku karijeru, ako već ne i ličnu sigurnost.

No, ovo su aspekti funkcioniranja vlasti i odnosa moći u politici.

Ono što je pak mnogo važnije, tj. ono što bi trebalo biti važnije, jeste nasljeđe i simbolika klubova. Za one koji nisu čitali knjigu engleskog povjesničara i istraživača Richarda Millsa „Nogomet i politika u Jugoslaviji: sport, nacionalizam i država“, toplo je preporučujem i ima je u hrvatskom prijevodu iz 2019. godine. A preporučujem je jer je baš u toj knjizi vidljivo to da je Hajduk bio partizanski i konkretno antifašistički klub, čiji su najvatreniji navijači još osamdesetih odbacili tu tradiciju kluba, dok su najžešći navijači banjalučkog Borca i mostarskog Veleža, praktično sve do kraja zajedničke lige ostali na pozicijama jugoslavenstva, titoizma i antinacionalizma generalno. Problem, koji objašnjava sve što se na ove dvije utakmice događalo, jeste u tome što su navijači Borca odavno odbacili tu svoju tradiciju, što se ona jedino održala među navijačima Veleža i u samom klubu generalno, a što se vodstvo Hajduka pravi slijepo, gluho i naivno. Ljudima koji vode Hajduk sasvim je jasno što je ustaštvo i koliko je to daleko od onoga što Hajduk jeste. Uostalom, nedavno su i objavili knjigu Jurice Gizdića, „Ratni Hajduk“, s detaljnim pregledom utakmica i vremena kad je Hajduk nastupao kao momčad Narodnooslobilačke vojske Jugoslavije. Ali ti isti ljudi se u ime kluba ne ograđuju od ustaštva na tribinama.

I zato, kao što sam već rekao za hrvatsko društvo, isto vrijedi i za Hajduk. Ako će išta dokrajčiti taj klub, to će biti oportunizam i domobranština. Zajedno s onima koji se skrivaju iza prkosa i otpora moćnome dok odbacuju vrijeme kad je Hajduk bio baš to.

Peščanik.net, 10.08.2026.

NOGOMET / FUDBAL

The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).