Godina je 2014. Sletio sam na beogradski aerodrom iz Splita i bio dovoljno glup da tada, što nisam napravio nikada, ni prije, ni poslije u životu, novčanik, umjesto u džep, stavim u vanjski džep ruksaka. I onda sam praktično odmah ostao bez njega. Bio je petak poslijepodne, bilo je srce sedmog mjeseca, a povratni let imao sam u nedjelju predvečer. Kako sam ujedno ostao bez svih dokumenata, imao sam tek subotu ujutro, do 12.00 sati, za radnog vremena veleposlanstva Republike Hrvatske, da dobijem potvrdu i bilo kakav papir kojim se mogu ukrcati na avion i sletjeti u Split. Sutra dolazim u veleposlanstvo oko 11.15, tamo je u redu desetine ljudi, po govoru je jasno kako se radi o Srbima iz Hrvatske, mahom iz Like ili Dalmacije, koji sređuju papire i vade putovnice, da bi mogli u vrijeme godišnjih odmora otići do, uglavnom zapuštenog i spaljenog zavičaja. Do 12.00 sati je jedva dvoje ili troje ljudi obavilo sve s administracijom, što znači da su svi ostali već od otvaranja veleposlanstva tu. Službenik malo prije 12.00 sati izlazi u hodnik i nimalo prijateljskim tonom kaže kako neće više primit nikoga i da nije njegov problem što su svi ostali stigli još prije par sati. U tom momentu shvaćam da moram istupiti sa svojim slučajem, pa istupam sa splitskim akcentom, objašnjavajući problem i čovjek mene naravno primi kao posljednjeg. I dobro, slučaj jeste hitan, veleposlanstvo svugdje primarno služi da bi pomoglo vlastitim državljanima kojima se dogodi problem. Ali je iz promjene tona, raspoloženja, priče o Hajduku i svega ostaloga, bilo jasno kako je promjena tona bila uvjetovana percepcijom nacionalne pripadnosti. Stvar je bila olakšana činjenicom da tada nisam bio javna ličnost, ali ne mijenja poantu. Koja kaže da državne institucije nisu, čak ni u to vrijeme kad je atmosfera bila bitno politički i društveno bolja, nego što je danas, doživljavale jednako Hrvate i Srbe. Bez obzira što su i jedni i drugi jednako državljani te zemlje. Ta činjenica može biti donekle i razumljiva u svjetlu rata i svrstavanja dobrog dijela tih ljudi na stranu secesionističke krajiške paradržave, ali ne može biti razumljiva u kontekstu funkcioniranja pravne države i jednakosti građana pred zakonom. Naveo sam ovdje vlastiti i nebitan primjer, ali ovakvih i sličnih primjera namjernog otezanja obnove, povratka oduzete imovine, pogotovo stanova po gradovima, planske sporosti elektroprivrede i vodovoda u obnavljanju mreža u spaljenim selima, teškog dolaska do državljanstva, mirovina i ostalih stvari ima more. Kao i relativizirajućih reakcija pravosuđa na nasilje prema povratnicima.
I toga smo svi svjesni, budući da je od prvih poslijeratnih dana, pa do danas situacija identična. S tim da postoji dio ekstremističkih desničara koji zazivaju da se ovakva praksa ozakoni i koja je uspjela došavši na vlast bitno srezati budžet isključivo za srpsku manjinsku zajednicu. Postoji i manji dio lijevo orijentiranih građana kojima očita diskriminacija Srba smeta i koji na to upozoravaju. I postoji službena država i najveći dio javnosti koji se pravi da to nije tako i da isključivi nacionalizam ne predstavlja državnu politiku. Taj dio javnosti, na čelu s vodećim ljudima zemlje, uvijek govori o pravno neupitnoj situaciji, o pravu i nužnosti za oslobođenjem zemlje te o ustavnom položaju srpske manjine koji jeste na papiru besprijekoran. Isti ti ljudi govore isključivo o zločinima krajinskih vlasti prema Hrvatima, koji su neupitni i masovni. Od rušenja Vukovara i granatiranja Dubrovnika, do masakra na Ovčari i progona praktično svih Hrvata s prostora krajinske paradržave. Ali oni rijetko, a u posljednjih par godina i nikako, govore o spaljenim kućama nakon Oluje, o ubojstvima civila koji nisu otišli u zbijeg po selima, o masovnoj pljački u Kninu i o aktivnom sprečavanju povratka.
Na sve navedeno javnost se odavno naviknula. No, otkako je u posljednjih točno jedanaest godina, od pojave Karamarkovog novog ekstremizma i mandata Kolinde Grabar Kitarović na mjestu predsjednice, do posljednja dva Plenkovićeva mandata na čelu Vlade, desničarenje ponovno eskaliralo, navedeni desničarski ekstremizam je prvo postao mainstream i ušao je u vlast, da bi praktično i realno u posljednje vrijeme do kraja ušao i u pravosuđe.
Jer ne samo što su se počeli masovno otkazivati koncerti i predstave izvođača iz Srbije, nego je i Radi Šerbedžiji, hrvatskom državljaninu, otkazan koncert u Vinkovcima, gradu u kojem je odrastao i formirao se; otkazana je, nakon fizičkih prijetnji, i minorna manifestacija folklornog gostovanja u Splitu, a ovih dana je i pjevačica te etnomuzikologinja Svetlana Spajić, kažnjena zbog nedostatka radne dozvole i navodnog veličanja krajinske paradržave u jednoj od pjesama koje je izvodila u Žegaru. Sve birokratski detaljno obrazloženo, molim lijepo.
I ne moraju suci znati, kao što i ne znaju, tko je Svetlana Spajić, niti išta moraju znati o njenom značenju u svjetskoj kulturi, o suradnji s Marinom Abramović i Robertom Wilsonom. Kao što ne moraju ništa znati ni o spektakularnom world music projektu i albumu „Žegar živi“. Ali su svejedno znali što zapravo rade. A rade to da na birokratski i institucionalan način, nelogičan i sulud doduše, poručuju vlastitim građanima da za njih i za njihovu kulturu u Hrvatskoj nema mjesta. U nekoj pristojnijoj zemlji, koja ne bi i dalje jedini pravi smisao pronalazila u ratu u kojem je neupitno pobijedila i nakon kojeg se broj Srba u Hrvatskoj trajno i nepovratno pretvorio tek u folklornu činjenicu, bez bilo kakve mogućnosti da oni sudjeluju u nekom budućem projektu „srpskog sveta“, iz čega su se uostalom njihovi predstavnici u Hrvatskoj i izuzeli, vrh vlasti bi nešto javno rekao o ovome. Npr. dodjeljujući državno priznanje Svetlani Spajić za očuvanje i prezentaciju nacionalne baštine Republike Hrvatske u svijetu. Jer album „Žegar živi“, koji je 2008. godine stavio to napušteno i spaljeno selo obrovačkog kraja na mapu svjetske kulture jeste muzikološki i etnografski biser vrijedan slušanja i svake pažnje.
Ovako, proglašavajući je s pravosudne, državne adrese vješticom iz Žegara, RH ostaje uskogrudna nacionalistička država koja uporno i bezrazložno ne zna što će sa sobom. Ni danas, a kamo li sutra.
Peščanik.net, 25.08.2026.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Dragan Markovina (see all)
- Vještica iz Žegara - 25/08/2026
- Banja Luka, Split i fašizam na tribinama - 10/08/2026
- Vučićev posjet zavičaju i besmisao entiteta - 06/08/2026
