- Peščanik - https://pescanik.net -

Borba za duše

Foto: Đorđe Karan

FORMIRANJE NACIONALNOG IDENTITETA U ŠKOLAMA

Prikaz knjiga Aleksandre Ilić „Udžbenici i nacionalno vaspitanje u Srbiji 1878-1918“ (2010) i Aleksandre Novakov „Stubovi srpske prosvete. Srpske srednje škole u osmanskom carstvu 1878-1912“ (2017).

Ovo je osvrt na dve monografije koje se bave obrazovnim politikama u Srbiji (i van nje) s kraja 19. i početka 20. veka. Obe knjige zanimljive su jer u središte razmišljanja o obrazovanju postavljaju pitanje nacionalnog identiteta. To čine zato jer formiranje kolektivnog identiteta vide kao jedan od glavnih zadataka prosvete iz tog vremena. Glavnih ili nosećih, barem u dva smisla: prvo – obrazovanjem treba da se formiraju lojalni podanici u novonastaloj nacionalnoj državi; drugo – obrazovanjem treba identifikovati sunarodnike i teritorije koji su ostali izvan granica države, a na koje ta država polaže (identitetsko) pravo. Zato je kao zajednički naslov za oba prikaza izabrana sintagma – borba za duše.

Taj naslov pozajmljen je iz knjige Aleksandre Novakov Stubovi srpske prosvete. Novakov je sintagmu upotrebila za odeljak „Borba za duše kroz rad Gimnazije“1 iz poglavlja u kome se prikazuje rad „Srpske muške gimnazije“ u Bitolju od 1897. do 1912. godine. „Srpska muška gimnazija“ stoji ovde pod navodnicima, iako ih u tekstu Aleksandre Novakov nema, jer je pravi naziv škole, pod kojim je ona od osmanskih vlasti dobila dozvolu za rad, bio „privatna škola naročito za učenje i predavanje srpskog jezika“.2 Novakov, međutim, ne greši, škola zaista jeste bila gimnazija, ako se na nju primene prosvetni propisi iz ondašnje Kraljevine Srbije, na nagovor čije adminstracije je škola i osnovana i čijih se obrazovnih programa i ciljeva držala. Ovaj administrativni rascep – dakle to da škola na teritoriji jedne države radi prema propisima druge države – jedan je od bitnih elemenata u istorijskom zapletu u središtu monografije o „stubovima srpske prosvete“ u Osmanskom carstvu.

Drugi važan element je upravo „borba za duše“, a iz ugla jednog od glavnih institucionalnih protagonista – samih srednjih škola na teritoriji tuđe države. Autorka već na početku jasno kaže: „Ova knjiga treba da objasni uticaj i ulogu srednjih škola u očuvanju srpskog nacionalnog identiteta.“3 Uprkos složenim okolnostima u kojima se „borba“ vodila, osnovni narativ je jednostavan. Na teritoriji Osmanske imperije, u njenom evropskom, odnosno balkanskom delu, živeo je i veliki broj „Srba“. Kroz vekove, njihovo „nacionalno“ osećanje bilo je zatomljeno, ako ne i sasvim izbrisano. Slabljenje carstva dalo je priliku da se „srpski“ nacionalni identitet „obnovi“. Toga, međutim, kao nacija u nastajanju, nisu bili svesni samo Srbi. Na istoj teritoriji, istu priliku čekale su i druge nacije u nastajanju – Grci i Bugari. Tako je jedan relativno mali, balkanski deo carstva, postao poprište „borbe za duše“, koja će se ubrzo pretvoriti u rat za teritorije srušene carevine.

Kod Novakov je sve jasno: i to ko su „Srbi“, i ko sve neopravdano i agresivno nasrće na njihove duše, i ko se i kako tom nasrtaju opire. Uloge u priči su prema tome i podeljene: administracija Kraljevine Srbije stoji u pozadini i vuče konce, a na osmanskoj teritoriji hrabro se bore i dovijaju za nacionalnu stvar odvažni srpski rodoljubi. Obilje arhivske građe izložene u monografiji – ne samo što je Novakov prošla kroz tu građu, ona ju je i ekstenzivno predstavila gotovo u izvornom obliku (pa će se tako u njenoj priči naći i niz kontradiktornih podataka iz različitih dokumenata, na šta ona ne skreće pažnju, niti pokušava to da objasni) – govori ipak jednu drugačiju priču. Ta priča u tesnoj je vezi s građom koju je obradila i izložila Aleksandra Ilić u jednoj drugoj prosvetnoj istorijskoj studiji. Ona piše o kurikulumima i udžbenicima u Srbiji s kraja 19. i početka 20. veka. Osvrt na studiju Aleksandre Ilić poslužiće kao uvod u prikaz monografije Aleksandre Novakov.

Jezik i/ili crkva

Aleksandra Ilić kaže da se u srpskoj državi u nastajanju, u poslednje tri decenije 19. veka, obrazovanjem hteo učvrstiti nacionalni identitet i lojalnost novoformiranoj nacionalnoj političkoj zajednici. To nije naknadni uvid autorke, izveden iz proučavanja proklamovanih obrazovnih ciljeva i programa te sadržaja udžbenika. Naprotiv, to je eksplicitno navedeni zadatak koji su sebi postavili ondašnji protagonisti srpske prosvete.4 Metodološki, Aleksandra Ilić je vrlo koherentna – njeno istraživanje sastoji se od nekoliko logično povezanih koraka. Na prvom mestu ona će izložiti obrazovne ciljeve, zatim će opisati prema tim ciljevima razrađene programe, a potom će izložiti i sadržaje udžbenika napravljenih po tim programima.5 Sasvim opravdano, tu neće staviti tačku. Jer, nju zanimaju i percepcija te stvarni učinak tako zamišljenog i realizovanog obrazovanja. U njenoj studiji će se stoga naći i ondašnji kritički osvrti na kurikulume i konkretne udžbenike, zatim ocene prosvetnih inspekcija o dometima đaka, te naposletku i pojedina sećanja na đačke dane.

Ilić će na početku svog rada dati i prikladan teorijski okvir za istraživanje čije nam rezultate predstavlja. Budući da je zanima nacionalni identitet u sklopu društva, vaspitanja i škole – gde se u školama realizuje vaspitanje u skladu sa potrebama da se društvo održi i dalje razvije – ona će nas uvesti u svoju analizu preko nekoliko danas klasičnih teorija o tome šta je i kako je nastao nacionalni identitet. Iako se iz njenog uvoda stiče utisak da joj nije bitna razlika između primordijalističkih i konstruktivističkih spekulacija o naciji, pošto se podjednako oslanja na konstruktiviste Ernsta Gellnera, Benedicta Andersona i Erica Hobsbawma, s jedne strane, i na umerenog primordijalistu Anthonyja D. Smitha, s druge – po tome kako proučava građu i izvodi zaključke, izgleda da su joj ideje konstruktivista bliže. Taj utisak stiče se već i iz liste pitanja o srpskoj naciji na koja Ilić traži odgovor u obrazovnim dokumentima na prelazu iz 19. veka u 20:

„1. Ime: Ko se smatra Srbinom – ko su Srbi? Šta je osnovna zajednička karakteristika nacije koja se naziva srpskom? Šta je zajedničko svim Srbima? Kako se to obrazlaže?

2. Istorijska teritorija: Kako se shvata nastanak i razvoj srpske države? Kako se obrazlaže njeno značenje za Srbe? Koje se teritorije smatraju našim? Kakvi su stavovi prema susedima i drugim narodima?

3. Mitovi: Koji se mitovi prenose i promovišu udžbeničkim tekstom?

4. Istorijska sećanja: Po kojim kriterijumima se vrši izbor najznačajnijih ličnosti i događaja iz nacionalne prošlosti? Šta i koga vredi pamtiti, prenositi kroz vreme, čuvati od zaborava, i zbog čega? Kako se tumači zajedničko poreklo Srba?

5. Masovna kultura: Ispitati kakav se značaj pridaje kulturi u razvoju nacije? Da li se i kako ukazuje na značaj jezika u razvoju nacije i kako se to objašnjava? Kakva je uloga narodne književnosti? Utvrditi stavove prema obrazovanju (pismenosti), kao faktoru razvoja nacije. Ispitati pristup veri i crkvi kao elementima nacije i stavove prema drugim religijama (nepravoslavnim), zatim uticaje drugih kultura na nacionalnu. Koje se ličnosti izdvajaju kao posebno značajne za razvoj nacionalne kulture?

6. Prava pripadnika i njihove dužnosti: Šta učenici kao najmlađi pripadnici srpske nacije mogu da saznaju iz udžbenika o svojim trenutnim i budućim pravima i obavezama?

7. Ekonomija i zakoni: Da li se ukazuje na ekonomiju i zakone kao integrišuće činioce srpske nacije?“6

Iz ovako postavljenih pitanja očigledno je da se ne podrazumeva (kako to često čine primordijalisti) da tačno znamo ko su Srbi (ili bilo koja druga nacija) i šta ih to čini Srbima. Reč je o izgradnji kolektivnog identiteta, a ta izgradnja se sastoji u selekciji elemenata iz opšteg nasleđa. U tom smislu, treba odmah reći, na sedmo autorkino pitanje odgovor je odrečan – tip nacije za koji su se opredelili prosvetni nacionalni radnici iz 19. veka ekonomiju i zakone potiskuje u drugi plan kao elemente od drugorazrednog značaja za identitet. U vezi s tim, treba reći i to da se autorka ne pita ko su ti radnici i kako su stekli pravo da vrše selekciju iz nasleđa i oblikuju nacionalni identitet. Ona to jednostavno uzima kao istorijsku činjenicu izvan dosega preispitivanja. Međutim, kad god govorimo o obrazovanju, moraju se postaviti pitanja – čije se znanje uči u školi (nekada ili sad, svejedno), kome je to znanje namenjeno i ko od tog znanja ima najviše koristi? Iako ih tako ne postavlja, Aleksandra Ilić je ponudila materijal da čitalac u njemu sam potraži odgovor na njih.7

Dakle, šta saznajemo iz analize obrazovnih ciljeva i programa te udžbenika na prelasku iz 19. u 20. vek – ko su Srbi i šta ih čini Srbima? Ko su Srbi na koje računaju prosvetne vlasti i čemu žele da ih nauče? Očekivano, umesto jasnih odgovora dobili smo zbrku – i to ne zato što je analiza Ilić manjkava. Zbrku su napravili upravo kreatori nacionalnog identiteta iz 19. veka. Iz izložene građe izdvajaju se dve u 19. veku dominantne struje u formiranju srpskog identiteta – nazovimo ih jezičkom i verskom. Na prvi pogled, jezička struja dominira. Njen je odgovor krajnje jednostavan: Srbi su svi koji govore srpski.8 Kada se malo bolje pogleda, međutim, stvari su ipak daleko od jednostavnog. U realnosti to je izgledalo ovako: prvo bi se nekoj grupi „pripisao“ naziv „Srbi“, jer njeni pripadnici tobože govore „srpski“; u drugom koraku, kada se ta grupa uvede u širi srpski kolektiv a njeni mladi članovi upišu u škole, kao glavni se postavlja cilj da ih se nauči „pravi“ srpski jezik, ne bi li se tako naknadno pokazalo da su „Srbi“.9

Stvari se dodatno komplikuju kada se za pojedine grupe tvrdi da su „Srbi“, ali da su njihovi članovi sticajem istorijskih okolnosti zaboravili „srpski“ te ih sad ponovo treba učiti da govore „svojim“ jezikom.10 Konačno, i kada se nedvosmisleno utvrdi da neke grupe govore „srpski“, problem nastaje kada se pokaže da njihovi članovi sebe uopšte ne vide kao „Srbe“ – već, recimo, kao „Hrvate“ ili „Makedonce“ – zbog čega se jezički kriterij u ovom konkretnom nacionalnom slučaju i konačno raspline kao osnova za izgradnju kolektivnog identiteta.11

Pa se onda posegne za drugim kriterijem – verom: nije dovoljno da se govori „srpski“, govornici treba da budu i „pravoslavci“, a da bismo bili sigurni da su „Srbi“, pored privrženosti pravoslavlju potrebno je i da slave slavu.12 Reklo bi se da je ovo znatno preciznije određenje i da se ukrštanjem dva merila – jezika i vere (i krsne slave) – dobijaju članovi koje nedvosmisleno možemo nazvati „Srbima“. Ali, nevolja je što između ta dva kriterija praktično nema preklapanja: njihovim ukrštanjem dobija se prazan skup. Jer, crkva zapravo ne koristi srpski jezik. Pa su se kreatori kurikuluma iz 19. veka dovijali na razne načine kako da pomire jezik i veru: u školama se zato pored srpskog morao učiti i slovenski jezik, e kako bi se sačuvala veza između nacije i njene (jezički odnarođene) crkve. Ta identitetska tenzija između naroda i „njegove“ crkve jasno se ogledala u kreiranju kurikuluma, što je bilo posledica različitih shvatanja ko su „Srbi“ i šta ih čini „Srbima“.13

Treba odmah podići dve ograde. Naivno je očekivati da nacionalne „definicije“ budu koherentne i da se dosledno primenjuju. Nema nijednog homogenog, ni konzistentnog nacionalnog identiteta. Utvrditi da je jedan nacionalni identitet nekoherentan i unutar sebe protivrečan ne znači praktično ništa. Štaviše, on takav upravo i treba da bude jer se time širi njegova obuhvatnost: tako se povećava njegov integracijski potencijal. Nevolje nastaju kada on, arbitraran kakav već sam po sebi jeste, počne da se proizvoljno koristi ne kao inkluzivna identitetska alatka, nego, naprotiv, kao osnova za isključivanje nekih pojedinaca ili grupa iz naopako shvaćene nacionalne političke zajednice ili kao osnova za ispostavljanje teritorijalnih zahteva.

Ilić, međutim, neće svoju analizu usmeriti u tom pravcu. Ali, njeni će primeri pokazati da su dva nacionalna merila, uprkos kontradikcijama, bila lako pomirljiva baš kada se radilo o artikulaciji teritorijlanih pretenzija nove države. Iako sama ne izvodi takav zaključak, iz izložene građe vidi se kako su se oba kriterijuma, inače međusobno isključujuća, skladno dopunjavala gde god je trebalo položiti pravo na neku teritoriju – ako nije radio jedan, u pomoć je prizivan drugi kriterijum: u zavisnosti od toga da li je za neku grupu na nekoj teritoriji ili pak za samu teritoriju (recimo u smislu crkvenog poseda) bio primenljiv jedan ili drugi kriterijum, taj kriterijum se i primenjivao kako bi se grupa (zajedno sa teritorijom na kojoj je živela) ili sama teritorija proglasile srpskim.

Tako se pokazuje da je prosvetni rad na izgradnji nacionalnog identiteta u Kraljevini Srbiji imao barem dva cilja. Prvi je bilo vaspitanje lojalnih podanika nove države, a drugi – artikulacija teritorijalnih pretenzija te države na osnovu zvanično promovisane i preko škola širene nacionalne identitetske matrice.14 Taj drugi aspekt jasno se vidi i u građi koju u svojoj monumentalnoj (barem kada je reč o obimu) monografiji  obrađuje Aleksandra Novakov. To je praktično i njena jedina tema. Iako u skladu s devetnaestovekovnim prosvetarima i Aleksandra Novakov govori o čuvanju nacionalnog identiteta i oslobođenju „Srba“ i „srpskih“ teritorija iz Osmanskog carstva, sama građa će je na mnogim mestima demantovati i pokazati da se zapravo radilo o borbi barem tri novonastale države za „prisvajanje“ duša i teritorija na – da to tako kažemo – ničojoj zemlji Osmanske imperije u nestajanju.

Kako stoji srpska stvar

Aleksandra Novakov je u svojoj knjizi Stubovi srpske prosvete. Srpske srednje škole u osmanskom carstvu 1878-1912, kao i Ilić, pustila istorijsku građu da govori sama za sebe. Za razliku od Ilić, pak, Novakov će propustiti da se pita ko su „Srbi“ i šta ih čini „Srbima“ na teritoriji Osmanskog carstva. Ona kao da to tačno zna iako joj upravo građa kojom se bavi pokazuje da su odgovori na ta pitanja bili daleko od samorazumljivih i nedvosmislenih. S druge strane, upravo njena vernost građi daje mogućnost čitaocu da u obilju izloženog materijala sam potraži odgovore na ova pitanja. Ako se potrudi da tako čita njenu knjigu, onda ga zaključak autorke na samom kraju neće nimalo iznenaditi: „Zahvaljujući smišljenoj i dobro organizovanoj akciji srpske države i njenih delatnika, srpsku vojsku je veliki deo naroda Stare Srbije i Makedonije dočekao kao oslobodioce a ne kao zavojevače.“15

Neće ga iznenaditi na više načina. Prvo, iz izloženih dokumenata jasno se vidi da je prosvetna aktivnost pod okriljem srpske države na teritoriji Osmanskog carstva bila svojevrsna propaganda i priprema za vojne aktivnosti (što se jasno vidi i iz građe koju je proučila Aleksandra Ilić). To se eksplicitno kaže u više dokumenata datih u knjizi.16 Drugo, ako je trebalo pripremiti narod da vojsku dočeka kao oslobodilačku a ne kao zavojevačku, to znači da je bilo moguće i da srpska vojska zaista bude dočekana kao zavojevačka. Da tako ne bude, potrudili su se nosioci obrazovno-propagandnog rada. To dalje znači da narod u Staroj Srbiji i Makedoniji nije sebe poimao kao „Srbe“ pre ove specifične propagandne prosvetne aktivnosti. Da sebe vidi kao Srbe pomogla mu je „smišljena i dobro organizovana“ akcija srpske države.

Postoji i drugi sloj, ispod naizgled jednostavnog zaključka Novakov: njena ocena praktično protivreči građi koju je izložila. Prvo, iz svega što čitamo u njenoj knjizi jasno se vidi da rad nije bio ni preterano osmišljen ni dobro organizovan, a ni previše uspešan, barem kada je reč o obuhvatu dece uključene u prosvetne aktivnosti. Iz onoga pak što nije ušlo u njenu knjigu, iz dokumenata koji pokazuju kako je tekao život pošto su srpska vojska a za njom i država stigle u Staru Srbiju i Makedoniju, vidi se da dobar deo naroda ipak nije tu vojsku, a ni državu dočekao kao oslobodilačke. Što bi mogao biti razlog za to što se danas ponovo te teritorije ne nalaze u sastavu srpske države. Ali, moguće je da svoju obimnu knjigu Novakov i piše upravo kao zamerku novoj srpskoj državi – ona je te teritorije i izgubila zato što nije bila u stanju da kao njena preteča iz 19. veka vodi „smišljenu i dobro organizovanu akciju“.

U knjigu Aleksandre Novakov, nadalje, nisu ušle ni analize Aleksandre Ilić, iako je Ilić svoju studiju objavila sedam godina pre štampanja knjige o srpskim srednjim školama u Osmanskom carstvu. Novakov se, dakle, na analize Aleksandre Ilić ne osvrće, iako je upravo Ilić pisala o tome kako je bila smišljena i organizovana i na koje je nacionalne temelje postavljena prosvetna „akcija srpske države“. Ovaj propust je utoliko upadljiviji jer se i kod Ilić pominju kao ključni neki glavni protagonisti iz dokumenata kojima se bavi Novakov. Međutim, jasno je da Novakov ne bi mogla ocrtati „oslobodilački“ okvir za svoj istorijski narativ da je bila otvorena za sumnje ne samo autorke knjige o udžbenicima iz 19. veka, nego upravo i za sumnje samih aktera prosvetne politike u Srbiji 19. veka. Ali, ono što Novakov nije htela da primi k znanju kao autorka monografije, na korist njenih čitalaca jasno se vidi iz dokumenata koje ekstenzivno navodi.

Ta prekomerna ekstenzivnost, na prvi pogled manjkavost rada, pokazuje se na kraju kao presudan kvalitet monografije. Novakov arhivsku građu izlaže hronološki, ne vodeći računa o ponavljanjima, nepovezanostima ili kontradikcijama između tako poređanih dokumenata. Zanemarila je, povrh toga, i neka osnovna pravila pričanja priče. Tako joj se pojedine ličnosti gube iz narativa i vraćaju u njega a da se nijednom njihovo ponovno pojavljivanje ne poveže sa njihovom ranijom ulogom u priči. Isto važi i za događaje. Ovaj njen postupak zbunjuje pored ostalog i zato što u svakom poglavlju, pošto hronološki iznese građu, usledi nekoliko odeljaka u kojima se onda ta građa obradi prema temama koje autorka s pravom vidi kao ključne. U tim odeljcima ona praktično ponovi jednom već izloženu građu. Tako smo dobili gotovo nečitljivu knjigu od preko petsto strana velikog formata. Utisak je da je knjiga mogla biti barem upola kraća, da se autorka odlučila da tekst sažme i u celini prilagodi svojoj osnovnoj zamisli. Ipak, sreća je što to nije uradila, jer ovako strpljivi čitalac, upravo zahvaljujući ogromnom i na prvi pogled suvišnom autorkinom radu na unošenju dokumenata u osnovni tekst knjige, dobija praktično neposredan uvid u samu građu, odnosno u živote ličnosti jednog veoma burnog i iz ugla nacionalne istorije i formiranja nacionalnog identiteta izuzetno zanimljivog razdoblja.

Da formiranje nacionalnog identiteta posredstvom otvaranja škola kao mesta patriotske propagande, a sa krajnjnom svrhom da se srpska vojska dočeka kao oslobodilačka a ne zavojevačka nije bilo ni dobro organizovano, a ni preterano uspešno, delom i zato što nije bilo jasno ni ko su to u stvari „Srbi“ i šta ih čini „Srbima“ moglo bi se pokazati na mnogo primera iz knjige Aleksandre Novakov. Ali da sam taj nacionalni poduhvat jeste bio ambiciozan i da jeste zahtevao i jednu određenu meru sposobnosti i odvažnosti na strani nacionalnih radnika, takođe je očigledno iz predstavljene građe.

Pored uvoda i zaključka, knjigu čini šest poglavlja, a svako poglavlje posvećeno je po jednoj srpskoj srednjoškolskoj ustanovi otvorenoj na prelazu iz 19. u 20. vek u Osmanskom carstvu – preceznije, u Prizrenu, Skoplju, Solunu, Carigradu, Bitolju i Pljevljima. Da bi se škole otvorile morao se otkloniti čitav niz administrativnih prepreka. Za obrazovanje u Osmanskoj državi bile su zadužene verske ustanove, konkretno, za obrazovanje hrišćanskih stanovnika carevine – vaseljenska patrijaršija u Carigradu. Ali, pored patrijaršije, inače krajnje neprijateljski nastrojene prema otvaranju srpskih škola, saglasnost je trebalo dobiti i od osmanske administracije. Dozvola patrijaršije uglavnom je izostajala, pa su škole otvarane samo uz dopuštenje carigradskih činovnika, što je često činilo odnos izmešu crkvenih i školskih vlasti vrlo napetim. Istorija prizrenske bogoslovije, kao i otvaranje škole u Bitolju, pokazuju kako su i na tlu Osmanskog carstva tinjali sukobi između nacionalnih poslenika: s jedne strane, svetovnih i, s druge, crkvenih.

Ne treba međutim brzopleto zaključiti da je carigradska administracija uvek išla naruku otvaranju srpskih škola. Čitavim nizom propisa ona je kočila otvaranje i ograničavala rad škola jednom kada bi bile otvorene. Da stvari budu gore – ta administracija je novu srpsku državu s dobrim razlozima videla kao neprijateljski nastrojenu prema carevini, pa je i to bio razlog za brojne zabrane i prepreke u radu srpskih škola. Čitavim nizom polulegalnih i ilegalnih kanala trudila se beogradska administracija da izmami dozvole za rad škola, a potom i da za te škole obezbedi nastavnike, novac i udžbenike. U zavisnosti od okolnosti, to joj je polazilo za rukom s manje ili više uspeha. A bilo je perioda i kada joj uopšte nije polazilo za rukom, pa su škole, recimo prizrenska, bile i pred gašenjem. Ne čudi stoga što su rad u takvim uslovima savremenici tih škola ocenjivali kao vrlo loš, ili barem kao nedovoljan za ambiciozne oslobodilačke ciljeve koji su pred škole postavljeni.17 Povrh toga, i obuhvat dece bio je veoma mali, pa čudi zaključak autorke da su baš te škole s tim brojem učenika i takvim radom s vremenom pripremile oslobodilački doček srpskoj vojsci.

Da se teškoće nisu sastojale samo u materijalnoj oskudici i neprijateljskom pravnom i administrativnom okruženju, pokazuju i pojedine epizode u čijem je središtu upravo bilo identitetsko pitanje. Na više mesta u knjizi iz dokumenata saznajemo da su se sami polaznici škola, a ponekad i njihovi nastavnici sukobljavali među sobom na identitetskoj osnovi, doživljavajući jedni druge ili kao pripadnike različitih naroda ili kao izdajnike vlastitog naroda. Tako su, recimo, opet u Prizrenu, često izbijali sukobi između učenika iz Crne Gore ili Bosne, s jedne strane, i iz Stare Srbije i Makedonije, s druge, kada bi prvi potonje proglašavali „bugarašima“ ili barem nedostatnim „Srbima“. Ovakvi rascepi unutar nacionalnog „tkiva“ proći će u knjizi bez autorkinog komentara, kao i većina drugih podataka, iako oni menjaju idiličnu sliku nacionalnog sklada postignutog radom škola na kojoj autorka insistira u uvodu i zaključku svoje monografije.

Na primeru tri ličnosti koje se pojavljuju u arhivskoj građi o radu srpskih škola u Osmanskom carstvu, mogu se ilustrovati previdi koje u zaključivanju pravi Novakov. Oni se u načelu mogu razvrstati u dve kategorije: prva bi se ticala propusta da se navedu podaci ili studije u vezi sa istim periodom i istom građom koju obrađuje Novakov (jedna od njih je svakako i studija Aleksandre Ilić); u drugu bi išli zaključci koji se očito kose sa činjenicama na osnovu kojih su izvedeni.

Nacionalni radnik Vladimir Karić

Vladimir Karić bio je srpski konzul u Skoplju od 1889. do 1892. Radio je i na otvaranju i na pomaganju srpskih škola u Osmanskom carstvu. Pored toga, bio je i autor udžbenika iz zemljopisa, inače zabranjenog na teritoriji Carstva. Taj udžbenik detaljno je, kako smo u beleškama u prethodnom delu videli, predstavila Aleksandra Ilić u svojoj studiji o srpskoj prosveti na prelazu iz 19. u 20. vek. Aleksandra Novakov, međutim, samo registruje, onoliko koliko toga ima u dokumentima kojima se bavi, da je taj udžbenik postojao te da je bio u (ilegalnoj) upotrebi u pojedinim srpskim gimnazijama u osmanskoj državi.18

Iz dokumenata i istorijskih radova u fokusu Novakov saznajemo da je ministar prosvete Stojan Novakovć u zalaganju da se precizno utvrde južni rubovi srpske teritorije sledio Karićevu misao da ta granica ide duž slivova Vardara i Strume, te da stoga u tim granicama „treba otvarati škole, čitaonice i postavljati srpske sveštenike“.19 Dalje, dokumenti kažu i da se Karić nije ustezao da podmiti osmanske vlasti kako bi se dobila dozvola za otvaranje škole ili da bi oslabio njihov pritisak na srpske učitelje. Ovako Novakov o Kariću: „On je inače smatrao da je bakšiš jedini srpski saveznik u Osmanskom carstvu.“ A onda i sam Karić: „… a mi ako se na tog saveznika svojski ne oslonimo, i ako njega za svoje ciljeve ne upotrebimo, nećemo savršeno nikad a i ništa postići moći; jer će se u radu našem uvek nove smetnje istavljati, a ni s onim što smo već vajno stekli nećemo nikada sigurni biti.“20

Karić nije imao ni najmanju sumnju za šta treba da posluže srpske škole unutar Carstva. O prizrenskoj školi je pisao: „Ova je bogoslovija stub naše propagande, ona se akomodirala prema turskim uređenjima i ima izgleda da se i ubuduće njen uticaj i pojača i raširi ako se samo s naše strane učini što treba. Sa prizrenskom bogoslovijom mi, gospodine ministre, možemo trista čuda da učinimo… Od nas samo zavisi da u veoma kratkom vremenu od ovoga Zavoda stvorimo jedno strahovito ognjište propagande i ne samo po staroj Srbiji nego i po Makedoniji sve pod okriljem turskih zakona, bez velikih smetnji.“21

Karić se iz ovih dokumenata pomalja kao uzorna figura predanog nacionalnog radnika. Ono što nam pak nedostaje na tom istorijskom portretu (kolažno) sklopljenom od po tekstu rasutih fragmenata razne arhivske građe tiče se osnovnog pitanja – s kojim uverenjem je Karić obavljao svoj nacionalni posao. U ime kojih Srba je on upro da formira „jedno strahovito ognjište propagande“. Dakle, nedostaje nam upravo ono o čemu je knjigu sastavila Aleksandra Ilić i što je bilo pri ruci i Aleksandri Novakov, sve i da nije čitala knjigu svoje koleginice, nego da je umesto toga pogledala u Karićeve udžbenike iz zemljopisa. A tamo stoji objašnjeno zašto Karić tvrdo veruje i da su Stara Srbija i Makedonija srpske zemlje, a tamošnji žitelji – Srbi. U Staroj Srbiji: „Među onima što se broje u Arnaute, ima ih dosta koji su po krvi pravi Srbi, ali koji su primivši muhamedanstvo primili i arnautske običaje, pa po negde i sam jezik arnautski.“ Srba, pak, u „Srpskoj Makedoniji ima 600.000 duša“, ali „srpskih je škola nažalost samo nekoliko, s toga su Srpčići u Makedoniji primorani ići u Bugarske pa i grčke škole, gde veoma često zanemare, pa i sasvim izgube svoju narodnost.“22 Kako pak (ne) znamo da su i jedni i drugi Srbi, o tome upravo piše Aleksandra Ilić, dok se Novakov na to suštinsko pitanje ni ne osvrće, jer hoće da sačuva svoj „oslobodilački“ zaključak.

Nacionalni radnik Kosta Grupčević

Da stvari nisu tako jednostavne kada se pitamo ko su bili Srbi na teritoriji Osmanskog carstva, može se videti i iz životnih peripetija Koste Grupčevića. On se rodio u Ohridu 1848 kao – Koče Grupče. Obrazovao se na grčkom. Godine 1855. postao je član tajnog makedonskog komiteta u Sofiji, da bi već 1886, sa bugarske prešao na srpsku stranu. Iste godine Bugari su ga uhapsili kao ruskog špijuna, dok su kasnije osmanske vlasti na njega gledale kao na srpskog agenta. Sasvim je moguće da je on sam sebe video kao Makedonca. Govorio je da su makedonski Sloveni Srbi isto kao što su Česi i Poljaci – Rusi. Tražio je da se udžbenici štampaju na makedonskom i pisao molbe da se pokrene list Makedonski glas. Sam je preveo bukvar na makedonski 1888. godine. Tek 1895. postao je urednik Carigradskog glasnika, lista važnog za srpsku stvar na teritoriji Osmanskog carstva.23

Ako se izuzme ime po rođenju, i primedba o Makedoncima kao Česima i Poljacima, svi ostali podaci o Kosti Grupčeviću nalaze se i u biografskoj belešci pod brojem 38 na strani 203 u poglavlju o srpskoj gimnaziji u Carigradu.  Pa ipak, Aleksandra Novakov neće zastati i zapitati se kako to recimo Karić i Grupčević mogu biti srpski nacionalni radnici istog reda, ako se poimanje Srba Vladimira Karića kosi sa Grupčevićevim poimanjem Makedonaca. Iz tog ugla sasvim drugačije izgleda podatak da je direktor carigradske srpske gimnazije Miloš Dinić zamerao Grupčeviću, koji je u toj školi predavao grčki, na lošem srpskom jeziku.24 Da nekim slučajem nije 1907. umro u Carigradu, „kao siromah“,25 pitanje je da li bi Grupčević srpsku vojsku, a kasnije i državu, zajedno sa njenim obrazovnim programima i školama video kao oslobodilačke iz svog specifičnog makedonskog ugla.

Nacionalni radnik Jovan Ćirković

Da je među nacionalnim aktivistima bilo ozbiljnih razmirica i oštrih sukoba – to Novakov, naravno, ne krije. Ali se na zanimljiv način usteže da bolje opiše karaktere protagonista tih sukoba. To što je svoju monografiju strogo vremenski ograničila i svela isključivo na građu koju je sama izdvojila ipak je ne može opravdati što je čitaocima uskratila mogućnost da razumeju raznolikost motiva za upuštanje nacionalnih delatnika u nacionalni posao.

Godine 1907, „među Srbima u Bitolju nije bilo sloge“ – piše Novakov. S jedne strane našli su se činovnici konzulata zajedno sa Jovanom Ćirkovićem, dok su na drugoj strani bili nastavnici bitoljske srpske gimnazije zajedno sa svojim direktorom Jerotijem Topalovićem. Pre svih, Ćirković nije bio zadovoljan Topalovićevim nacionalnim angažmanom u Odboru „Srpske odbrane“ i tražio je da ovaj odatle bude izbačen. S druge strane, nastavnici su stali uz direktora i zatražili da srpski konzulat skloni Ćirkovića iz Bitolja. Konzul Svetislav Stojanović, pak, o Ćirkoviću kaže da je on „jedan naš vredan, sposoban i zaslužan radenik kako na polju prosvetne propagande tako i na polju srpske odbrane“.26

Međutim, bivši nastavnik bitoljske gimnazije Stevan Simić je i za Ćirkovića i za konzula Stanojevića govorio da su nemoralni i skloni aferama i zloupotrebama te da prave veliki razdor. Ćirkovića je optužio da je „falsifikatima i lažnim dokumentima predstavio Topalovića kao nepoštenog“. Ćirković je opet „sumnjao u srbizam ’Makedonaca’ i smatrao ih je autonomašima i bugarašima. Čitava stvar se završila tako što je ondašnje srpsko ministarstvo inostranih dela stalo na stranu konzula i Ćirkovića i udaljilo nastavnike iz Bitolja.27

Radoznali čitalac, zapitaće se, verovatno, da li je ministarstvo ispravno odlučilo i ko je zapravo bio u pravu – Ćirković ili Topalović. Da nema više nikakvih podataka o ovim akterima, autorka bi mirno mogla da slegne ramenima, i produži dalje, s novim dokumentima iz perioda koji je izabrala da istraži. Ali, Ćirković nije makar ko, i javiće se kao zanimljiva figura i nakon oslobodilačkih akcija u Staroj Srbiji i Makedoniji. Evo šta se o njemu još može saznati: „Ćirković je kao vladin komesar za izbeglice u Solunu zajedno sa načelnikom Kumanovskog okruga Rankom Trifunovićem odneo državnu štampariju i prodao je u Skoplju. U isto vreme, Ćirković je bio optužen i za utaju 1.000 napoleondora namenjenih za srpsku propagandu u Albaniji, a potom se branio pričom da se čamac s novcem prevrnuo na Ohridskom jezeru!“28

***

U svom takođe monumentalnom (opet barem po obimu) leksikonu istorije pedagogije srpskog naroda, Nedeljko Trnavac29 skromno kaže da je tek ponudio građu za neku buduću istoriju srpskog obrazovanja. On, izgleda, veruje da se takva istorija ne može napisati dok se ne istraže sve činjenice i ne pronađe osnova za jednu celovitu pedagošku priču. S obzirom na ovu istoriografski uzdržanost, utisak je da se Novakov odvažila da napiše istoriju srpskih srednjih škola u Osmanskom carstvu jer je poverovala da je pronašla ključ za konzistentnu priču. Na početku imamo Srbe u Osmanskom carstvu koji su gotovo zaboravili svoj nacionalni identitet. Odlučnom akcijom nove srpske države, sećanje im je obnovljeno. Što je onda učinilo da oni srpsku vojsku dočekaju kao oslobodilačku a ne kao zavojevačku. Reč je o jednostavnom narativu o prelasku iz nacionalnog neznanja u nacionalno znanje. A priču čine brojni koraci na tom identitetskom putu.

Pa ipak, iako jednostavna i na prvi pogled uverljiva, priča nije tačna. Ne samo zato što je posle njenog kraja usledila nova priča o jednoj neuspeloj integraciji i teritorija i naroda, iako su za integraciju upotrebljena istovetna pedagoška sredstva kojima se pripremao doček oslobodiocima;30 pored toga, sama istorijska građa pokazuje da je čitav taj propagandno-pedagoški poduhvat bio obeležen usponima i padovima, a sami njegovi akteri videli su ga kao neuspeo. Vojna pobeda kao potvrda uspelog propagandnog i obrazovnog rada čini se u jednom takvom istorijskom kontekstu krajnje sumnjivom.

Identitetske priče i inače su skliske i višesmislene. Ako Trnavac greši što je odustao od toga da ispriča „istoriju pedagogije kao istorijsku i pedagošku afirmaciju nacionalnog identiteta srpskog naroda“, pa je umesto toga sastavio leksikon, Novakov je pogrešila što je pokušala da je ispriča na jedan jednostavan i nedvosmislen način. Nema ni celovitog ni konzistentnog narativa o formiranju nacije, pored ostalog i zato što je ideja nacije sama po sebi nekonzistentna i zavisna od sticaja najrazličitijih okolnosti. Nju je moguće ispričati, a da se pri tom ne ogreši o činjenice, samo ako se dozvoli da se vide svi rascepi i nelogičnosti u pokušajima da se izgradi nacija. Pored toga, treba dozvoliti i da se naslute najrazličitiji motivi zbog kojih razni nacinalni delatnici odlučuju da se upuste u jedan takav identitetski poduhvat. Svaka na svoj način, i Ilić i Novakov ponudile su nam upravo jednu takvu, nekoherentnu, necelovitu priču: prva, verovatno, namerno, a druga, moguće je, protiv svoje volje. Ali, i jedna i druga knjiga zaslužuju podjednaku pažnju, jer su obe autorke, utisak je, ostale verne građi kojom su se bavile. Pa ako je adekvatna analiza (kod Novakov) i izostala, a ponegde se zaključci pokazali kao nedostatni (i kod Ilić i kod Novakov) ili pogrešni (kod Novakov), čitalac i dalje iz obe knjige dobija niz korisnih podataka i povoda za razmišljanje o pedagoškoj izgradnji (srpske) nacije, odnosno „afirmaciji nacionalnog identiteta srpskog naroda“.

Školegijum, 27.05.2018.

Školegijum, 29.05.2018.

Peščanik.net, 31.05.2018.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. Aleksandra Novakov, Stubovi srpske prosvete. Srpske srednje škole u osmanskom carstvu 1878-1912 (Beograd: Zavod za udžbenike, 2017), str. 404.
  2. Isto.
  3. Isto, str. 11.
  4. Rečima ministra prosvete Kraljevine Srbije Stojana Novakovića iz 1881: glavna ideja nastavnog plana je „da se u njemu svuda pažnja poklanja onome što ide u prilog čuvanju i gajenju naše narodnosti“. – Aleksandra Ilić, Udžbenici i nacionalno vaspitanje u Srbiji (1878-1918) (Beograd: Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu, 2010), str. 85-86.
  5. Sličnim poslom, ali iz nešto šire, jugoslovenske perspektive, bavio se pre tri decenije Charles Jelavich. Njegovu knjigu iz 1990. Južnoslavenski nacionalizmi. Jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914. preveo je Josip Šentija, a objavilu su je u Zagrebu 1992. Globus i Školska knjiga. Jelavich, slično Aleksandri Ilić, analizira obrazovne programe i udžbenike u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji pre 1914, a sa željom da utvrdi „što su srpski, hrvatski i slovenski učenici učili o svojim nacijama i ostalim Južnim Slovenima“. – Charles Jelavich, Južnoslavenski nacionalizmi. Jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914, preveo Josip Šentija (Zagreb: Globus / Školska knjiga, 1992), str. 11. Zbog fokusa nešto drugačijeg od onoga u knjizi Aleksandre Ilić, ovu knjigu bi trebalo posebno prikazati, uprkos očiglednim preklapanjima u radovima dvoje autora. Pre svega, utisak je da Jelavich Srbe, Hrvate i Slovence tretira kao do 19. veka već uveliko formirane nacije, dok Ilić prikazuje upravo formiranje srpske nacije u 19. veku kroz obrazovni proces. Pošto ih vidi kao gotove nacije, Jelavich kao da se pita kakve su bile šanse da se na to obrazovanjem, takvim kakvo je ono bilo, nakalemi jugoslovenska ideja. Ispravniji bi, međutim, bio drugačiji pristup – zašto je između dve moguće nacionalne ideje, srpske (hrvatske, slovenačke) i jugoslovenske, prevagnula u 19. i 20. veku prva a ne potonja i kakve to veze ima s obrazovanjem?
  6. Ilić, Udžbenici…, str. 23-24.
  7. Na primer, Ilić na jednom mestu detaljnije izlaže stavove učitelja i socijaliste Miloša B. Jankovića iz 1910. godine. Ovako o njemu Ilić: „Kao jedan od najvažnijih zadataka narodnih škola jeste razvijanje nacionalnih osećanja, podseća autor, pitajući se šta je, u stvari, ovakav patriotizam. ’Buržoaski nacionalizam sav se sastoji u težnji za većom eskploatacijom, za većim profitom; njen patriotizam znači borbu u korist viška vrednosti. Ona je, dakle, u nacionalne ideale obukla svoje grube interese, svoje ideale.’ Nacionalni ideal – ujedinjenje srpstva, Janković tumači u skladu sa prethodnim stavovima. Srpska buržoazija zastupajući ideju o proširenju srpskih državnih granica nema u vidu proširivanje srpske kulture, ni jačanje srpske nacije, niti blagostanje svog naroda, ’već jedino proširivanje pijace za svoje fabrikate’. Pravi nacionalizam se sastoji ’u jačanju blagostanja kulture i naroda’.“ – Isto, str. 41. Za razliku od Jankovića, Ilić će u zaključku tek konstatovati: „U udžbenicima za škole u Srbiji nalazio se onaj uzorak znanja koji su srpska država i intelektualna elita izabrale da bude u osnovi društvenog bića mladih naraštaja.“ – Isto, str. 247.
  8. Iz podrobne analize udžbenika Vladimira Karića Zemljopis srpske zemlje i Balkanskog poluostrva za četvrti razred osnovne škole iz 1887, Ilić zaključuje: „Dakle, dokaz da su stanovnici neke oblasti čisti Srbi bio je srpski jezik kojim su oni govorili, pri čemu su religija, običaji ili način na koji su sebe imenovali manje značajni.“ – Isto, str. 69.
  9. To naravno nije išlo lako, ako je uopšte i išlo: „Rezultati nastave srpskog jezika posebno su bili slabi u delovima Srbije gde se govorni jezik prilično razlikovao od književnog.“ – Isto, str. 79.
  10. U knjizi o udžbenicima i nacionalnom vaspitanju u Srbiji od 1878. do 1912. ređaju se takvi primeri iz 19. veka. Ovde ćemo navesti tri. Već pomenuti Karić (on će nam biti važan i za prikaz knjige Aleksandre Novakov), napisaće, ovaj put u udžbeniku Zemljopis za niže razrede srednjih škola iz 1883: „U Staroj Srbiji živi 400.000 stanovnika, većinom Srba koji su ’na više mesta ištetili svoju narodnost time što su poprimili muhamedansku veru, a sa njome i arnautski jezik i mnoge običaje toga naroda… No svi su i do dan danas zadržali, neki više neki manje i pravih srpskih običaja iz hrišćanskog doba’.“ – Isto, str. 107. Godine 1893. učitelj M.K. Mihailović piše da „u Vidinskoj i Sredačkoj oblasti takođe žive pravi i čisti Srbi, samo što su pod neposrednim uplivom vladajućeg jezika malo odstupili od pravog jezika;no da se najbolje poznaju po običajima sprskim, a osobito po slavi“. – Isto, str. 132. Konačno, D. Putniković i M. Jović u svoj udžbenik Zemljopis Kraljevine Srbije po okruzima i Srpske zemlje za četvrti razred osnovne škole iz 1906. zapisaće da u „severoistočnom kraju Srbije, u okruzima krajinskom, požarevačkom, moravskom i crnorečkom jedan broj stanovnika sebe naziva Vlasima i govori vlaškim jezikom“. Ipak, „njihovi stari bili su Srbi, pa su se mešali s Vlasima i naučili vlaški govoriti“. – Isto, str. 199.
  11. Ponovo Karić: „U Hrvatskoj i Slavoniji ima oko 1.940.000 stanovnika. Od toga je 90.000 Nemaca, 41.000 Mađara i nekoliko desetina drugih naroda, ’ostalo je sve sam Srbin, koji se u severozapadnoj Hrvatskoj Hrvatom zove’.“ Ipak, „to ne treba nikoga da buni te da pomisli da su oni neki drugi narod jer je njihov maternji i narodni jezik srpski jezik’.“ – Isto, str. 68.
  12. „Osnovni kriterijum kojim Šreplović određuje pripadnost stanovništva određene oblasti srpskom narodu jeste jezik. Međutim, ukoliko činjenično stanje ne ide u prilog jeziku kao kriterijumu, to jest, ukoliko se konstatuje da se jezik značajno razlikuje od srpskog i, u tom smislu, ne može da se primeni kao kriterijum, autor udžbenika se opredeljuje za druge kriterijume, kao što su prošlost, vera ili krsna slava.“ – Isto, str. 134.
  13. Godine 1882, ministar Novaković piše školama: „Kud i kamo je po tome veća potreba u nas, da maternjim jezikom negujemo belege i spoljne izraze narodne celine i jedinstva, koje treba da se jednolikošću govora i pisma po svima predelima oživotvore. Za to je i narodnoj srpskoj školi prva dužnost, da pokaže kako duboko pojima i tačno ispunjava svoju zadaću, koja se u glavnom ovde svodi na to, da škola poradi kako bi vremenom svi krajevi naroda ili barem, za prvi mah svi školovani ljudi govorili jednim, pravilnim i obrađenim jezikom i da se kroza školu postigne narodno jedinstvo u pogledu jezika.“ Ali, iz tog jedinstva uporno je ispadala crkva, pa se u Glavnom prosvetnom savetu 1887. vodila rasprava treba li đaci da uče slovenski jezik kao jezik crkvenih obreda. Smatralo se „da taj jezik, kao deo srpskog nacionalnog identiteta, treba negovati kroz nastavu. Učitelji su, međutim, bili protiv toga, i to su objavili na svojoj četvrtoj skupštini, 1886. godine.“ – Isto, str. 52, 53. Godine 1901, u svom udžbeniku Istorija srpske crkve za učenike i učenice srednje škole, Pavle Švabić će, prenosi nam to Aleksandra Ilić, istoriju srpske crkve predstaviti kao istoriju srpskog identiteta: „Učenicima je sugerisano da je suštinska oznaka identiteta srpskog naroda pravoslavlje, što se nije podudaralo sa zvaničnim shvatanjem o jeziku kao suštinskoj oznaci, o kojoj su učenici saznavali izučavajući druge predmete.“ – Isto, str. 219.
  14. Baš tako su o tome govorili nacionalni radnici iz 19. veka, a među njima i Vojislav Bakić 1894. godine: „Srpske oblasti pod stranom vlašću nije moguće osvojiti vojno, ali je zato moguće osvojiti kulturno. Narodni jezik kao najmoćnije oružje kulturnog osvajanja, treba da ima posebno mesto u srpskoj nacionalnoj školi.“ – Isto, str. 37. Nešto ranije, 1887. na glavnom prosvetnom savetu ovako se govorilo: „Oslobođenju i ujedinjenju Srpstva škole mogu učiniti onoliko usluga, koliko i vojska, one će nam odnegovati one vrline građanske, koje i najmanji narod čine velikim, one će nam davati pionire naše narodne misli, koji će ovu nositi u one delove Srpstva, koji su još pod tuđinom. I s toga je odbor, imajući u vidu i ovu zadaću srpske škole, da širi svest o zajednici narodnoj, pri rasporedu ovih velikih gimnazija, u prvome redu motrio na to, da ovih bude na granicama…“ – Isto, str. 47.
  15. Aleksandra Novakov, Stubovi srpske prosvete. Srpske srednje škole u osmanskom carstvu 1878-1912 (Beograd: Zavod za udžbenike, 2017), str. 491.
  16. Godine 1884, srpski poslanik u Carigradu Jevrem Grujić piše: „Istina, kad dođe vreme, a ne može ne doći, da će za političko zauzimanje ipak rešavati najviše vojno zauzimanje, te nam sprema vojske i jeste umesno glavna briga; ali svakojako mora se ma i s naprezanjem činiti što je nužno da se održi srpska svest na zemljištu Srbima obitavanom, te da se ima šta svoje zauzeti; ukoliko rezultat sviju propaganda bude veći za otuđenje srpske narodnosti ili imena u ovim krajevima, utoliko je mogućnije traženje od drugih, deobe po imenu.“ – Isto, str. 77.
  17. Godine 1888, generalni konzul u Skoplju Đorđe Popović piše ministru inostranih dela Čedomilju Mijatoviću: „U Prizrenskoj i Novopazarskoj oblasti srpska stvar u toliko dobro stoji što je tamo u narodu dobra srpska svest, na koju slobodno možete apelovati. Ali južnije od Kačanika svet je zbunjen različitim propagandama. Vera i narodnost postale su predmetom trgovine pa ih menja svaki čas (svakom prilikom).“ – Isto, str. 183. Deset godina kasnije, Pera Todorović, kao lični izvestilac kralja Aleksandra Obrenovića, 1898. o tome „kako stoji srpska stvar u Staroj Srbiji“ piše: „Da nije teža dara nego mera? Naše su materijalne žrtve ogromne. One su tako goleme prema sirotnom stanju naše zemlje, da se sasvim ozbiljno može postaviti ovo pitanje. Vredi li trošiti dva milijuna godišnje da se postignu ovakvi resultati i uspesi kakve smo evo mi postigli, za ovo desetak godina? Može li to Srbija izdržati? Ne bi li pametnije bilo sručiti sve ovo na vojsku, pa njoj poveriti da jednog dana oružjem osvoji ono što mi sad hoćemo da osvojimo kulturno?“ – Isto, str. 27.
  18. Apostol Filipović, recimo, predavao je zemljopis u prizrenskoj bogosloviji prema Karićevom udžbeniku. – Isto, str. 151. Zanimljivo je da je sam Karić odbio da promeni svoj udžbenik e kako bi on bio prihvatljiv za osmansku administraciju. – Isto, str. 156.
  19. Isto, str. 27, beleška 93.
  20. Isto, str. 34-35.
  21. Isto, str. 84.
  22. Aleksandra Ilić, Udžbenici…, str. 67, 68.
  23. Ovi podaci mogu se naći u odrednici o Kosti Grupčeviću koju je za Srpski biografski rečnik Matice srpske (2004) napisao Vladan Jovanović.
  24. Novakov, Stubovi…, str. 205.
  25. Tako stoji u belešci iz Srpskog biografskog rečnika.
  26. Novakov, Stubovi…, str. 417.
  27. Isto, str. 438.
  28. Vladan Jovanović, Slike jedne neuspele integracije. Kosovo, Makedonija, Srbija Jugoslavija (Beograd: Fabrika knjiga, 2014), str. 28.
  29. Nedeljko Trnavac, Leksikon istorije srpske pedagogije (Beograd: Zavod za udžbenike, 2012). Prikaz knjiga dostupan je ovde.
  30. Više o tome vidi u Jovanović, Slike…
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)