- Peščanik - https://pescanik.net -

Bordel Srbija

Foto: Slavica Miletić

Nećemo odmah o Srbiji i Vučiću. Prvo ćemo malo o Mađarskoj i Orbánu. Orbán je dakle rešio da obustavi finansiranje i zatvori odseke za rodne studije u Mađarskoj. Iz njegove kancelarije stiglo je više objašnjenja za tu odluku. Prvo je sada već klasično neoliberalno: na rodnim studijama stiče se znanje koje se ne može unovčiti. Osobe sa potvrdom da su završile te studije, njih nekoliko u generaciji, ne mogu naći posao, što tobože jasno pokazuje da su same studije višak. Drugo je konzervativno i dobili smo ga pre neki dan: „Smatramo da je neprihvatljivo da se govori o društveno konstruisanim rodovima umesto o biološkim polovima“. Oba su naravno ideološka. Pored toga što su ideološka ona su i očite laži (ideologija, razume se, ne mora uvek biti iskrivljeni pogled na svet).

Krenimo od drugog ka prvom i usput primetimo kako neoliberalna, od smisla ispražnjenja tehnokratska ili menadžerska ideologija redovno traži da bude ispunjena smislom iz konzervativnog ideološkog repertoara (o tome bi domaća desnica morala da vodi računa: koliko god se upinjala da se predstavi kao ljuta opozicija, ona je u stvari samo ideološki partner Vučićevog na prvi pogled tehnokratskog režima). Orbánova kancelarija dakle kaže da se ima birati između roda i pola, kao da se rod i pol isključuju. Prvi je običan konstrukt, dok je potonji očigledna biološka činjenica. Između ta dva, jasno je da treba izabrati neporecivu istinu. Bile bi jadne rodne studije koje poriču biološki pol i koliko je meni poznato – one ne postoje. Čak i najradikalnije među konstruktivistički opredeljenim feministkinjama, poput Judith Butler na primer, ne poriču važnost tela, pa će to – da su tela važna – Butler staviti i u naslov jedne svoje knjige.

Kao društveni konstrukt, rod je naprosto veza između tela kao biološke datosti i društvenih shvatanja o telu. Time što telu daje društvena obeležja, rod ulazi u organizaciju moći i nejednakosti i stvara rodne režime, to jest podelu rada i distribuciju moći prema polu. Veza između pola i roda, ili „prirode“ i „kulture“ može se razložiti ovako: pol se utvrđuje prema biološkim merilima za razvrstavanje osoba na muške i ženske. Prema polu, osoba ulazi u polnu kategoriju: što je naprosto skup uvreženih očekivanja u vezi sa izgledom i ponašanjem za jednu ili drugu kategoriju. Pod rodom se, onda, podrazumeva ponašanje prikladno obrascima iz polne kategorije. Drugim rečima, ako pol i jeste biološka činjenica, očekivanja vezana za pol su društveni konstrukti. Kada iz Orbánove kancelarije kažu da odbacuju rod kao nešto patvoreno u ime pola koji je suva istina – oni, u stvari, lažu i manipulišu istinom. Tu se zapravo tvrdi da su i odnosi moći zasnovani na polu prirodni i nepromenljivi pošto je takav i sam pol.

Rodne studije se onda bave upravo razumevanjem i preispitivanjem društvenih odnosa, te raspodelom resursa i moći koja se hoće legitimisati pozivanjem na tobože neoborive istine, čime se u stvari skrivaju i zataškavaju diskriminacija i izrabljivanje. Raskrinkavanje takvih politika i predlaganje boljih rešenja jeste posao rodnih studija. Kada Orbán kaže da za studente rodnih studija nema posla, on samo poručuje da mu odgovara status quo, gde je on na vrhu piramide moći, te da to ni po koju cenu ne želi da promeni. Stoga su i kritičari takvog poretka – iz Orbánovog ugla, to jest kancelarije – i nepoželjni i nepotrebni, te za njih neće biti posla dokle god se on pita.

Ilustrujmo sad ovo jednim domaćim primerom. Na otvaranju gradilišta za fabriku koja će, kažu, početi da radi na proleće sledeće godine, Vučić je uzeo u zaštitu buduće zaposlenice: „Vi Turci što ste dovedeni, da vodite računa o našim ženama, da budete fini i ljubazni prema njima! Jeste li me čuli Turci? Da vodite računa! To su divne, dobre žene, porodične, koje žele da vredno rade kako bi napravile budućnost za sebe i svoje porodice“. Poistovetivši se s nekom savremenom verzijom Kraljevića Marka, Vučić „Turke“ nije samo korio i opominjao; on im se i zahvaljivao: „Hvala ti, brate Turčine što si primio i žene od 50 godina. To su vredne i sposobne žene koje će pokazati lojanost.“

Ako se neko sad pita kakve bi to veze moglo imati sa rodnim studijama, neka za početak samo promeni imenice: Vi Turci što ste dovedeni, da vodite računa o našim muškarcima, da budete fini i ljubazni prema njima! Jeste li me čuli Turci? Da vodite računa! To su divni, dobri muškarci… I još: Hvala ti, brate Turčine što si primio i muškarce od 50 godina. To su vredni i sposobni muškarci koji će pokazati lojalnost. Škripi, je l da? A da bismo znali zašto škripi, imamo rodne studije.

Naravno, kod Vučića, kao i kod Orbána, ne škripi samo u vezi sa rodom. Gnusan je i jeziv njegov dvostruki govor. Dok uzima u zaštitu „žene“ on im istovremeno i preti – jer, zna on, a i one treba da znaju: sa pedeset godina niko ih neće. Drugim rečima, sve i ako „Turci“ ne budu fini, žene treba da im budu zahvalne što su ih uopšte uzeli da rade. Na istom tragu, „Turci“ se izuzimaju iz pravnog poretka Srbije. Ako zakoni o radu, kakvi god da su, važe za sve, nije potrebno posebno zapretiti „Turcima“, izuzev ako oni iz tog poretka nisu izuzeti. Tobože štiteći radnice, Vučić je Turcima poručio da mogu da rade šta hoće. Konačno, Vučić je zgazio taj poredak i tako što je sebe podigao iznad njega: ništa vam ne vrede zakoni i prava, zapretio je ženama štiteći ih, jedino vas ja mogu sačuvati od zlostavljanja, ali za uzvrat mi dugujete lojalnost.

Sve što važi za žene, odnosi se ovde, naravno, i na radnike. Vučić je žitelje Srbije izveo iz pravnog poretka i uveo ih u sivu zonu gde svi egzistencijalno zavise od njegove (samo)volje. Ali, kategorija roda ipak baca posebno svetlo na sve to – baca ga tako da Srbiju vidimo kao bordel u kome je Vučić vrhovna madam.

Peščanik.net, 23.10.2018.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)