- Peščanik - https://pescanik.net -

Bućkuriš

Besni što su ih Dačić, Krkobabić i Palma preveslali, nedeljama vukli za nos, zavlačili da će, kao prirodni saveznici (što oni objektivno i jesu), s njima napraviti „nacionalno odgovornu vladu“, radikali i Koštuničine naci-demokrate priredili su narodu još jedan, dvodnevni performans parlamentarne opstrukcije.

Ipak nisu otišli do kraja, da ne bi preterano iznervirali najnovije (povratničke) zvezde na srpskom političkom nebu, socijaliste, pa da im ovi otkažu i koaliciju za Beograd. A sve nešto miriše da će i u prestonici izvisiti, jer kakva bi to „socijalno odgovorna vlada“ bila koju bi „nacionalno osvešćeni“ Beograd stalno držao u stanju napetosti i neizvesnosti.

Jeste da je Tadić sve šire ruke kada „prirodnim saveznicima“ daje šta god zatraže, ne bi li ih umilostivio, ali se ovoga puta, kažu, uskopistio. Neće da čuje da Beograd pokloni Koštunici i Nikoliću. Pa makar morao u neprirodnu i neprincipijelnu koaliciju sa omrznutom mu Liberalno demokratskom partijom.

Ako bi neko hteo da se igra „istorijskih činjenica“, eto mu prilike da se do mile volje zabavi: najpre da pogađa ko sve čini novoformiranu vladajuću koaliciju, a potom i da nagađa koliko će biti „bratske sloge i ljubavi“ u partijskom i ideološkom bućkurišu koji su smućkale demokrate. A koji, kao što je poznato, čine Tadićevi kvazilevičari, Dačićevi nacional-socijalisti, Dinkićevi biznis-narodnjaci, Draškovićevi monarhisti, Čankovi levi autonomaši, Krkobabićevi gladni penzioneri, Palmini naprasni Evropejci arkanovske vrste, mađarski lokalisti, Ugljaninove (uvek na usluzi ako dobro platiš) sandžačke gazde i njihovi zakleti rivali i neprijatelji u Ljajićevom (uvređenom) taboru.

Najteže će biti novoj parlamentarnoj spikerici, Slavici Đukić-Dejanović, koja će za kratko vreme morati da reši krupan (neuro)psihijatrijski rebus – je l’ to ona predsedava dobro ukomponovanoj i sinhronizovanoj ekipi, koja je u međuvremenu razrešila sve dileme, sporove, uzajamne animozitete i nesporazume istorijskog pamćenja, zakopala ratne sekire, okrenula novu stranicu srpske političke istorije, iIli pak zbrdazdolisanoj skupini u kojoj su na istom patriotskom (proevropskom) zadatku i ozbiljni političari, ali i ideološke vucibatine?

To će joj, u svakom slučaju, biti teže nego prekrajanje izbornih rezultata u Kragujevcu 1996. Ne bude li to mogla da postigne, jer valja brinuti i o ljutitim radikalima i uvređenim Koštuničinim poslanicima, tu je nezaobilazni Boris Tadić, čije bogato iskustvo trpanja rogova u vreću može biti izuzetno dragoceno. Razumljivo, čim namiri sve apetite u sopstvenoj partiji, uveća vladu do neslućenih razmera, odredi mandatara, kome će izdiktirati članove buduće vlade, i sve njih đuture pošalje u nove radne evropejske pobede. Preciznije, u jurnjavu da nam poslednji voz za Evropu ne ode zauvek.

Jedna enigma je, posle svih pregovaračkih peripetija, kalkulacija, manipulacija i predstava za narod, na sreću onih koji su bili sumnjičavi, rešena: kako i sami socijalisti kažu, niti su se promenili u odnosu na vreme kada su sistematski uništavali Srbiju i njeno okruženje, niti im pada na pamet da ulaskom u tzv. proevropsku vladu išta menjaju u svom radu, ponašanju, programskom i ideološkom identitetu. Njima je Slobodan Milošević i dalje neprikosnovena ikona, njegova vladavina uzor patriotske brige za sudbinu naroda srpskog. Srećni su, kažu, što su, eto, i ovi drugi konačno shvatili da je, bar kada je reč o Kosovu i stilu vladanja, Miloševićeva formula i dalje produktivna, pa zato i reafirmisana. Pa ako kao takvi nekome odgovaraju, oni su tu.

Možda nisu sve ubedili da su im evropske integracije oduvek bile programski cilj, ali je najbitnije da su obradili onoga koji im je potreban, Tadića. I sve one koji su im koliko juče poručivali da posle dosovskog iskustva sa Koštuničinim izborom 2000. neće ponoviti ono čuveno Čankovo „zapuši nos i glasaj“. Sada se, eto, glasalo i otpušenog nosa i otvorenih očiju, jer Nj. v. politička realnost nalaže: ili ćemo mi s njima i oni s nama ili oni s onima, s kojima mi, posle svega, i ne možemo i ne želimo. Bar dok ne zaboravimo šta se sve u međuvremenu dešavalo.

Dakle, ako se socijalisti nisu promenili, ako im godi to što ih Tadić tetoši kao „srodnu i blisku partiju i po ideji i po bolu za izgubljenim vođom“, prava pitanja su – ko se, u stvari, promenio i zašto. Odgovor je jednostavan: promenila se Demokratska stranka, čija je navodna briga za (evropsku) sudbinu zemlje iznad stranačkih interesa zapravo izgovor da se jednim metkom, po principu klin se klinom izbija, koalicijom s nacional-socijalistima, zada odlučujući udarac Koštunici, Šešelju (Nikoliću) i Jovanoviću.

A kad se to jednom postigne i uspostavi „stabilna vlast nacionalnog i socijalnog jedinstva“, a na svako eventualno gunđanje da se sađenje tikava s đavolom ne isplati i kad-tad vraća kao bumerang, šablon odgovora je poznat – nema te cene koju neće (drugi) platiti da bismo dospeli do Evrope. Građani su tako odlučili, a njihova volja je, jel’te, jača od svega: i od zaborava za počinjene zločine, jednoipodecenijsku agoniju Srbije, i od Srebrenice, Vukovara i Sarajeva, hiperinflacije, političkog i policijskog terora, vladavine ideologije nacional-socijalizma, etničkih progona, ubistava političkih protivnika, poput Stambolića, Ćuruvije, Dade Vujasinović, Ibarske magistrale.

Ako je Đinđićeva neostvarena vizija bila put u Evropu bez onih koji su godinama i sistematski nastojali da nam pomisao na Evropu izaziva gađenje, Tadićev „pragmatizam“ da je mačka bilo koje boje dobra ako lovi miševe u stvari je svojevrsna revizija dela ubijenog premijera, ali i krajnje neodgovorno ruganje žrtvama dugogodišnje unesrećiteljske i štetočinske politike partije čiji će pojedinci, (sa)učesnici u tom teroru, sada mirne savesti preuzeti brigu i o tako vitalnim resorima kao što su parlament, policija, infrastruktura, obrazovanje, nauka, možda i energetika.

Ta logika kaže da svaki grešnik ima pravo na popravni, pa i istinske političke barabe, koje su zbog nesposobnosti prethodnih vlasti da raskrste s Miloševićevim nasleđem ostale na sceni. Oni tako mogu da postanu ugledni i poštovani ministri i narodni dušebrižnici. Možda će to mnogima omogućiti monopol na vlast i dalje bogaćenje, možda će čak Srbiju i uvesti u Evropu (što je, ipak, na dugom štapu), ali neće s lica tih nekadašnjih progonitelja, inspiratora i nalogodavaca svakojakog nasilja, portparola i ideologa najekstremnije nacionalističke i ratne politike i sastavljača spiskova za odstrel skinuti ironični osmeh s porukom: šta se može, trpite, patite koliko vam je volja, ali shvatite da je u politici moral vrlo promenljiva kategorija.

Pobedila je, kažu slavodobitnici, politička realnost. Ona je postala neprikosnovena vrlina političara vičnih da od svakog testa umese pitu. Pa pošto je realnost zakon koji se mora poštovati, više je nego intrigantna neprincipijelnost u interpretaciji šta je, zapravo, realno i ostvarljivo, a šta možda jeste stvarno, ali i neostvarljivo. Tako se stiže do svojevrsnog paradoksa koji političari ili ignorišu, jer im ne odgovara, ili ga tumače kao vremensku nepogodu koju valja preživeti. Ako se zaista demokratama učinilo da je realno i s moralne tačke prihvatljivo praviti koaliciju s kompromitovanim partijama i ličnostima, koje su do pre neki dan zagovarale „kalašnjikove za odbranu Kosova“, Evropu čašćavale najvulgarnijim i najprimitivnijim psovkama, Haški tribunal za ratne zločine smatrale „svetskom antisrpskom zaverom“, kako je moguće da se jedna druga, kosovska realnost, dugo i predugo ignoriše?

Rešavanje kosovskog problema postalo je neka „bitka“ koja se, navodno, lukavom diplomatskom i budžetskom politikom može dobiti, bez obzira na to što je sam narod na izborima 11. maja ubedljivo poručio domaćim vlastelinima da je bavljenje Kosovom gubljenje vremena, energije i novca, da je život ljudi u Srbiji preči, a zaštita preostalih kosovskih Srba i kulturnog nasleđa i uspostavljanje makar minimalne komunikacije sa kosovskim Albancima u interesu tamošnjih Srba.

Na toj zabludi je Vojislav Koštunica propao na izborima, a sva je prilika da će nastavak forsiranja njegove iracionalne kampanje kroz floskulu „i Kosovo i Evropa“ brže nego što se misli proizvesti jednu novu realnost – raspad i ovog ideološkog, partijskog i liderskog bućkuriša. Čuda su, doduše, moguća i ovde, ali ne ona koja bi uvažavanjem nekih drugih realnosti, poput kosovske, recimo, Srbiji omogućila da se oslobodi višegodišnjeg grča, zavisnosti od mračnih snaga prošlosti i počne normalnije da diše.

 
Peščanik.net, 26.06.2008.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)