- Peščanik - https://pescanik.net -

Čekajući menadžera

Čekajući uzalud… Banksy in NYC

Da li su ministri koju upravljaju ekonomijom ove zemlje –Vujović i Sertić – svesni da javnosti šalju suprotstavljene poruke. Reklo bi se da nisu, a ne radi se o neodgovornim ljudima.

Kada, naime, ministar privrede Željko Sertić kaže da „će svi zaposleni u Železari Smederevo zadržati svoja radna mesta“, onda je to praktično suprotno izjavi ministra finansija Dušana Vujovića da “javni sektor neće biti mesto gde je posao dobro plaćen, bez obaveze da se radi i podnosi račun“.

Možda na prvi pogled, i načelno, može da izgleda da između njih nema suprotnosti, da se one mogu uklopiti u istu politiku, ali kad se uzme u obzir realnost-život-praksa, onda nema sumnje da će svi više poverovati Sertiću i da će podnošenje računa izgubiti bitku sa sigurnim zaposlenjem.

Dakle, pet hiljada radnika u Železari Smederevo – pet odsto gore dole nije ni bitno – radila ona ili ne radila, tačnije radili oni ili neradili, to je zakucana masa.

I to je, kao što smo na ovim stranicama već pisali, glavni i jedini pravi uslov svih uslova, kada je o Železari reč. To je, zapravo, postalo neka vrsta aksioma, nešto što se ne dovodi u pitanje, niti se dokazuje.

Tako je potpuno po strani ostalo ono što je u ovoj priči oko Železare ključno. Ko će u „Smederevo“ da investira? Jer, prema onome što je do sada bilo poznato javnosti, da bi Železara postala preduzeće – a ne socijalna ustanova, što poslednjih nekoliko godina jeste – potrebno je u nju uložiti oko 400 miliona dolara.

Ko će da da te pare? Država Srbija? Pa ona je gola ko crkveni miš, a uz to već prezadužena.

Hoće li novi menadžment – ako uopšte bude postavljen, to jest ako se nađe neko ko će podneti realan biznis plan – da uzme kredit na konto Železare? Hoće li to moći? Možda i hoće. Štaviše, verovatno će, zahvaljujući dobrim vezama i naći neku banku koja će dati kredit. Ali s obzirom da je vlasnik Železare država, to će biti isto kao da se zadužila Srbija. Za koju smo već rekli u kakvom je stanju.

Rečeno je već i da „varijanta A“, prodaja Železare Esmarku, nije prihvaćena jer je bila previše rizična. Po svemu sudeći, međutim, „varijanta B“, pravljenje menadžerskog ugovora i dovođenje novog menadžmenta, još je rizičnija. Jer u prvom slučaju rizik neuspešnog rada Železare padao je na teret njenog novog vlasnika – Esmarka. Sada će sve troškove snositi stari vlasnik, to jest Srbija. I na nju, odnosno građane Srbije, padaće sav rizik od nepredvidljivih i turbulentnih zbivanja na međunarodnom tržištu novca i čelika. Koji mogu svaki, pa i najbolji biznis plan, sastavljen od najboljeg menadžmenta, za čas da pretvore u prah i pepeo.

Peščanik.net, 09.03.2015.

Srodni linkovi:

Mijat Lakićević – Zločinac ili svetac

Mijat Lakićević – Udaja Železare Smederevo

Miša Brkić – Mešetar

Mijat Lakićević – Na smederevskom putu

Miša Brkić: Železara – političko pitanje

RADIO emisija – Konkurs za alhemičare

Miša Brkić: Posle gvožđa – grožđe

Mijat Lakićević – Kako se kalio čelik

Miša Brkić – Smederevo na pjenu od Dunava

Miša Brkić – Železara u raljama tendera

Mijat Lakićević – Spasavanje svetog „Smedereva“


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.