- Peščanik - https://pescanik.net -

Ćirlica i latinica se neće venčati

Umesto da se u školama deca zabavljaju uzbudljivom istorijom evropskih pisama, koja su nastala opštim posuđivanjem, adapatacijama i inovativnim rešenjima na osnovu starijih okolo-sredozemnih kultura, na kreativnom Balkanu se već duže vremena pojavljuje želja da se broj tih pisama smanji. I sad konačno, da se u nekoj pokrajini neko pismo glasanjem ukine. Venčanje je pre nekoliko dana postalo u Hrvatskoj neustavno, jer su ćirilica i latinica istog pola, da i ne pominjemo mogućni incest, jer i mnogo starija latinica i mnogo mlađa ćirilica potiču uglavnom od istog “materinskog” pisma, grčkog alfabeta. Ali ostavimo se šale, i postavimo pitanje šta da se radi sa pismima koja emotivno ugrožavaju (traumatizuju) većinsko stanovništvo nekoga kraja – ograničimo se samo na EZ: sve zemlje koje su trpele pod nemačkom okupacijom u II svetskom ratu morale bi zahtevati ukidanje gotice; Bosna i Hercegovina bi posle rata 1992-5. morale zahtevati ukidanje manje-više svakog pisma, sem eventualno bosančice, Crna Gora bi mogla ukiniti sva druga pisma sem ruske ćirilice. Srpska ukinitvena misao će sigurno ići još dublje u prošlost, posle čega možemo očekivati zahteve da se zbog istorijskih grehova ukinu rune, glagoljica, bohoričica, dajnčica, metelčica, a pre svih latinica i grešna mati, grčki alfabet.

Kad se pisma međusobno ukinu, ostaje najveća narodna radost – nepismenost. U trenutku kada ugledni svetski, posebno američki ekonomisti predlažu opšte i besplatno školovanje sve do najviših zvanja kao jedini dugoročni i globalni lek protiv krize, očito nema boljeg pristupa. Znanje pisma i jezika uvek opasno teži prevođenju, prelaženju granica, proširivanju znanja, upotrebi znanja. Zgodni istorijski primeri su još uvek na raspoloženju onima sa minimumom znanja. Na primer, code talkers za vreme II svetskog rata, domorodački mladići koji su ponajviše na Navaho, ali i na drugim domorodačkim jezicima izmenjivali poruke između američkih frontova, koje na nemačkoj i japanskoj strani do kraja rata nisu uspeli da dešifruju. Za takvu upotrebu treba kao osnovni kapital imati potpunu izdvojenost manjinske grupe, nepriznavanje njihove kulture i uopšte naduto neznanje, kao i dobru volju domorodaca da ipak pomognu većinskim ignorantima u opštem spasavanju – posle kojeg obično ne dobiju mnogo više od kakvog spomenika i ordena. Za takvu situaciju bi protivnicima ćirilice (ili bilo kojeg pisma i jezika) bilo potrebno nekoliko stoleća intenzivnog rada na poništavanju i minorizaciji. Čekići su dobar početak, ali u nastavku je potrebna mnogo promišljenija aparthejd politika. Pa čak ni to ne mora da uspe – vidi primer srpske politike na Kosovu u poslednjih tridesetak godina. Vekovi su potrebni, braćo.

Zato je razumnom ljubitelju pisama i jezika bolje da se u tako neizvesne projekte ne upušta. već da, uz sve pritiske, gleda da pomogne očuvanju svega malog, opskurnog i ugroženog u domenu pisama i jezika. Ko zna kada će nam zatrebati da pomoću Lineara B komuniciramo informacije sa kojima će sve službe, posebno američka NSA, imati bar neko vreme problema?

Peščanik.net, 04.12.2013.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)