Dalićev odlazak je više od fudbala

Da suvremena Hrvatska nije toliko tvrdokorno izgrađena od klerikalnog nacionalizma i kič predstave o njemu, uobličene u Thompsonovim stihovima, ’vjera, ljubav i domovina’, pa da opet kao jedan od ključnih simboličnih repera takvog doživljavanja svijeta nije nogometna reprezentacija Hrvatske, pisati o odlasku Zlatka Dalića s mjesta selektora te reprezentacije ne bi imalo smisla izvan specijaliziranih sportskih medija ili sportskih stranica na ostalim medijima. Kako to pak nije slučaj i kako se sam Dalić višegodišnjim udarničkim radom potrudio da to ne bude slučaj, njegov odlazak se, kao i čitav mandat uostalom, pretvorio u političku raspravu o Hrvatskoj i njenom društvu. S te strane, malo dublja analiza toga tko su bili hrvatski izbornici svih ovih desetljeća i kako su nastupali i figurirali u javnosti, mogla bi predstavljati vjernu sliku političkih i društvenih mijena kroz koje je zemlja prolazila.

I ne radi se o tome da je bilo koji od dosadašnjih izbornika bio neki liberal ili ljevičar, jer nije to čak bio ni Slaven Bilić, očito novi/stari selektor, koji je djelovao društveno najprogresivnije, niti je bilo koji od njih ikada doveo u pitanje samopodrazumijevajuću simbiozu nacionalizma i religije koju je ta reprezentacija uvijek emitirala. Zlatko Dalić je, međutim, maksimalno pomaknuo granice, doživljavajući otvoreno vlastitu poziciju kao političku funkciju koja mu je omogućila vođenje ratova s onom polovicom društva koja nikad nije dijelila ovakve vrijednosti. U malignom političkom aktivizmu, koji mu nikad nije bio stran, Daliću ne može parirati ni Igor Štimac koji je na funkciji selektora proveo kratko vrijeme u drugačijem političkom kontekstu, a može nasljeđe Ćire Blaževića, čovjeka do kraja odanog Tuđmanu i njegovim fantazmagorijama. Ali opet, čak ni Ćiro, čija je momčad uoči utakmice protiv Škotske potpisala kolektivnu podršku generalima Hrvatske vojske koje je tada ukazom umirovio Stipe Mesić, nakon njihovog pokušaja da se uključe u politiku i sruše prvu nehadazeovu Vladu, nije do te mjere nastupao kao produžena ruka Kaptola u društvu.

Precizno govoreći, posljednjih godina je izgledalo kao da Katolička crkva, Thompson i Dalić nastupaju koordinirano, jer nije bilo te akcije klerikalaca koju ovaj nije podržao, nastupajući retorički doslovno kao da je prepisao uputstva po kojima se ravnao Thompson. Takvih Dalićevih izjava u kojima prokazuje i traži neprijatelje, proglašavajući ih manjinom i izdajnicima koji ruše idealizirano zajedništvo ima more, ali za ilustraciju je dosta jedna koju je dao na predavanju u svetištu u Sinju, prošlog ljeta, jasno aludirajući na poruke i problematizaciju velikog Thompsonovog zagrebačkog koncerta koji se održao mjesec dana ranije: „Osobito sam ponosan da hrvatska nogometa reprezentacija živi vrijednosti hrvatskog naroda – domoljublje, vjeru, ljubav i zajedništvo. To je ono što nam je donio rezultat. Jako sam sretan što te vrijednosti živi i hrvatska mladost, a to smo vidjeli ovih dana. Bez obzira na napade glasne manjine koja nas stalno vrijeđa, koja ne voli i neće Hrvatsku, ali naša se mladost ponovno probudila i na to sam ponosan. Neka samo tako nastave. To je naša Hrvatska i to smo mi Hrvati.“

I tu dolazimo do problema s ovakvim doživljajem zemlje, društva pa i same nogometne reprezentacije. Naime, bez obzira što se među mladim generacijama taj omjer počeo mijenjati u korist desnice, još uvijek u Hrvatskoj barem polovica društva ne dijeli ni vrijednosti, ni svjetonazor klerikalne desnice, a još veći postotak ljudi odbacuje isključivost ekstremnih desničara. Točno ovakvu isključivost koju je neprestano emitirao Zlatko Dalić, paradoksalno se pozivajući na zajedništvo. Postaviti nogometnu reprezentaciju kao bitno simboličko mjesto društva pa i nacije, na branik desničarskih vrijednosti koje isključuje barem polovicu društva, da bi ih se onda, kad jasno kažu da imaju problem s tim, optuživalo da su neprijateljska manjina, niti je slučajno, niti se događalo bez plana.

Taj plan vjerovatno nije osmišljen u nekom kabinetu od strane klerikalnih mastermajnda, ali se logično razvio na nacionalističkoj podlozi i naboju kojeg ta reprezentacija ima od početka i koji joj jeste pomogao u postizanju ozbiljnih i velikih rezultata u posljednjih trideset godina. Bilo bi stoga i nemoguće, a vjerovatno i rezultatski kontraproduktivno preko noći mijenjati imidž i poruku te reprezentacije. Ali je opet način na koji je Dalić, koji je odradio skoro deset godina na čelu te ekipe, forsirajući militantni nacionalizam i katoličku poniznost kao ključne sastojke uspjeha ekipe, bio jednako antagonizirajući, koliko i stupidan. Jer, slijedeći njegovu logiku, ispada da je Hrvatska ispala od Portugala zato što nisu bili dovoljno ponizni i jer su se malo molili Bogu. Samo što to nije zaključio nakon poraza.

Da je stvar na koncu poprimila tragikomične obrise svjedoče i brojne kolumne pravovjernih sportskih komentatora koji su optužili lijevo-liberalnu javnost da je linčom i izmišljotinama otjerala voljenog izbornika, koji se s vidnom nelagodom na kraju odrekao pozicije, ali i uloge koju je imao. Jer i sam zna da su mu popularnost i doseg proizlazili iz funkcije selektora, a ne zbog njegovog intelektualnog ili ne znam kojeg autoriteta. Prava je istina da mu je ekipa u vidnom padu, da on više nije imao ništa novo za ponuditi i da se dobar dio društva umorio od njega.

Što je dobar znak za budućnost hrvatskog društva.

Peščanik.net, 11.07.2026.