- Peščanik - https://pescanik.net -

Dalje ruke od Ustava

Foto: Predrag Trokicić

Navodno traje javna debata o promeni Ustava. Kažem navodno, jer se zapravo ne zna ko i sa kime razgovara, niti kako i o čemu se uopšte razgovara. To vrlo liči na proceduru i tobožnju javnu debatu koja je prethodila donošenju tri nova zakona o obrazovanju. Bila su formirana tela da pripreme te zakone, ali su se ona raspala. Iz njih su izašli predstavnici prosvetnih radnika, a u njima ostali predstavnici vlasti. Predstavnici struke objasnili su da se njihovi argumenti ne slušaju a predlozi ne usvajaju, baš kao što se događalo i u orkestriranoj javnoj debati o nacrtima tih zakona. Na kraju smo dobili zakone koji ništa ne valjaju, a koje su prosvetni radnici prvi put videli u konačnom obliku tek kada su oni stigli u parlament – i zaključili da to ne liči ni na šta od onoga o čemu su oni imali priliku da razgovaraju. Onda je usledilo pismo tri nacionalna tela odgovorna za obrazovanje ministru prosvete, pa peticija radnika na univerzitetu da se zakoni povuku, pa – ništa.

Iz tela za sastavljanje medijske strategije takođe su izašli predstavnici struke. Kao što su telo za izmenu članova ustava u vezi sa pravosuđem napustili predstavnici udruženja sudija, na primer. I novinari i pravnici kažu isto ono što su rekli prosvetni radnici – njihovi argumenti se ne slušaju i predlozi ne usvajaju. Drugim rečima – vlast radi šta hoće, a tela služe kao paravan da to ne bude očigledno. Kada se sve to ima u vidu, najracionalniji stav u vezi sa promenom postojećeg ustava bio bi da se od promene odustane. Za to se može ponuditi barem nekoliko razloga, od kojih bi svaki bio dovoljan za takvu odluku.

1. Na promenu ustava poziva vlast koja otvoreno ruši principe pravne države i vladavine prava. S jedne strane, ovaj režim krši postojeće pravne norme, dok, s druge strane, donosi zakone koji ne prolaze osnovni test pravednosti. Stoga nijedan novi ustav iza koga bi stala ova vlast ne može biti legitiman.

2. Ustav predstavlja osnovni okvir za zajednički život. Stoga u njegovom sastavljanju i usvajanju mora učestvovati najveći mogući broj građana, kako bi ga svi prihvatili kao nešto svoje i bili mu privrženi s dobrim razlozima. Drugim rečima, ustav ne bi trebalo nametati; ustav se dobrovoljno prihvata kao minimum koji nas povezuje u pristojno društvo. Da bi to bilo moguće, potreban je razvijen stranački sistem i slobodan javni prostor sa slobodnim medijima. Stranačka razuđenost važna je da bi bili predstavljeni razni interesi različitih grupa građana; mediji su potrebni da bi se ti interesi čuli i razmotrili. Srbija u ovom trenutku nema ni pristojna predstavnička tela, ni slobodne nacionalne medije. To naprosto znači da nema kapaciteta da uđe u razgovor o promeni ustava.

3. Ustavi se donose u trenucima koji se nazivaju „šansama za ustavnu promenu“. Glavno obeležje tih momenata jeste konsenzus da su postojeći temelji društva nepopravljivo korumpirani i da je potrebno napraviti novi poredak na novim temeljima.1 Srbija je propustila svoje ustavne šanse 1990. i 2000. Godina 2006. kao i 2017. ni po čemu nisu posebne iz ugla „ustavne šanse“. Naprotiv, postojeći ustav donet je 2006. kao odgovor na krizu oko Kosova, što nema nikakve veze sa „ustavnom šansom“ – naprotiv, taj ustav je samo zacementirao još u devedesetima korumpirane temelje društva.2 On je primer za ono što se naziva instrumentalizacijom ustava – za donošenje najvišeg pravnog akta da bi se odgovorilo na dnevno-političke potrebe. Slično je i sa novom inicijativom u 2017. Ona je odgovor na pritisak spolja da se izmene članovi ustava o pravosuđu. U najmanju ruku, to je nelegitiman razlog za promenu ustava.

4. Povrh toga što je nelegitiman, taj pritisak će biti i zloupotrebljen. Pod izgovorom pritiska, ne treba u to sumnjati, ovaj režim će napraviti promene koje neće imati nikakve veze s onim što se od njega zahteva spolja, već će ih iskoristiti da institucionalno obezbedi, koliko god je to moguće, što duži ostanak na vlasti. To je očajan razlog za promenu ustava; to jest – upravo zato se s ovim vlastima ne sme ulaziti ni u kakve krupnije promene sistema.

5. Na čelu države imamo osobu koja je spokojno javno priznala da je propustila da primeti pad Berlinskog zida i epohalnu promenu koju je taj događaj otelovio. Voditi sa takvom osobom razgovor o promeni ustava u najmanju je ruku nepromišljeno. Ustav se ovde i dalje vezuje za državni suverenitet i naopako shvaćeni nacionalni identitet. S druge strane, već decenijama imamo nad-državne aktere koji sklapaju sporazume i formiraju tela koja idu preko državnih suvereniteta i protiv njih. Ustav koji bi se danas donosio u Srbiji morao bi da odgovori i na tu novu situaciju i da ostane otvoren za uklapanje u neke više, nad-državne pravne akte – ne zato da bismo im se povinovali, nego da bismo zajedno sa drugima radili na uspostavljanju novih pravnih normi koje bi mogle da obuzdaju trenutne aktere na međunarodnoj sceni.3 Ova vlast, naprotiv, domaće pravne norme vidi kao sredstvo za apsolutnu kontrolu građana Srbije, dok se u međunarodnoj areni povinuje svakom zahtevu jačeg aktera. I zbog toga se sa njima, na kraju, ne smeju dogovarati novi ustavni aranžmani.

Peščanik.net, 12.12.2017.

Srodni link – Strogo pov: Ustavni papiri

USTAV SRBIJE

________________

  1. Više o tome, vidi u Nenad Dimitrijević, Ustavna demokratija shvaćena kontekstualno (2007).
  2. O propuštenim ustavnim šansama, vidi knjigu Aleksandra Molnara Oproštaj od prosvetiteljske ideje ustavotvorne skupštine (2008), kao i knjigu istog autora Ustavni haos prve revolucionarne rotacije u Srbiji, 5. oktobar 2000 – 27. jul 2012 (2013).
  3. Više o tome, vidi u Nenad Dimitrijević, Demokratija na ivici. Rasprave o krizi i alternativama (2016).
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)