- Peščanik - https://pescanik.net -

Đavolji repovi

Da li zbog uznemirenosti što butmirsko okupljanje nije ni za milimetar približilo posvađane bosanske političke i nacionalne poglavice, ili pak zato što EU i SAD, bar zvanično i na otvorenoj sceni, izbegavaju da uđu u oštriji klinč sa ekstremima koji pregovore proglašavaju propalim i pre nego što su valjano započeli, visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH Valentin Incko je u intervjuu „Špiglu“ sve neprijatno iznenadio porukom da „svet više neće tolerisati blokadu i nedostatak volje među Bošnjacima, Hrvatima i Srbima da sprovode reforme“. Još preciznije, „neće dozvoliti da ga neko vuče za nos.“ Kako se u javnosti to shvatilo kao nagoveštaj da bi visoki predstavnik mogao da primeni sankcije prema onima koji opstruiraju i miniraju najnoviju akciju „spasavanja Bosne“, oglasio se nezaobilazni Milorad Dodik, predsednik vlade Republike Srpske, u svom prepoznatljivom maniru provincijalnog političara, kontraporukom austrijskom diplomati: Incko tu priču može okačiti mačku o rep, a da ne kažem šta to on može povuć`.

Dakle, manirom, stilom i rečnikom balkanskog kočijaša, kome su što okolnosti, što veština da im se prema potrebi prilagodi, omogućili da postane centralna figura u najnovijoj bosanskoj drami, banjalučki premijer je pokazao šta ga ponajviše žulja. Njemu je, naime, savršeno jasno da ga Inckova bonska ovlašćenja, bude li prejako vukao đavola za rep, kao što to, uostalom, čini ovih dana nakon „prve runde“ bitmirskog „samita“, za tili čas mogu izbaciti iz igre. Ako se, naravno, tako proceni u Briselu i Vašingtonu. Koristeći konfuziju u evroameričkom tumačenju dijagnoze i terapije u vezi sa produbljivanjem krize bosanske dejtonske državne tvorevine, a naročito stavom Olija Rena da Bosna kao (kvazi)protektorat ne može ni razmišljati o članstvu u EU i NATO, Dodik ne propušta nijednu priliku da kaže kako je zamena Inckovog Ureda (OHR) kancelarijom specijalnog predstavnika EU uslov nad uslovima da bi se prešlo na razgovor o ustavnim promenama i eventualnoj reviziji Dejtonskog sporazuma. Zapravo, Dodik odbacuje svaku ideju da se postojeća ravnoteža nemoći u BiH, koja entitetima daje neograničen prostor da blokiraju centralne državne organe, ukloni, ali mu prija da pre bilo kakve rasprave eliminiše i najmanju mogućnost da i sam bude sklonjen. Tim pre što i Incko saopštava da kancelarija EU neće imati bonska ovlašćenja kojima može menjati političare, odluke i zakone. Najpreče mu je da Incka i OHR pošalje kući pre nego što svojim destruktivnim marifetlucima, uz obilatu asistenciju beogradskih nacionalističkih krugova, u samom finišu „bitke“, izdejstvuje da se na (budućem) zgarištu dejtonske Bosne i Hercegovine stvori još jedna srpska država. Doduše, ima i onih koji misle da bi Dodiku odgovarala i smena, jer bi mu donela oreol „nacionalnog junaka i mučenika“, ali slabost takvog razmišljanja je zanemarivanje glavne Dodikove osobine – da mu je vlast preča od „istorijske slave“. Ovo drugo je ionako već obezbedio time što se ponašanjem, potezima i izjavama poslednjih godina, a još intenzivnije poslednjih meseci i dana, svrstao u red najvećih balkanskih negativaca, tik uz Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Vojislava Koštunice. I što je upornom politikom destabilizacije BiH, zapravo, sebe izdigao iznad sudbine države, pa se sada mnogi pitaju nije li Milorad Dodik veći problem od (ne)održivosti Bosne kao zajedničke države.

U tome mu, nema sumnje, jako mnogo pomažu i međunarodni zvaničnici, koji se plaše da nekom intervencijom u smislu discplinovanja Dodika i, recimo, njegovog glavnog konkurenta i protivnika Harisa Silajdžića, kao dve vodeće figure koje Bosnu drže u permanentnoj napetosti i krizi, ne izazovu još veće poremećaje, bes jedne ili druge strane i njihovih političkih i nacionalnih sponzora i time uđu u tešku i neugodnu direktnu konfrontaciju. Oni neće, recimo, ponuditi nekakav papir, odnosno fleksibilniji model bosanskog ustrojstva, jer to u sadašnjem odnosu snaga i okolnostima koje nas sve više podsećaju na ambijent pre aprilskog rata 1992, prema izjavama glavnih aktera sukoba, nipošto ne bi bilo prihvaćeno.

I ova poslednja epizoda u serijalu Dodikovog treniranja uloge glavnog regulatora i kontrolora bosanske i balkanske (ne)stabilnosti, prosto nameće pitanje u čemu je „tajna“ njegovog uspona na pozicije – ako u međuvremenu pregrmi eventualnu upotrebu bonskih ovlašćenja pre nego i ona sama budu uklonjena. Kako je moguće da on tako samouvereno, agresivno, arogantno, često i vulgarno utiče na krojenje i prekrajanje bosanske sudbine. Oni koji ga bolje poznaju kažu da je uvek znao kad, gde i s kim treba da bude u kritičnim trenucima, a i da je uvek umeo da proceni šta mu i kojom prilikom može doneti najveći politički i drugi profit. Sve svoje eventualne promašaje u procenama umeo je na vreme da ispravi, pa će se tako posle kratkog boravka u taboru „reformista“ Ante Markovića pre aprilskog rata, prešaltovati na teren pritajenog posmatrača Miloševićeve ratne politike i Karadžićeve paljanske škole u kojoj se učilo kako mrzeti i uništavati „nepodobne“ nacije. Sve dok nije procenio da njima vreme ističe, da su učinili šta se i koliko moglo za „nacionalnu stvar“, i da je pravi čas da polako ali sigurno izađe iz relativne anonimnosti banjalučkog lokalnog političara i (opozicionog) poslanika Karadžićeve RS. Uspon Biljane Plavšić na predsednički tron RS, njeno „prkošenje“ Miloševiću i potonje „pokajanje“ kad je shvatila da je Hag došao i po nju, lansiralo je njenog „saputnika i sapatnika“ Dodika u samu orbitu postdejtonskog raspleta bosanske tragedije. Postao je adut Brisela i Vašingtona, koji će mu omogućiti da na ruševinama jedne Bosne pokuša da „magijom“ Dejtonskog sporazuma pripomogne stvaranju druge, koju će lakše i bez rata (bar zasad) držati na uzdi. Njegovi međunarodni mentori verovatno nisu ni slutili da su mu, u stvari, dali odrešene ruke da, posle kratkog razdoblja uterivanja nekakve (relativne) konsolidacije bosanskih prilika, sve vrati na teren „hladnoratovskog“ preganjanja, pre svega sa bošnjačkom populacijom i njenim političkim reprezentima. Vremenom se preforsirani banjalučki „socijaldemokrata“ sve više otimao kontroli, najpre opreznim, potom sve otvorenijim i grubljim koketiranjem sa nacionalističkom matricom koja, zapravo, jeste nastavak milioševićevsko-karadžićevske ratne politike – drugim sredstvima. Možda on u toj novouspostavljenoj misiji i ne bi uspeo, da mu u pomoć nisu priskočile sve postmiloševićevske „demokratske“ vlade u Srbiji, pre svih Koštunice i Tadića, koji su valjano procenili da im je Dodik, reklo bi se, idealna poluga da se regionalna (ne)stabilnost preko Bosne i RS neprestano distribuira iz Beograda. Dejtonski sporazum, tačnije njegova uspešno sprovedena namena da zaustavi rat, ali i još uspešnija i efikasnija svrha da blokira BiH, bio je i ostao sve do današnjih dana neprikosnoveni alibi u nastojanjima da se ratom i etničkim zločinima izranjavljena Bosna nikada ne oporavi. A kada se nešto ne može izlečiti, onda je lakše ili ga eutanazirati ili ga podeliti. Sistematska opstrukcija i destrukcija Beograda i Banjaluke duvala je u jedra onih nacionalističkih krugova koji smatraju da je raspad Bosne i odvajanje RS bogomdana kompenzacija Srbiji za izgubljenu kosovsku teritoriju.

Kada su u Briselu i Vašingtonu konačno shvatili da je đavo odneo šalu, da je Dejton zapravo glavna kočnica „redefinisanja“ zajedničke bosanske države, da je njegovo „čitanje“ po formuli Beograda i Banjaluke generator bosanske državne pat-pozicije, nestabilnosti i kontinuirane opasnosti od obnavljanja oružanog sukoba, organizovan je Butmir, koji će, htela to ona ili ne, pokazati prave dimenzije zablude međunarodne zajednice da se sporazumom od pre 14 godina može otići dalje od pukog zakopavanja ratnih sekira. Ali Butmir će i do kraja razobličiti Dodikovu „principijelnost“ (sa jakim uporištem u Beogradu), tako što će on svoju, makar minimalnu privrženost BiH manifestovati „nepokolevljivom odbranom“ Dejtonskog sporazuma, garniranu serijom izjava o tome da je Bosna „neodrživa“, „mi u RS nju ne smatramo svojom, ne volimo je“, odbacivanjem bilo kakvih ustavnih promena koje bi deblokirale institucije zajedničke države, ali i porukom da i Dejton može otići dođavola, ako se svi slože da u Ustav BiH uđe klauzula o pravu entiteta na referendum, odnosno izlazak iz BiH.

Sada je opet na potezu Beograd. Da pokaže da li je i koliko talac nacionalističkog avanturizma Milorada Dodika, ili da je, pak, Dodik instrumentalizovana varijanta ambicije srpskog nacionalističkog korpusa da se preko BiH, odnosno RS, teritorijalno ovajdi. Srpski državni vrh je sada u delikatnoj situaciji, u koju je, međutim, upao isključivo svojom krivicom i ambicijom da se davanjem imena „Srbija“ školi na Palama bitno poremete ionako uskovitlane političke i nacionalističke strasti u BiH. Učinio je, dakle, sve da se Dodik oseća sigurnim, pa će sada biti jako zanimljivo videti da li će i koliko Beograd dalje dopuštati da banjalučki premijer bude vodeći generator regionalne nestabilnosti. Hoće li ga i dalje štititi, makar zbog toga stavio na kocku svoje proevropske ambicije, ili će potražiti način da se odrekne njegovih usluga, ako proceni da bi ga produbljivanje bosanske krize ponovo odvuklo na slepi kolosek.

 
Peščanik.net, 15.10.2009.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)