- Peščanik - https://pescanik.net -

Derbi mita i ironije

Foto: Peščanik

Prikaz knjige „Smrt na Kosovu polju“ Ivana Čolovića, pred vidovdanski razgovor u CZKD-u

U svakoj zemlji polovične i nedozrele demokratije, što uključuje i isto takvo stanje dominantnog javnog diskursa, postoje teme, kompleksi i pojmovi koji su neka vrsta tabua, nešto o čemu je zapravo sistemski nemoguće suditi po slobodnom uverenju i nahođenju, nego su sva osnovna mišljenja i vrednosti u pogledu toga nečega formirani još mnogo pre rođenja dvonožnog subjekta koji bi možda o tome pokušao nešto misliti i govoriti, a na njemu je samo da te skorele i stvrdnute vanvremenske obrasce poslušno reprodukuje, da ih ne dovede u pitanje, da ih kao štafetu pronese kroz svoju etapu večnosti i preda ih dalje. U najboljem slučaju, dozvoljena su izvesna stilsko-retorička osavremenjivanja zatečenog obrasca, ali samo ako ne narušavaju „suštinu“, to jest, ako zapravo ne unose ništa supstancijalno novo, nekmoli subverzivno, u već postojeći narativ.

Kada je u pitanju „srpski diskurs“, onaj kodifikovan kao jedini košer i halal patriotski, ta se tema zove Kosovo. Ne radi se toliko o konkretnom prostoru i njegovom nekadašnjem i sadašnjem stanovništvu, pa čak ni o istorijskoj i političkoj stvarnosti tog „fizičkog“ Kosova, nego o nečemu što mnogo više stanuje u oblasti mita nego u okviru zadatosti „banalno“ realnog sveta u kojem svaki čin ima svoje konsekvence, a istorija se ne oblikuje po željama i snovima zanesenih nacionalno-romantičarskih pesnika ili slepih guslara. Nema u mitu ničega nužno lošeg, on je u svojim bezbrojnim obličjima sastavni deo civilizacijskog odrastanja ljudske vrste; nevolja je kada obrasci mitsko-magijskog kosmosa počnu da diktiraju mišljenje i ponašanje unutar sveta koji funkcioniše na sasvim drugačijim principima.

Tako je široko shvaćeni „kosovski mit“ postao svojevrsni hegemon unutar spskog javnog diskursa za dugo vremena, čak tlačitelj koji svaki naredni trenutak stvarnosti prilagođava sebi, a nipošto obrnuto. Tačnije, značajan deo političkih, crkvenih i akademskih elita od „kosovskog kompleksa“ je načinio ubojito oružje, nešto između detektora za otkrivanje nepatriota i malja kojim se iste ima udarati po glavi sve dok se ova ne promeni ili ne nestane.

Etnolog i antropolog Ivan Čolović dugo se bavi „kosovskim mitom“ i njegovom savremenom zloupotrebom kao vrlo važnim delom nacionalističkog diskursa u Srbiji kasnog XX i ranog XXI veka, što je jedna od njegovih tematskih „opsesija“, obrađenih u mnogim njegovim prethodnim knjigama. Obimnom studijom (blizu 500 stranica osnovnog teksta) Smrt na Kosovu polju, Čolović je odlučio da prezentuje neku vrstu sinteze svojih istraživanja, pa i priručnog kompendija istraživanja drugih relevantnih autora, posvećenih Kosovu od 1389. pa do danas.

Malo u svetu utvrdivih istorijskih činjenica, a malo više kroz viševekovni rad epskog diskursa i naknadnih kićenja u svrhe bildovanja „patriotske svesti“ i sličnog, famozna je bitka na Kosovu polju, između srpskih, ili naprosto slovenskih (a možda i albanskih, grčkih…) hrišćana predvođenih srpskim knezom Lazarom, i Osmanlija u mnogoetapnom istorijskom nadiranju ka dubinama Balkana, postala čvorište jedne „mitske svesti“, simbolički ključni dan srpske nacionalne tragedije (i „gubitka carstva“, neopozivog pada u ropstvo za nekoliko vekova), ali i istovremenog nacionalnog duhovno-mitskog uznesenja. „Carstvo zemaljsko“ je izgubljeno ili žrtvovano, ali „carstvo nebesko“ je baš time omogućeno. Pa dobro, fer trgovina, svako je dobio svoje, idemo dalje? Tako bi bilo kad bi mit ustinu postojao sam za sebe i od sebe, ali to nikad nije tako: mit se veštački održava na životu u krajnje negostoljubivim uslovima zato što je politički upotrebljiv. To znači da je njegovim konzervatorima zapravo baš do „carstva zemaljskog“, što podrazumeva Kosovo, ali i bilo šta (bilo gde, bilo koga, bilo kad…) što ovlašćeni žreci mita procene i presude da im, tj. da „nam“, pripada.

Čolović knjigu organizuje hronološki, prvo prezentujući sve manje ili više nesporne činjenice, ali i sve bitnije tokove svesnog ili nesvesnog krivotvorenja i naknadnih „upisivanja značenja“ u jedan relativno slabo osvetljeni istorijski događaj sa širokim konsekvencama (mada su i one u osnovi precenjene, jer za kosovsku bitku nije čak sigurno ni da se završila vojnim porazom hrišćana (!), a kamoli da bi uistinu nužno bila neka bitna istorijska prekretnica), da bismo potom poglavlje po poglavlje pratili vrtoglavi istorijski triler u kojem je, što vreme odmiče dalje od samog „nultog dana“, zapravo sve više ciljano fikcionalnog unošeno u preovlađujući diskurs o Kosovu i njegovim „poukama“. Vidi se to kroz oskudne srednjovekovne i novovekovne izvore, uglavnom produkovane u „rasejanju“, tačnije među srpskim učenjacima u Austro-Ugarskoj, kroz koje je zapravo većim delom (bilo je tu i njegoševsko-crnogorskog i još nekih doprinosa) i formiran obrazac kojim će se naknadno, do dan-danas, utvrđivati „ko je vjera a ko nevjera“ i kako se „ispravno nacionalno misli“, ne samo kad je Kosovo u pitanju. Potom pratimo široko razgranavanje ove mitologije i njegovu ulogu pred srpske ustanke i u potonjem „nation bildingu“ kroz postepeno osamostaljivanje Kneževine i potom Kraljevine Srbije, sve dok nije dovoljno narasla i ojačala da je trebalo samo sačekati povoljan sled istorijskih okolnosti da se krene u ostvarivanje ključne „južne ambicije“: povratka srpske države i krune na mitsko Kosovo, to jest „osvete Kosova“, što su Srbima kroz sve naredne vekove tobože namrli Lazar, Miloš i ostali vlastelini i junaci, uključujući i one koji istorijski nikada nisu ni postojali (devet Jugovića, na primer), ali po kojima se kroz mnogo decenija unazad nazivaju neke od najlepših ulica Beograda.

I tako je Kosovo naposletku „osvećeno“, ali je nova Srbija tamo zatekla nešto sasvim drugo od onoga što misli da je ostavila; takav nesrazmer između projekcija i stvarnosti u (samo)kritičkom umu posleduje nekom formom preispitivanja, ali mitski obrazac to, naprotiv, ne dopušta, jer podrazumeva da je on stamen, statičan, svevremenski ispravan, a stvarnost neka bude tako ljubazna da mu se prilagodi. Tako u nastavku pratimo burni život i razgranate zloupotrebe kosovskog i pogotovo „vidovdanskog“ mita i njegovih izvedenica kroz epohu Kraljevine SHS i Jugoslavije, vreme nacističke okupacije, potom socijalističke Jugoslavije (komunistička je vlast nastojala da razgraniči „zdrav oslobodilački impuls“ od reaktivnog i reakcionarnog nacionalizma, što je bio častan napor, mada ne uvek i sprovodiv) i naposletku period od dolaska Slobodana Miloševića na vlast, erupciju „kosovizacije“ svega i svačega u (ne samo) srpskom javnom prostoru, burne ratne devedesete, NATO intervenciju 1999. i novi „gubitak Kosova“ kao materijal za ritualno oplakivanje, ali i novi ciklus zaklinjanja (i proklinjanja, normalno) i svih pratećih „specijalnih efekata“ jedne mitomanije znalački plasirane kao „duhovni temelj nacionalnog identiteta“.

Srpski je nacionalizam od „kosovskog kompleksa“ načinio svoju najčvršću utvrdu, čitav složeni sistem referenci i kanon zapovesti koje se imaju bespogovorno slediti u svakom promišljanju tzv. nacionalne sudbine (i svakom projektovanju budućnosti, dakako). To što je Kosovo danas iznova s one strane srpskih granica tu ne menja ništa bitno, jer se oduvek tu najmanje radilo o „realnom“ Kosovu.

Čolovićeva je knjiga iznad svega uzbudljiv istraživački i sintetizujući ogled koji zahvata široko, a ipak i duboko, i pri tome je – ovo ne mogu dovoljno naglasiti – sjajno napisan. Ivan Čolović uvek je bežao od mrtvozornog „akademičeskog“ diskursa, a to je u ovoj knjizi možda i ponajbolje demonstrirano, jer je pisac istovremeno vrlo temeljit istraživač i vrlo duhovit, ironičan, čak zabavan (zašto da ne?) pripovedač i rezoner, zahvaljujući čemu će knjiga biti prvorazredan čitalački užitak i otkriće čak i za odlične poznavaoce njene tematike.

Behar, br. 136, god. XXVI, svibanj/maj 2017.

Zamrznuto Kosovo – Od Gazimestana do Narodnog muzeja

U sredu 20. juna u 19 sati u Centru za kulturnu dekontaminaciju (Birčaninova 21), u organizaciji Peščanika i beogradskog forumaZFD, održaće se tribina pod nazivom „Zamrznuto Kosovo – Od Gazimestana do Narodnog muzeja”.

Antropolog Ivan Čolović, autor knjige „Smrt na Kosovu polju”, muzikolog Srđan Atanasovski, autor knjige „Mapiranje Stare Srbije”, istoričarka Dubravka Stojanović i novinar Teofil Pančić odgovaraće na pitanja kao što su – Šta vlast želi da postigne otvaranjem Narodnog muzeja na Vidovdan? Da li je to znak da se kosovski mit seli u istoriju i da više nema aktuelnu političku funkciju? Kako shvatiti ideju o zamrznutom sukobu na Kosovu? Da li je to nova ideja, ili obnova mita o narodu koji živi u nebeskom carstvu dok ne povrati snagu da opet osvoji zemaljsko? Od kada se i kako kultur-rasizam prema Albancima formirao u srpskoj javnosti? Koliko istraživanje istorije kosovskog mita može da doprinese razumevanju današnjeg odnosa srpske elite prema Kosovu? Šta o Kosovskoj bici i Kosovu piše u školskim udžbenicima? Ko su danas kosovski junaci?

Razgovor moderira Svetlana Lukić.

Peščanik.net, 15.06.2018.

Srodni linkovi:

Dubravka Stojanović – Zamrznuti Vidovdan

VIDEO: Zamrznuto Kosovo – Od Gazimestana do Narodnog muzeja

Srđan Veljović – Zamrznuto Kosovo, fotoreportaža

IVAN ČOLOVIĆ NA PEŠČANIKU

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)