- Peščanik - https://pescanik.net -

Đokonda iz Vladičinog Hana

Svaki režim ima svoju umetnost. Ni Vučićev ni po čemu ne odstupa od tog pravila. Ako su u književnosti poželjne teme iz daleke imperijalne prošlosti Rima (Konstantin) ili rekapitulacija „tragizma bosanskih muslimana“ (Osama), onda bi se za vizuelne umetnosti moglo reći da je u poslednje vreme razvijen poseban oblik likovnog izraza koji je u tesnoj vezi sa zabranama koje se tiču vizuelnih praksi. Zabrane se, naravno, odnose na dokumentarnu fotografiju, koja je tokom ovog režima postala nepoželjna, dok je poseban vid naručenog slikarstva koje slavi vladara, vlast i uspehe režima postao profitabilan i očekivan. Animozitet koji je razvio režim Aleksandra Vučića spram dokumenta svakako ima veze sa suspendovanom ličnom prošlošću premijera, što se prenosi na sve nivoe društvenog i javnog života. Tako je dokument diskreditovan u Srbiji kao artefakt i kao svedočanstvo, što potvrđuje i presuda koju je doneo Prvi osnovni sud u Beogradu protiv Fonda za humanitarno pravo, po tužbi načelnika Generalštaba Ljubiše Dikovića. Negiranje dokumenata, Vučićev režim je u ovom slučaju ispoljio već na prvom koraku, opredelivši se za stav da se radi o „časnom čoveku i dobrom oficiru“. Iako se ovakav iskaz, koji je u javnost plasirao tadašnji ministar vojni Bratislav Gašić, kosi sa činjenicama, on kao takav opstaje i na kraju biva potvrđen odlukom suda, koji takođe ne uvažava dokumente. Ostaje pitanje na čemu se zasniva vladavina Aleksandra Vučića, te kako postotak biračke podrške raste preko pedeset odsto, ukoliko njegova politička praksa ne samo da nije utemeljena u istini, već je otvoreno negira. Iako je činjenice, čini se, lako proveriti, njegova reč na kraju ostaje kao jedini relevantni dokument kojim se mogu služiti institucije, mediji ali i umetnici. Nedavna poseta premijera Vladičinom Hanu „iznela“ je na svetlo dana jedan od poželjnih vidova likovne umetnosti, za koji bi se moglo reći da nepogrešivo pogađa ikoničku reprezentaciju moći, kako je SNS u svom predizbornom diskursu oblikuje. Reč je o portretu premijera koji je naslikao akademski slikar Nebojša Petrović Petra iz Vladičinog Hana. Sliku su naručili lokalni naprednjaci, predstavljajući je kao „poklon zahvalnog naroda premijeru“.

Nakon političkih govora i promocije stranke, od čega se premijer Vučić ogradio, kritikujući svoje domaćine za „neumerenost“, na improvizovanoj bini ostao je nasmešeni Aleksandar Vučić u celofanu, na slici velikog formata koja nije stigla da bude uručena. Ovaj oblik partijskog slikarstva ili slika zahvalnica vođi, imala je svoju preteču u jednoj slici koju je dobio bivši ministar odbrane Bratislav Gašić od svojih naprednjaka iz Kruševca. Ali dok je „Gašićeva slika“ rađena u duhu Milića od Mačve, sa lebdećim motivima Lazarice, Spomenika kosovskim junacima i gradske skupštine, Vučićev portret je u „renesansnom duhu“, sasvim u skladu sa naprednjačkim viđenjem njegove uloge u novijoj istoriji Srbije. Iako je primetno svako odsustvo poznavanja anatomije i perspektive, ova slika na način starinski operiše centralnom figurom i pejzažnom pozadinom koja u ovom slučaju ima izrazitu propagandnu funkciju. Nema tu nikakve zagonetke, osim možda Vučićevog osmeha koji je, istina, ovde blesnuo u potpuno novom kontekstu, jer je dobro poznato da premijera krasi jedino zluradi osmeh, koji se na njegovom licu pojavi kada nekom preti. Na slici, međutim, nije tako. Premijer je izgleda predahnuo, ležerno spustio neproporcionalnu levu ruku na neproporcionalni naslon stolice, zagledan u skoriju budućnost, ne dalju od 24. aprila. Polja propagande podeljena su na tri dela, od toga su dva rezervisana za pozadinu, dok se treći nalazi ispred portretisane figure, na naherenom stolu, gde su premijerske naočare odložene ispred dve makete fabričkih hala. U pitanju su kopije novootvorenih pogona u Vladičinom Hanu: fabrike „Teklas Automotiv“ i „Smelting“, koje u prvi mah podsećaju na boks „laki strajka“ sa barkodom i zapakovani parfem. Ali pažljivijim posmatranjem dolazi se do činjenice da to nisu pokloni za premijera, već je reč o njegovim „darovima“ narodu tog kraja. Raspored propagandnih elemenata izaziva zbunjenost kod posmatrača, što slikar Petrović komentariše ovako: „Iz umetničkog aspekta želeo sam da sliku prikažem što realnije… Priznajem da je bilo različitih ideja i da smo nekako uklopili njihovu i moju zamisao…“ (kurziv S. I.) To svakako govori o tome da je kompozicija Hančanske Đokonde plod mnogo ozbiljnijeg planiranja od pukog umetničkog nadahnuća lokalnog slikara, koji se već godinama bavi slikanjem ikona i ikonostasa. Na pitanje ko su to oni i ko je platio sliku, Petrović odgovara „da je sliku platio sponzor, a ne opština“. Odnosno, možda slika nije plaćena direktno iz gradske kase, ali je zato naprednjačka uprava grada zdušno učestvovala u projektovanju ove partijske ikone. I to je najzanimljiviji momenat u nastanku ovog dela divljeg slikarstva, koje se danas može videti širom Srbije. Ono se grana u više pravaca; jedna linija vodi ka vizuelnim predstavama na nadgrobnim spomenicima, dok je druga karakteristična za porte crkava i manastira, gde su oblasni dobrotvori za donirani novac zahtevali da sami budu predstavljeni na nekoj fresci, najčešće u sceni privođenja Hristu.

Premijerov torzo na slici se uzdiže iznad maketa pogona u vidu piramide, koja deli sliku na dva polja: levo je okvir sa pogledom na Gvozdeni most kao landmark Vladičinog Hana, dok je desno postavljen paravan sa pravoslavnom ikonom koja blagoslovi premijerova dela. Voda u Južnoj Moravi je mutna i bujična, dok je topografija grada obogaćena jednim anahronizmom, prisustvom crkve koja se u realnosti ne vidi na tom mestu. Prizori zemaljske i nebeske Srbije stapaju se u liku premijera, koji na ovoj slici podseća na lik Konstantina Velikog u ktitorskoj poziciji, čiju je ikonu Petrović radio možda baš u isto vreme kada i ovu sliku. Ovakva kompozicija zapravo oblikuje izvrnuti trougao, čija su dva gornja temena u nebeskoj i zemaljskoj vlasti koje u sinergiji sa centralnom figurom realizuju privredni rast na zemlji, odnosno u trećem temenu, koje dodiruje makete fabrika na premijerovom stolu. Pred ovakvom slikom ukida se svaki estetski momenat, pred njom se moli, kao pred ikonom i od nje se ištu darovi. Takvo je i ustrojstvo čitave Srpske napredne stranke, odnosno veza između članstva i vođe. Na sledećem nivou, time je predočen i odnos građana i premijera, ali i premijera i medija, koji su simbolično predstavljeni u zelenoj egzotičnoj ptičici koja cvrkuće na prozoru. Ostvarena je potpuna harmonija. U njoj nema mesta za istinu, jer ona se mistički objavljuje.

Peščanik.net, 15.04.2016.

Srodni linkovi:

Mijat Lakićević – Dan kad je umro rokenrol. Od stida

Mijat Lakićević – Vučić i mladi

Sofija Mandić – Mrtve duše

Siniša Boljanović – Belo kako bilo

Vesna Rakić-Vodinelić: Parlamentarni izbori 2016 – I

Vesna Pešić – O belom glasu, još jednom

Dejan Ilić – Bure u kampanji

Aleksa I. Jorga – Beli glas, opet?

Dejan Ilić – Paraziti

Vesna Pešić – Mapa puta

Sofija Mandić: Rečeno – učinjeno

Nadežda Milenković – Ako vam je loše, onda dobro


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)