- Peščanik - https://pescanik.net -

Druga Srbija

Mali pledoaje za naivne misli

Ova knjiga je u mnogo čemu i posle deset godina aktuelna. Ona nije samo svedočanstvo o tome šta su ljudi koji su se okupili oko Beogradskog kruga pre jedne decenije mislili i govorili o tada već razbuktalom ratu u Hrvatskoj i Bosni, o njegovim podstrekačima i pomagačima. “Druga Srbija” i “Intelektualci i rat”, sada objavljeni u jednoj knjizi, sadrže i odgovore na mnoga i danas otvorena pitanja. Aktuelnost većine tekstova koji čine ovu knjigu predstavlja možda najjači razlog što su oni po drugi put objavljeni.

Aktuelna je, najpre, ona slika, ona misao o Srbiji, ono viđenje prošlosti i budućnosti Srbije koje je pre deset godina nazvano Drugom Srbijom. Vizija Srbije kao jedne moderne, evropske, demokratske i mirne zemlje aktuelna je onako kako je bila aktuelna i pre deset godina, to jest kao alternativa postojećem stanju stvari. Tačno je da danas o toj drugačijoj, novoj Srbiji ne govore samo predstavnici civilnog društva i nevladinih organizacija, kao pre deset godina, nego i deo vlasti, posebno onaj deo koji sebe naziva reformistima. Ali je tačno i to da upravo oni koji bi za tu drugačiju i novu Srbiju mogli najviše da urade, najlakše nalaze praktične, tehničke, političke, ekonomske, psihološke, pa čak i etičke razloge da takav rad ne smatraju svojim prioritetom, da ga – ne računajući neke iznuđene poteze – ostavljaju za sutra.

Prečim poslom, a valjda i poslom koji će je ojačati i pripremiti za odlučujuće reformske poteze, današnja vlast smatra pogađanje sa onim institucijama i pojedincima koji su se osilili i obogatili za vreme Miloševića. Zbog toga ne iznenađuje što se javljaju mišljenja – na primer, mišljenje Mirka Tepavca – da je došlo vreme za “okupljanje novih snaga na političkoj sceni Srbije, koje bi nastupile sa jasnim konceptom moderne, demokratske, pravne, sekularne, socijalne države Srbije, koja bi bila programski i akciono kompatibilna emancipovanom, evropskom okruženju na početku novog veka”(Danas, 29. novembra 2002). A ta Srbija o kojoj Tepavac piše, u stvari je ista ona o kojoj je on, zajedno sa drugima, govorio pre deset godina, objašnjavajući zašto misli da je jedna takva zemlja ovde mogućna. Da je ona mogućna, da se može krenuti drugim pravcem, mislio je tada, između ostalih, i Ivan Vejvoda. On je pomenuo i jedan uslov za ostvarenje takve mogućnosti: “Ovde je potrebna”, rekao je Vejvoda, “druga etika, za drugi pravac, naime, etika odgovornosti.” Potrebna je i danas.

Ova deceniju stara knjiga aktuelna je danas i zbog toga što mnogi tekstovi koji je čine izgledaju kao dobar opis i uverljiva analiza nekih, blago rečeno, opasnih političkih ideja, uverenja, opsesija i mitova koji su ovde danas, ne samo u opticaju, nego i na velikoj ceni. Nije reč o tome da su autori ovih tekstova vidovito anticipirali zlo koje će doći i koje je sad došlo. Razlog relevantnosti ovih tekstova za tumačenje sadašnjih opasnih zabluda je u tome što su te zablude manje-više iste one od pre desetak godina, one koje su bile ideološka ili, možda je tačnije reći, mitološka armatura Miloševićeve Srbije.

Kao i ranije, i danas mnogi uticajni ljudi misle i govore da je Srbija nepravedno lišena dela teritorija koje joj pripadaju po istorijskom ili etničkom pravu, da težnja da se te teritorije konačno “povežu” ostaje glavni cilj svih srpskih stremljenja, da je privrženost tom cilju glavni kriterijum za razlikovanje patriota i izdajnika, da je priča o Evropi zamka za lakoverne, uostalom kao i priča o ljudskim pravima, demokratiji, civilnom društvu, feminizmu, pacifizmu, globalizmu i sličnim idejama koje dolaze sa Zapada. Nasuprot tome, upozorenja da ovde uzimaju maha antisemitizam, ksenofobija, klerikalizam, da neki političari na vlasti, neki mediji i neki izdavači udžbenika istorije daju podršku reviziji rezulata Drugog svetskog rata u Jugoslaviji, odnosno rehabilitaciji ideologa srpskog fašizma i saradnika nacističke Nemačke, dočekuju se kao zlonamerno, antisrpsko preterivanje bivših komunista i sadašnjih mondijalista.

Oni se i danas, kao i pre deset godina, nazivaju šačicom izdajnika i stranih plaćenika, kao, na primer, na sajtu Demokratske stranke Srbije, koji donosi članak Časlava Koprivice napisan povodom nedavno objavljenog upozorenja devetoro intelektualaca da se u Srbiji razbuktava desni ekstremizam. Tu se autori ovog apela i njima slični nazivaju “osobama koje rade na štetu vlastite zajednice”, odnosno “služe cilju njenoga potčinjavanja”, a za račun stranih sila, koje se “koriste taktikom isturenog baziranja svojih saradnika, to jest, sa stajališta domaće zajednice – kvislinga”.

“Druga Srbija” je korisna lektira za svakoga ko razmišlja o izvorima, značenjima i mogućim posledicama ovakvih i njima sličnih mišljenja. U vreme kad se u Smederevu planira podizanje spomenika Dimitriju Ljotiću, na trgu koji već nosi njegovo ime, zgodno je pročitati šta je o rehabilitaciji Ljotića i drugih saradnika okupatora, koju su pre deset godina započele neke opozicione stranke, napisao Ljubiša Rajić u svom tekstu: “Ko će da napravi tu drugačiju Srbiju? Vlast zacelo neće, ona je napravila Srbiju po svojoj meri i neka druga i drugačija nije joj potrebna. Ona opozicija koja rehabilituje Nedića… ona koja obnavlja Ljotićev Zbor, ona koja diže spomenike Draži Mihajloviću, koja traži da se vrati pop Djujić? Njihova drukčija Srbija bila bi još gora od ove” (str. 84) I za današnje prilike važi ono što je u svom prilogu za ovu knjigu napisao Laslo Vegel: “Dug je put od socijalizma do demokratije, a kratak do nacionalizma” (str. 66).

Ovi tekstovi su aktuelni i zbog toga što se u njima postavlja pitanje motiva, ciljeva i dometa jednog u većoj meri moralnog nego u pravom smislu političkog angažovanja u javnosti. Čemu služi “apstraktna kritika nacionalizma”, pitao se Mladen Lazić (35). Na drugi način to pitanje postavio je i Vladimir Pištalo: “Šta vredi dijagnosticiranje u zemlji bez lekova?” (335). “Ima li uopšte smisla govoriti”, pitao se Filip David (28). Svetlana Knjazeva je tražila da se govori o tome šta sve nismo učinili da se suprotstavimo “narastajućem šovinizmu”, pristajući da budemo “vikend-opozicionari koji se zadovoljavaju time da subotom daju oduške svojoj teskobi”(243).

Danas je nešto širi nego pre deset godina prostor za one koji žele da sa dijagnoze predju na lečenje, koji hoće da se bave takozvanim, konkretnim, realnim problemima, koji – kako sami vole da kažu – hoće nešto da učine za stvar demokratskih promena u društvu i državi, a ne samo da o njima pričaju, da sumnjaju i morališu. Ništa lepše. Kako bi rekla jedna pesnikinja: “Neki od njih rođana su naša braća!” Treba razumeti da praktičari i njihovi savetnici moraju da rade u granicama mogućnog i ostvarivog. Ali, treba prihvatiti da je isto tako važno da ima i onih koji će te granice uvek, makar u mislima, u knjigama, pomerati, suočavati ili širiti, prema meri izvesnog moralnog ideala.

Zato je danas aktuelan i mali pledoaje za naivne misli koji nalazim u već pomenutom tekstu Vladimira Pištala. Pošto je izneo mišljenje da u Srbiji “kulturnu i prosvetnu politiku treba početi iz početka”, on dodaje i ovo: “Neko će sarkastično upitati da možda ne zamišljam buduće Srbe kao narod klavir-štimera i učiteljica bontona. Tako ga zamišljam daleko radije nego kao svet preturača po smeću i prostitutki na putu droge. U okruženju u kom se ljudi svakodnevno kolju ovi stavovi mogu zvučati naivno zato što su ljudski”(334). Varirajući ovu misao Vladimira Pištala, danas bismo mogli da kažemo da danas radije zamišljamo Srbe kao narod skrušenih pokajnika koji na reveru nose bedž sa likom Pere Lukovića, nego kao narod koji ratne zločince smatra svojim herojima, a njiova najveća zlodela svojim najvećim pobedama. I to zvuči naivno i ljudski.

Aktuelnost i čak primenljivost na današnje prilike ovih razmišljanja izrečenih i objavljenih pre deset godina može da znači i to da se Srbija danas, posle svih burnih događaja, prestanka rata, smene vlasti, ipak – bar kad je reč o idejama i težnjama političke i kulturne elite i njenih glavnih predstanika i najvažnijih institucija – nalazi i dalje u onom istom istorijskom trenutku koji je započeo dolaskom Miloševića na vlast. Upadljiva je stagnacija, ustajalost ideja, tačnije pripovedaka, koje već petneast godina na političko tržište iznose manje-više isti ljudi, predstavljajući se kao nacionalni dušebrižnici. I oni koji tu pokušavaju da izađu sa nečim drugim, na primer sa ekonomskim i finansijskim računicama, misle da moraju da svoju robu okade istim pravoslavno-nacionalnim miomirisom, da bi račun koji obežava boljitak bio ne samo čist nego i čisto srpski.

Ove pripovetke sa zadahom mrcine opasne su i zbog toga što umrtvljuju svakog ko sa njima dolazi u dodir. A to važi i za one koji ih dovode u pitanje, raščlanjuju, prikazuju, kritikuju, osporavaju, i na njih upozoravaju javnost. Jer nešto što se uporno ponavlja na gotovo isti način, na istom mestu, sa istim naglaskom, ne podstiče čoveka da ga svaki put na nov i svež način posmatra i tumači. Naprotiv, buđavi govor može da umrtvi i najživljeg čoveka koji s njim ima posla, da ga pretvori u lik dosadnog oponenta, koji ponavlja svoju kritiku kao davno naučen refren. Kako učiniti da naš govor ostane u životu, a time i mi sami? I to je bilo pitanje o kome su razmišljali neki autori ovih tekstova. Na primer, Filip David, koji kaže: “Potrošili smo sve reči, reči su postale izanđale, stare, umorne, bez snage.” A šta tek reći za njihovo stanje danas, deset godina kasnije? Druga Srbija je, takodje, Srbija jednog drugog jezika. Njega treba stvarati, učiti, govoriti i pisati kako se govori. Ne smemo se zadovoljiti repertoarom nama dragog ever green rečnika boraca protiv fašizma, a za demokratiju i ljudska prava. Jer ni u tom rečniku u stvari ništa nije večno sveže i zeleno.

Završiću ovo obrazlaganje mog mišljenja da je ova knjiga i danas aktuelna i zbog još jednog navoda. Navod uzimam iz teksta Mire Miočinović koji nosi naslov “U karantinu”: “U vremenima koja dolaze”, piše Mira Miočinović, “možda ćemo i dalje održavati ovakve spiritističke seanse, u ovom getu i u ovom broju. Možda će nas i dalje držati u karantinu zbog opasnog virusa različitosti. Budimo spremni da to prihvatimo bez straha, ali i bez taštine” (str.175).

Govor na promociji knjige Druga Srbija

Helsinška povelja, decembar 2002.

Peščanik.net, 30.11.2002.

DRUGA SRBIJA

The following two tabs change content below.
Ivan Čolović, rođen 1938. u Beogradu, na Filološkom fakultetu diplomirao opštu književnost (1961), magistrirao (1972) romanistiku, na Filozofskom fakultetu doktorirao etnologiju (1983). Radio kao urednik u nekoliko izdavačkih preduzeća, u penziju otišao 2000. kao naučni savetnik Etnografskog instituta SANU. Predavač i gostujući profesor na univerzitetima u Francuskoj, Španiji, Nemačkoj, Italiji, Engleskoj, Sloveniji, Švajcarskoj i Poljskoj. Preveo desetak knjiga sa francuskog, najviše dela Rolana Barta i Žorža Bataja. Objavio 17 knjiga studija i eseja. Dobitnik je sledećih nagrada i priznanja: Herderova nagrada (2000), Orden viteza Legije časti (2001), nagrada Konstantin Obradović (2006), povelja Prijatelj lista Danas (2009), zvanje počasnog doktora Varšavskog univerziteta (2010), nagrada Vitez poziva (2010) i medalja Konstantin Jireček (2012). Biblioteku XX vek osnovao je 1971, a od 1988. je i njen izdavač. (Istorijat Biblioteke prikazan je u knjigama Dubravke Stojanović Noga u vratima. Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek (2011) i Pola veka XX veka. Zbornik radova povodom 50 godina Biblioteke XX vek (ur, 2021). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983), Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000), Vreme znakova (1988), Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990), Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009), Pucanje od zdravlja (1994), Jedno s drugim (1995), Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002), Kad kažem novine / When I say newspaper (1999, 2004), Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007), Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001), Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011), Vesti iz kulture (2008), Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012), Zid je mrtav, živeli zidovi (ur, 2009), Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011), Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014), Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu. Ogledi o političkoj antropologiji, 4 (2020), Na putu u srpski svet. Ogledi o političkoj antropologiji, 5 (2023). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983); Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000); Vreme znakova (1988); Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990); Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009); Pucanje od zdravlja (1994); Jedno s drugim (1995); Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002); Kad kažem novine / When I say Newspaper (1999, 2004); Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007); Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001); Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011); Vesti iz kulture (2008); Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012); Zid je mrtav, živeli zidovi (ur.) (2009); Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011); Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014); Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu (2020).

Latest posts by Ivan Čolović (see all)