- Peščanik - https://pescanik.net -

Državna proizvodnja u privatnom vlasništvu

Foto: Ivana Tutunović Karić

Predsednik je svakako u pravu u jednoj stvari. Srbija jeste zemlja privrednih čuda. Naravno, ne onako kako on to podrazumeva. Način na koji država godinama unazad privlači strane „investitore“ poznat je i kritikovan puno puta. Ali vredi sagledati još jednom na šta se on svodi – svakako ne na liberalnu tržišnu utakmicu, kako bi nas ljudi na vlasti verovatno ubeđivali.

Naprotiv, surovi tržišni uslovi važe samo za radnike. Oni su slabo plaćeni – jer tako tržište diktira, a tržište je zakon (a često je faktički i zakon iznad onih pravih zakona koje usvaja Narodna skupština). Uskraćena su im osnovna prava na radu – opet, tržišni trendovi su takvi da se moramo prilagođavati. I ona prava koja formalno poseduju ne mogu da ostvare, još manje da zaštite – surovi su uslovi u kapitalizmu, mora mnogo da se radi da bi se preživelo i ne sme se prigovarati da se ne otera poslodavac u neku drugu zemlju čiji radnici manje kukaju.

Kada međutim ti isti radnici shvate da ovo važi samo u Srbiji i da na sat-dva leta avionom postoje države koje daleko više cene radnike i u kojima tržište rada drugačije funkcioniše, Srbija ostaje bez ogromnog broja kvalifikovanih radnika. Država tada reaguje, gle čuda, netržišno. Umesto da se tržište oblikuje prema ponudi i potražnji, gde usled male ponude i visoke potražnje cena rada drastično skače, država interveniše na tom navodno slobodnom tržištu omogućavanjem uvoza jeftine radne snage iz inostranstva. I to čini toliko svesrdno da se spremaju novi neustavni zakoni kako bi se ovaj damping radne snage formalno (i samo na prvi pogled) legalizovao.

O ovome je već pisano i ti potezi su kritikovani. Ono što se međutim uporedo dešava jeste nastavak politike privlačenja stranih investitora povlačenjem potpuno nelogičnih poteza i trošenjem ogromnih iznosa novca. Koga privlačimo na taj način odavno smo shvatili. Uz retke izuzetke, u pitanju su kompanije koje forsiraju predatorski kapitalizam, koje ulaze na tržište koristeći sve pogodnosti, koje snižavaju troškove proizvodnje do besvesti i radno eksploatišu radnike često ispod zakonskog minimuma, da bi se po isteku subvencija jednostavno povukle i ostavile za sobom pustoš.

Novac koji takvi „investitori“ dobijaju na poklon od države čini da je najveći investitor u Srbiji – sama država. To dovodi do apsurda koji su dugoročno pogubni po finansije zemlje, jer novca za rasipanje na takve „investitore“ ima sve manje i on se sve češće nabavlja preko skupih kredita ili presipanjem iz drugih delova budžeta, onih koji su za građane najvažniji, a koje vlast očigledno smatra nebitnim, kao što je budžet za socijalna davanja.

Evo jednog novog-starog primera kojim se lepo objašnjava kako je u Srbiji proizvodnja najvećim delom državna, dok je samo profit privatni.

GEOX je kompanija koja je od samog dolaska u Srbiju izazvala kontroverze. Najpre zbog izuzetno lošeg odnosa prema radnicima, o čemu se već dosta pisalo u prošlosti. Legendarne su postale horor-fotografije uslova u kojima su radnici radili sa toksičnim materijama. Vremenom se situacija (samo donekle) poboljšala, ali se GEOX veoma brzo po isteku primanja subvencija pokupio i otišao. Ovo je karakteristično za predatorski kapital koji je privučen visokim državnim davanjima. Pedantni novinari i ekonomisti izračunali su da je GEOX vratio u budžet manje od polovine sredstava kojim ga je država častila, da dođe i vrši torturu nad radnicima. Takozvani poreski kredit, koji oslobađa takvog „investitora“ plaćanja poreza do visine investicije, dodatno je uvećao (odnosno udvostručio) početnu subvenciju od 9.000 evra po radniku. GEOX je dobio subvenciju od 11,25 miliona evra za investiciju od 15,8 miliona evra. Za 5 godina rada subvencija je pokrila 40% ukupnih (bruto) troškova radne snage. U istom periodu GEOX je uplatio na ime svih poreza dvostruko manji iznos nego što je dobio novca od države na ime subvencije. Šta ovo konkretno znači? Država je plaćala GEOX-u radnike da rade za njega i ostvaruju mu profit. Dala mu je zemljište i zakonom omogućila poreski kredit. GEOX je, u skladu sa zakonima Srbije, platio sve što je dužan, ostvario ogroman profit koji je – opet, sasvim legalno – izneo iz zemlje i otišao odmah po isteku subvencija. Konkretno, 1.200 ljudi je ostalo bez posla. Ti ljudi se nisu previše usrećili GEOX-om kao poslodavcem, baš naprotiv, i na kraju su ostali bez ičega. Država je dakle izgubila novac, radnici su izgubili najpre svoja prava i dostojanstvo, pa onda i posao. Postavlja se pitanje ko je osmislio ovakvu šemu privlačenja investitora i zašto se ona i dalje primenjuje kada je očigledno da na duži rok ne samo što ne daje pozitivne rezultate, nego sve više gura ekonomiju u sigurnu i neizbežnu propast.

Kako znamo da se ova šema i dalje primenjuje? Jednostavno, umesto GEOX-a će doći novi poslodavac, turska firma Teklas. Istina, ona proizvodi auto delove a ne cipele, ali za najosnovnije poslove koje su radnici GEOX-a obavljali, prekvalifikacija neće biti teška. Teklas će se useliti u proizvodnu halu GEOX-a i dobiti čestitku od države tim povodom u iznosu od 10,7 miliona evra, uz obavezu da do 2028. zaposli najmanje 500 radnika i investira najmanje 22 miliona evra. Teklas takođe mora da garantuje zaradu radnicima koja će biti najmanje 20% viša od minimalne zarade. Najveći deo pomoći države Teklas će dobiti odmah – u toku 2022. biće mu isplaćeno 6,5 miliona evra. Ne ulazeći u to kakav je Teklas poslodavac (jedna njegova fabrika već radi u Vladičinom Hanu), dakle bez kritikovanja Teklasa koji je samo iskoristio ono što mu je država ponudila, može se zaključiti sledeće:

– da je 700 bivših radnika GEOX-a i dalje bez posla;

– da je Teklas dobio više para za manje zaposlenih radnika;

– da će se ponoviti ista situacija kao sa GEOX-om, Teklas će koristiti i poreski kredit i državi se neće isplatiti davanje ovolike subvencije;

– da je minimalna zarada +20% i dalje manji iznos od bedne minimalne potrošačke korpe i dvostruko manji iznos od koliko-toliko prihvatljive prosečne potrošačke korpe, a cene rastu dok će minimalac ostati isti najmanje do 1. januara 2023;

– da ništa ne sprečava Teklas da se pokupi i ode na isti način kao GEOX, kao i da niko ne garantuje reinvestiranje Teklasa u Srbiju, odnosno sprečavanje iznošenja stvorenog viška vrednosti iz zemlje.

Na kraju, postavlja se pitanje ko bi ovako mogao da proizvodi? Ko bi mogao da se igra poslodavca pod zaštitom države? Bukvalno svako, jer je u pitanju zapravo državna proizvodnja u privatnom vlasništvu – država ulaže, profit uzima privatna kompanija. Ako se kompanija odluči da ode, niko je ne može sprečiti. Ovaj sistem proizvodnje je „liberalan“ i „kapitalistički“, ali daleko bilo da se neko odluči da predloži da bi jeftinije bilo da pod istim uslovima država sama otvori fabriku. Tačno je da strani „investitori“ imaju tržište na koje mogu odmah plasirati svoje proizvode. Ali ni oni nisu to tržište osvojili magijom, već su se nametnuli kroz cenu i kvalitet proizvoda. Ako bi država odlučila da pomogne domaćeg proizvođača koji bi nudio isti kvalitet i cenu proizvoda, sigurno bi se i takav proizvođač pozicionirao na (domaćem, regionalnom, globalnom) tržištu. A pod uslovom da posluje sa minimalnim racionalnim profitom, radnici bi mogli da uživaju veće zarade i bolje uslove rada. Država je tu da pomogne subvencijama, kao i do sada, ali bi takve subvencije na duži rok bile zapravo isplative. Čak i da ponekad ne budu isplative, država je njima obezbedila dostojanstvene uslove rada radnika, a ne bogaćenje vlasnika kompanije. Veće subvencije mogu se usloviti ne samo povoljnim uslovima rada, nego i reinvestiranjem. Novac će tako većim delom ostati u zemlji i ovde biti potrošen. Danas u Srbiji, što se malo zna jer ne odgovara zvaničnim političkim dogmama, posluje mnogo malih i srednjih preduzeća koja bez pomoći države proizvode i plasiraju svoje proizvode u inostranstvu. Zamislite koliko bi ih još bilo kada bi im država smanjila poreze, povećala davanja i stvorila bolju klimu za rad preusmeravanjem samo dela novca koji sada – bukvalno – poklanja sumnjivim kompanijama koje javnosti predstavlja kao „investitore“, a koji nas vraćaju u 19. vek kako po vrsti poslova koje nude tako i po pravima koje obezbeđuju radnicima.

Peščanik.net, 13.04.2022.


The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)