Zakon o štrajku, pa šta?
Ustav Srbije kaže da zakoni ne smeju biti u suprotnosti sa međunarodnim pravom. Propis koji reguliše pravo na štrajk star je 30 godina i očigledno suprotan međunarodnim standardima rada.
Ustav Srbije kaže da zakoni ne smeju biti u suprotnosti sa međunarodnim pravom. Propis koji reguliše pravo na štrajk star je 30 godina i očigledno suprotan međunarodnim standardima rada.
Prekid rada kao izraz opšteg nezadovoljstva i podrške zahtevima od društvenog značaja, preskače ograničenja zakona iz 1996. koja su u suprotnosti sa međunarodnim standardima.
Ima i među sindikatima i među radnicima onih kojima je dosta prodaje sudbinski važnih interesa. Oni koji znaju vrednost civilizacijskih borbi za ugrožene slobode, poslušaće studente.
Opusti se, generacijo, i samo prati studente. Besne, ali racionalne. Neiskusne, ali mudre. Mladi žele da žive slobodno i normalno, u funkcionalnoj državi. Takva sloboda se ne može kupiti.
Kompanija u vlasništvu Folksvagena obustavila je saradnju sa kineskim Linglongom u Srbiji zbog kršenja ljudskih prava. To je efekat primene zakona o dužnoj pažnji u lancima snabdevanja.
Najnoviji Izveštaj Međunarodne konfederacije sindikata potvrđuje da nema razloga za zadovoljstvo. Kvalitet uslova rada u svim delovima sveta opada. A najviše u Evropi.
Napad na radnice Jure je višestruko simboličan jer je menadžer, a da verovatno to nije ni znao, svrstao sebe u dugi niz nasilnika zbog kojih je i nastao pokret za pravo da se sedi na radnom mestu.
Retko gde su se političari dosetili da siromaštvo iskorene tako što će ga – normalizovati. Taj pristup, oličen i u nedavnoj „parizer-kampanji“, već duže je okosnica ekonomske politike ove vlasti.
Utvrđena je nova minimalna cena rada za 2025. Država je u pregovore ušla sa predlogom povećanja od 10%, poslodavci oko 8%, a sindikat oko 30%. Kompromisom se došlo do povećanja od 13,7%.
Imamo minimalnu cenu rada koja se određuje na apstraktan način, različit od onoga što piše u Zakonu o radu, mada i ono što piše u Zakonu o radu je dovoljno loše. Radnici se nemaju čemu nadati.
Kad je to već iskorišćeno kao povod vlastima za bestidno hvalisanje, hajde da analiziramo šta je 100.000 dinara u današnjoj Srbiji i koliko prosečan radnik zaista zarađuje.
Rad na visokim vrućinama više nije rad, nego mučenje. Ali bahate poslodavce je zakonodavac zaista abolirao od odgovornosti i omogućio im da se, veoma jeftino, iživljavaju nad radnicima.
Poreska i redistributivna politika, kao i politika zapošljavanja, politika investiranja, sve je to ovde identično kao u Velikoj Britaniji i Francuskoj.
Dostupnost higijenskih proizvoda u radnom prostoru, mogućnost rada od kuće, samo su neki od predloga kako se radna sredina može prilagoditi na redovne zdravstvene potrebe žena.
Automobilska industrija u Srbiji svela se na motanje kablova. U Juri „motači kablova“ opet štrajkuju: dosta im je svega što se identifikuje u novom istraživanju o radnicima u automobilskoj industriji.
U Srbiji se klauzula zabrane konkurencije koristi u krajnje besmislenim situacijama, pa je tako zabeleženo da čak i higijeničarke u jednoj kompaniji imaju klauzulu zabrane konkurencije.
Vlast veoma efikasno rasparčava osnovni model rada u radnom odnosu i stvara nove neverovatne, a nepotrebne modele. Na jedan takav bi frilenseri trebalo da obrate pažnju.
Destruktivna antiradnička politika stvorila je bisere radnog zakonodavstva poput neustavnih oblika rada uvedenih običnom uredbom i onih gde su prava radnika u rangu inventara.
Ne znam da li će ovog 1. maja sindikati nekim performansom simulirati da su uvređeni i povređeni. Ne znam ni da li će pozvati ministra na čelo prvomajske kolone, kao onomad.
Definicije osnovnih pojmova razuzdanog kapitalizma u Srbiji: atipičan rad, minimalna zarada, nedelja, neustavnost propisa, pelene, radna eksploatacija, zlostavljanje na radu…
Ne sećam se da je usvajanje nekog podzakonskog akta u oblasti rada izazvalo toliko medijske pažnje kao što je to slučaj sa Pravilnikom o metodologiji za obračun neplaćenog kućnog rada.
AUDIO – Tekst Zakona o zabrani diskriminacije koji je donet pre 15 godina mnoge sudije još uvek čitaju bez razumevanja. Govore Brankica Janković, Katarina Golubović, Mario Reljanović…
Wolt u Srbiji navodno primenjuje algoritam koji favorizuje strane dostavljače, na štetu domaćih. Problem je u tome što su stranci, naime, značajno manje plaćeni od domaćih radnika.
Deset godina posle izmena i dopuna Zakona o radu, treba odati priznanje neopevanim herojima neoliberalizma koji vredno kasape radno zakonodavstvo i to na veoma stručan način.
Bez dokaza o masovnim zloupotrebama prava na bolovanje u Nišu, odlazeća premijerka je najavila istragu lekara. Nije pomenula uslove rada i kršenja zakona kod poslodavaca.
Prethodnih par nedelja obeležila je lavina loših vesti. Radnici ginu. Radnike povređuju. Radnici su žrtve trgovine ljudima. U Trajalu je poginulo dete. Niko (za sada) ne odgovara.
Znamo da „strani investitori“ i „gazde“ u Srbiju mahom donose principe novog robovlasništva. Ali, postoje i suprotni primeri: austrijsko preduzeće Mitros Fleischwaren iz Sremske Mitrovice.
Kako radnici mogu da steknu pravo upravljanja preduzećem, njegovom imovinom i dobiti koju je ostvarilo?
Ako pitate poslodavce, reći će vam da su radnici previše zaštićeni. A zapravo, radnika je toliko lako otpustiti da Srbija krši niz međunarodnih standarda o sigurnosti zaposlenja.
Poslodavci su smislili ovu nemoralnu stimulaciju kako bi se radnici faktički odrekli prava na plaćeno odsustvo, i dolazili i onda kada ne moraju (ili ne smeju!) da se pojave na radu.
Novinari su dvostruko ugroženi, kada ih posmatramo kao radnike. Ugroženi su opštim negativnim razvojem radnog zakonodavstva. Dodatno su ugroženi po prirodi svoje specifične profesije.
Smešan je argument da se radnim danima kupuje manje jer ljudi nisu navikli na to. Ovo je zamka koju kapitalisti sami postave i onda veselo uskoče u nju. Kako je subota radni dan?