Ministarstvo osvete
AUDIO – Na nedavnoj panel diskusiji „Stvarni i imaginarni problemi u prosveti“ govorili su Jelena Vranješević, Mario Reljanović, Dušan Kokot, Danijel Dinčić, Tatjana Vasović Novosel i Emila Spasojević.
AUDIO – Na nedavnoj panel diskusiji „Stvarni i imaginarni problemi u prosveti“ govorili su Jelena Vranješević, Mario Reljanović, Dušan Kokot, Danijel Dinčić, Tatjana Vasović Novosel i Emila Spasojević.
Tekst zakona o radnoj praksi po treći put je na javnoj raspravi, kao obnovljeni pokušaj da se cementira oduzimanje radnih prava. To ne čudi u situaciji kada vlasti tretiraju mlade kao najvećeg neprijatelja.
U osnovnim i srednjim školama je prisutan miks potpune obustave nastave i minimuma procesa rada. Zahtevi su umnogome u skladu sa studentskim, kao i originalnim zahtevima sindikata prosvete.
Ustav Srbije kaže da zakoni ne smeju biti u suprotnosti sa međunarodnim pravom. Propis koji reguliše pravo na štrajk star je 30 godina i očigledno suprotan međunarodnim standardima rada.
Prekid rada kao izraz opšteg nezadovoljstva i podrške zahtevima od društvenog značaja, preskače ograničenja zakona iz 1996. koja su u suprotnosti sa međunarodnim standardima.
Ima i među sindikatima i među radnicima onih kojima je dosta prodaje sudbinski važnih interesa. Oni koji znaju vrednost civilizacijskih borbi za ugrožene slobode, poslušaće studente.
Opusti se, generacijo, i samo prati studente. Besne, ali racionalne. Neiskusne, ali mudre. Mladi žele da žive slobodno i normalno, u funkcionalnoj državi. Takva sloboda se ne može kupiti.
Kompanija u vlasništvu Folksvagena obustavila je saradnju sa kineskim Linglongom u Srbiji zbog kršenja ljudskih prava. To je efekat primene zakona o dužnoj pažnji u lancima snabdevanja.
Najnoviji Izveštaj Međunarodne konfederacije sindikata potvrđuje da nema razloga za zadovoljstvo. Kvalitet uslova rada u svim delovima sveta opada. A najviše u Evropi.
Napad na radnice Jure je višestruko simboličan jer je menadžer, a da verovatno to nije ni znao, svrstao sebe u dugi niz nasilnika zbog kojih je i nastao pokret za pravo da se sedi na radnom mestu.
Retko gde su se političari dosetili da siromaštvo iskorene tako što će ga – normalizovati. Taj pristup, oličen i u nedavnoj „parizer-kampanji“, već duže je okosnica ekonomske politike ove vlasti.
Utvrđena je nova minimalna cena rada za 2025. Država je u pregovore ušla sa predlogom povećanja od 10%, poslodavci oko 8%, a sindikat oko 30%. Kompromisom se došlo do povećanja od 13,7%.
Imamo minimalnu cenu rada koja se određuje na apstraktan način, različit od onoga što piše u Zakonu o radu, mada i ono što piše u Zakonu o radu je dovoljno loše. Radnici se nemaju čemu nadati.
Kad je to već iskorišćeno kao povod vlastima za bestidno hvalisanje, hajde da analiziramo šta je 100.000 dinara u današnjoj Srbiji i koliko prosečan radnik zaista zarađuje.
Rad na visokim vrućinama više nije rad, nego mučenje. Ali bahate poslodavce je zakonodavac zaista abolirao od odgovornosti i omogućio im da se, veoma jeftino, iživljavaju nad radnicima.
Poreska i redistributivna politika, kao i politika zapošljavanja, politika investiranja, sve je to ovde identično kao u Velikoj Britaniji i Francuskoj.
Dostupnost higijenskih proizvoda u radnom prostoru, mogućnost rada od kuće, samo su neki od predloga kako se radna sredina može prilagoditi na redovne zdravstvene potrebe žena.
Automobilska industrija u Srbiji svela se na motanje kablova. U Juri „motači kablova“ opet štrajkuju: dosta im je svega što se identifikuje u novom istraživanju o radnicima u automobilskoj industriji.
U Srbiji se klauzula zabrane konkurencije koristi u krajnje besmislenim situacijama, pa je tako zabeleženo da čak i higijeničarke u jednoj kompaniji imaju klauzulu zabrane konkurencije.
Vlast veoma efikasno rasparčava osnovni model rada u radnom odnosu i stvara nove neverovatne, a nepotrebne modele. Na jedan takav bi frilenseri trebalo da obrate pažnju.
Destruktivna antiradnička politika stvorila je bisere radnog zakonodavstva poput neustavnih oblika rada uvedenih običnom uredbom i onih gde su prava radnika u rangu inventara.
Ne znam da li će ovog 1. maja sindikati nekim performansom simulirati da su uvređeni i povređeni. Ne znam ni da li će pozvati ministra na čelo prvomajske kolone, kao onomad.
Definicije osnovnih pojmova razuzdanog kapitalizma u Srbiji: atipičan rad, minimalna zarada, nedelja, neustavnost propisa, pelene, radna eksploatacija, zlostavljanje na radu…
Ne sećam se da je usvajanje nekog podzakonskog akta u oblasti rada izazvalo toliko medijske pažnje kao što je to slučaj sa Pravilnikom o metodologiji za obračun neplaćenog kućnog rada.
AUDIO – Tekst Zakona o zabrani diskriminacije koji je donet pre 15 godina mnoge sudije još uvek čitaju bez razumevanja. Govore Brankica Janković, Katarina Golubović, Mario Reljanović…
Wolt u Srbiji navodno primenjuje algoritam koji favorizuje strane dostavljače, na štetu domaćih. Problem je u tome što su stranci, naime, značajno manje plaćeni od domaćih radnika.
Deset godina posle izmena i dopuna Zakona o radu, treba odati priznanje neopevanim herojima neoliberalizma koji vredno kasape radno zakonodavstvo i to na veoma stručan način.
Bez dokaza o masovnim zloupotrebama prava na bolovanje u Nišu, odlazeća premijerka je najavila istragu lekara. Nije pomenula uslove rada i kršenja zakona kod poslodavaca.
Prethodnih par nedelja obeležila je lavina loših vesti. Radnici ginu. Radnike povređuju. Radnici su žrtve trgovine ljudima. U Trajalu je poginulo dete. Niko (za sada) ne odgovara.
Znamo da „strani investitori“ i „gazde“ u Srbiju mahom donose principe novog robovlasništva. Ali, postoje i suprotni primeri: austrijsko preduzeće Mitros Fleischwaren iz Sremske Mitrovice.
Kako radnici mogu da steknu pravo upravljanja preduzećem, njegovom imovinom i dobiti koju je ostvarilo?
Ako pitate poslodavce, reći će vam da su radnici previše zaštićeni. A zapravo, radnika je toliko lako otpustiti da Srbija krši niz međunarodnih standarda o sigurnosti zaposlenja.