- Peščanik - https://pescanik.net -

Duh Hamdije Pozderca

Kada čujem priče o departizaciji i depolitizaciji, a njih je ovih dana bilo u izobilju, setim se stare anegdote vezane za Hamdiju Pozderca, nekadašnjeg visokog partijskog (SKJ) funkcionera nekadašnje “velike” Jugoslavije.

Došla neka delegacija iz Zenice u njegov beogradski kabinet da se požali kako je jedan njihov partijski kolega na istaknutoj funkciji ogrezao u kriminal i korupciju i zatražila da bude uklonjen u “interesu moralnog digniteta”partije. Sasluša njih Hamdija lepo, pa ih, onako šeretski, posla kući neobavljenog posla rekavši im: “Verovatno je taj drug lopov i baraba, ali on je – naš hohštapler!”Što će reći, ne može se partija tek tako oslobađati svojih kadrova zbog sitnog ili većeg “kraduckanja”, pa da onda likuju “naši neprijatelji.”

Anegdota je – priznaćete – zgodna ilustracija vremena političkog i ideološkog monopola jednopartijskog sistema, kada je Savez komunista “brinuo”o svojim kadrovima, ali svaka pomisao da je tako nešto samo deo naše prohujale istorije je pogrešna. Decenijama kasnije, nakon propasti ideologije Hamdije Pozderca, monopol jedne partije se munjevito multiciplirao pretočivši se u tzv. višepartijsku (modernije, koalicionu) dominaciju. Tada je bila jedna i moćna, sada je – koliko partija toliko i monopola. Takođe moćnih, ali samo u sektorima državne politike koji im “pripadaju”.

Kada se završe izbori, formira vlast na bilo kom nivou, raspodele funkcije i “sfere uticaja”(kada se državni resursi podele kao partijski plen), sve mu nekako dođe isto kao nekad, samo nešto kao demokratskije, ali višestruko umnoženo. Partokratija preuzima sve – od portira i kafe kuvarice do ministarske i fotelje direktora ili predsednika UO nekog javnog preduzeća, pa otud ona ironična opaska bivšeg premijera Zorana Živkovića da su izbori kod nas uvek konkurs za popunu hiljade radnih mesta.

U državi u kojoj se ekonomija još uvek svodi na banke, trgovine, osiguravajuća društva, investicione fondove, marketinške agencije, kafiće i tome slično, najprivlačnije i najunosnije “preduzeće”je – država. Od lokala pa do samog vrha, Republike.

Književnica Biljana Srbljanović, u svojstvu kandidatkinje LDP-a za gradonačelnicu Beograda, dosta uverljivo je u predizbornoj kampanji forsirala tezu da se sa takvom praksom mora prestati, da se državne funkcije moraju depolitizovati i departizovati, da se moraju napustiti partijska “pravila igre”po kojima je izborna volja građana blanš karta političarima da mogu biti “eksperti za sve i svašta”. Jednom, recimo, ministar energetike, a potom vera, i obrnuto.

I ako joj je kakva-takva uteha za to što nije izabrana za gradonačelnicu, Liberalno-demokratska partija je direktno ušla u gradski parlament, posredno i u vlast, iako se taj model naziva podrškom manjinskoj vladi demokrata i socijalista. Birači su joj pružili priliku da pogura priču o departizaciji državne vlasti tako što bi se vodeći ljudi birali na konkursima, među stručnjacima, sa projektima koji bi bili predmet javne debate.

“Stručnost, ime i integritet svakoga od tih eksperata, bez obzira na partijsku pripadnost, morali da budu kriterijumi zašto su oni izabrani na određene funkcije”, govorila je ugledna kandidatkinja, bez političkog iskustva, ali sa ambicijom da ulaskom u političke vode nešto valjano promeni.

Dakle, po Biljani Srbljanović, valja ukloniti partijski lobi iz gradske vlasti. Pa jesmo li posle izbora nove vlasti na pragu tog “istorijskog čina”? Posle višednevnih zatezanja i rastezanja, LDP je “zažmurio na jedno oko”i podržao manjinsku vladu ZEP i SPS, a u zamenu dobio “odgovarajuću participaciju”(kroz nestranačke ličnosti, dabome) u gradskoj upravi i javnim preduzećima. Đilas je postao gradonačelnik, Vučić će morati da pričeka neku novu priliku, formirano je Gradsko veće, čije članove delegiraju isključivo partije (a valjda njima i odgovaraju). Za desetak dana, kako je najavljeno, znaćemo i imena direktora i članova UO preduzeća. Reklo bi se, ništa neobično.

Biće tu i nestranačke ličnosti (da li i eksperti, tek će se videti), čija će leđa čuvati partijske centrale. Konkursi, projekti, nepristrasni žiriji, javne debate više se ne spominju, “jer posao ne može da čeka”. Lepo su se demokrate i socijalisti prethodno dogovorili da najmanje polovina funkcija pripadne “nestranačkim”ličlnostima, ali kako stvar ide, sve to mnogo više liči na nekakvu simulaciju departizacije nego na ozbiljan poduhvat kojim bi se shvatanje politike, države i vladanja radikalno izmenilo.

LDP-u, nesumnjivo, pripada zasluga što je tu temu uopšte pokrenuo i nametnuo (u poslednjoj fazi pregovora), ali je sticaj okolnosti (izborni rezultat) hteo da i sam pokretač postane, u neku ruku, “deo marketinškog trika partija”, kako taj proces komentariše Đorđe Vuković iz CESIDA.

Od najmlađe parlamentarne stranke nije se moglo više ni očekivati i biće velika stvar ako i “ovaj model”postavljanja nestranačkih ljudi nalozima ili dogovorima sa partijama, posluži makar kao motiv da se o kontroli vlasti i sredstvima za borbu protiv korupcije ozbiljnije razmišlja. Ako se, naravno, kako upozorava ekonomista Miroslav Prokopljijević, iza svega toga ne krije, zapravo, oblik izigravanja principa departizacije.

Jer, ako tek mediji reaguju na stambene marifetluke bivšeg ministra Bubala, njegovo krajnje kabadahijsko ponašanje i zloupotrebu službenog položaja, a vlast i njegova (opoziciona) DSS to tolerišu, u stvari, podstiču time što liferuju propise po “svom ukusu”, koji se mogu tumačiti kako kome odgovara, onda obećana “transparentnost”nalikuje na “obećanje ludom radovanje”, priču za malu decu, princip koji će važiti samo ako neki “preradoznali”novinar otkrije neku “anomaliju”. Sa državnim stanovima, automobilima, poslovnim prostorima, javnim nabavkama, “misterioznim”klauzulama u strateškim koncesionim ugovorima…

Princip departizacije u takvom miljeu zaista deluje kao neslana šala.

A da prilike u Srbiji nisu ni blizu realizaciji principa departizacije, nije nikakav problem uočiti. Već je pomalo dosadno i zamorno ponavljati da svaka vlast državu tretira kao svoju “osvojenu”tekovinu, tako se prema njoj i ponaša i, logično, ne trpi nikakvu “spoljnu”kontrolu.

Prethodne vlade Vojislava Koštunice ponudile su nam čitav arsenal primera “prisvajanja”države i njenih institucija, a ni nova Cvetkovićeva se baš nije pretrgla da javnost uveri da će biti drugačija: transparentnija, bez “misterija”i “strogo poverljivih informacija”i mučnog preganjanja sa medijima. Doduše, ona je tek krenula, povrh toga desio joj se “prinudni”jednomesečni letnji odmor, radikalska i DSS-ovska parlamentarna opstrukcija joj je pokvarila stomak, ali je ni sve to ne može amnestirati od odgovornosti što nije odmah deblokirala sve one nezavisne državne institucije kojima je posao da kontrolišu državnu vlast.

To bi, zapravo, bio veći doprinos evropskim integracijama (uspostavljanje vrednosnog sistema EU) nego čak i ratifikacija SSP, čija primena ionako zavisi od završetka haške priče.

“Sramota je”– kaže neumorna Verica Barać – “što je Srbija jedina zemlja u Evropi u kojoj je Državnoj revizorskoj komisiji, posrednom opstrukcijom, praktično zabranjeno da proverava kako se država ponaša i troši pare poreskih obveznika”. Dodajmo tome višegodišnje muke njenog Saveta za borbu protiv korupcije (koji je, kažu, pred ukidanjem), pa non-stop seljakanje republičkog ombudsmana, pa peripetije poverenika za dostupnost informacija da natera državne funkcionere da poštuju sopstvene zakone, pa limitiranje ingerencija Odbora za sukob interesa propisima koji više štite nego što kontrolišu političare, pa teška okapanja Komisije za zaštitu konkurencije, ili, pak, Komisije za javne nabavke, čiji je rad stalno na meti pojedinačnih ministara i njihovih sprega sa vlasnicima kojekakvih poslovnih monopola.

Kad se takvim i sličnim institucijama de facto onemogućava rad, onda se ne treba čuditi tvrdnji eksperata da su koreni korupciji u samoj vlasti, u tome što se ministri, pa i kompletna vlada, odnose prema njima kao prema neprijatnim “tumorima”, što se pojedini moćnici krajnje bahato i siledžijski ponašaju. U takvom ambijentu, vlast se još više deformiše, koncentriše u još uže zatvorene krugove, a strateške poteze povlače šefovi kabineta i raznorazni savetnici.

Iz Beograda nam, prema tome, stižu zbunjujuće poruke. Iz gradske vlasti, koja obećava departizaciju i transparentnost, a već je unutar sebe rasporedila “stranački”i “nestranački”plen. Iz republičke, koja, doduše, departizaciju nije obećala, ali ni nagovestila da će se konkretnim potezima u odnosu na prethodni kabinet drugačije ponašati, to jest bar dozvoliti da bude pod budnom kontrolom odgovarajućih institucija i javnosti. I jednima i drugima je, po svemu sudeći, priča o departizaciji kao dugotrajnom procesu promene svesti (valja, dakle, biti strpljiv) zapravo izgovor da se kozmetičkim prepravkama zadrži i održi dominacija politike i države i tamo gde ona nije dobrodošla. Kako u šali reče jedan ministar: “Teško je prvih sto godina, posle je sve – pesma.”

Kako god okreneš, smisao i duh nekadašnjeg Pozderčevog “čuvanja” kadrova kao da su neuništivi.

 
Peščanik.net, 22.08.08.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)