- Peščanik - https://pescanik.net -

Ekonomija i estetika

Prada Marfa, installed sculpture by artists Elmgreen and Dragset

Branislav Dimitrijević, kao čovek sklon umetnosti, zamišlja dve (naučno) fantastične slike: jedna je slobodno tržište, druga – besklasno društvo. I prosto ne može da se odluči koja mu je lepša, mada preferira ovu drugu, jer je „pravednija i idealnija“. Valjda ga ponese ona komunistička krilatica „svako prema mogućnostima – svakome prema potrebama“, mada ja ne razumem šta je u njoj toliko pravedno i idealno, nekako mi se ona u mislima (praćenim blagim osmehom) uvek pretvara u jagmu i otimačinu. Ali nije to ni važno.

Sa druge strane, ja, kao ljubitelj (italijanskog) neorealizma, u pokušaju da sagledam stvarnost, vidim dve konstrukcije: jednu koja se srušila u prah i pepeo, a negde bogami i u krvi i vatri; i drugu koja se kako-tako, uz velike napore, kroz „krv znoj i suze“, podiže visoko u nebo. Štaviše, poslednjih godina ta zgrada, s jedne strane, dobija nove i šire temelje, a sa druge, neverovatnom brzinom doziđuju se novi spratovi. Ne moram da kažem kako se te dve građevine zovu.

Slažem se sa Dimitrijevićem, čovek uopšte ne treba da bude ekonomista da bi to razumeo, čak se to možda jasnije vidi iz vizure umetnika.

Jer upravo umetničke slobode nikada nisu bile veće. Ne moraju umetnici više da moljakaju mušičave mecene, da ulepšavaju ružne plemkinje, niti da se dodvoravaju odvratnim birokratama. Njihov je čitav svet, a ne moraju da se maknu, recimo iz Čačka. To što je, međutim, za mnoge „Čačak“ čitav svet, i što bi rado planetarnu livadu menjali za malo parče državnih jasala, druga je stvar.

Naravno da je obrazovanje važno. Nikada nije bilo važnije. Ali do tog saznanja da je znanje najvažnije dovelo nas je upravo društvo zasnovano na tržištu. I to na tržištu na kome je i znanje – roba. Drugim rečima – na individualizmu, preduzetništvu i konkurenciji. A ne na jeftinoj političkoj demagogiji i skupoj državnoj redistribuciji, egalitarizmu i etatizmu, zaklinjanju u znanje a podsmevanju elementarnoj logici.

Pošto ljudi nisu anđeli, ni to društvo nije bezgrešno. Ali gura napred šireći granice slobode, produbljujući inventivnost i inovativnost. Ne samo u ekonomiji nego, još i više, u tzv. društvenoj nadgradnji.

Tržište nije nužno zlo, koje će dobri političari i poštena inteligencija da poprave; tržište je javno dobro. Ima li lepše slike od jedne prave, velike pijace.

Da li će se na političkoj pijaci Srbije pojaviti neko ko će tu robu da ponudi – ne znam. Kao što ne znam ni da li će intelektualna elita Srbije na takvu ponudu odgovoriti odgovarajućom potražnjom. I ne samo to, već i kreiranjem potrebe za tako nečim. Po onome što vidim – sumnjam. Ali, nije malo naroda koji su ostali izgubljeni i zaboravljeni u dalekoj prošlosti. Među njima, recimo, i Indijanci.

Peščanik.net, 25.11.2014.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)