- Peščanik - https://pescanik.net -

Fantomi u Elektroprivredi srpskoj

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

EPS, EMS, EKS… Koja od tri skraćenice – hajde da se malo poigramo – ne pripada ovom nizu? Tačan odgovor je – EKS. EKS je efektivna kamatna stopa. EMS je Elektromreža Srbije, a EPS, to već i vrapci znaju, Elektroprivreda, isto Srbije. Ali neće sada biti reči o EKS-u, a ni o EMS-u i poznatoj kumovskoj vezi između njegovog direktora i premijera, koja je ovih dana doživela kulminaciju, nego o EPS-u. Tačnije o njegovoj ćerki firmi, EPS Snabdevanju i njenih 15 direktora koji su, nema tome ni mesec dana, javno „žigosani“ jer su, treba li podsećati, optuženi da su svoju firmu oštetili za desetak miliona evra, a zatim smenjeni (ili je možda bilo obrnuto, nije ni važno) i na kraju – zaboravljeni.

Najpre je, da ipak malo osvežimo pamćenje, preko novina plasirana vest da je grupa rukovodilaca EPS Snabdevanja veštačkim naduvavanjem cene struje prouzrokovala gubitak nekih tri stotine velikih potrošača i već pomenute novčane sume. Sve je to, navodno, išlo u korist jedne domaće privatne firme (da joj ovde ne pominjemo ime) koja je u vlasništvu jedne hrvatske firme iza koje zapravo stoji jedna češka firma. Onda je ministar unutrašnjih poslova Srbije, Nebojša Stefanović, izjavio da je „policija po zahtevu tužilaštva ušla u EPS i proverava sumnje u zloupotrebe (u tom trenutku već – prim. ML) bivšeg rukovodstva Elektroprivrede Srbije“.

A onda se u celu priču uključio i predsednik Vlade koji, međutim, nije brzao, nego je rekao da je zatražio da mu se hitno dostavi iscrpan izveštaj („na 100 strana“) i da će tek posle toga o celom slučaju moći nešto više da kaže.

Izveštaj je, javili su promptno mediji, već sutradan bio na premijerovom stolu, doneo ga je v.d. generalnog direktora EPS-a Milorad Grčić lično. Sve je mirisalo na „jednu od najvećih afera koja je ikada protresala ovo javno preduzeće“, kako je inače priča i najavljivana.

Kad, međutim, tu se odmotavanje klupka naglo prekida. U stvari, posle par dana javili su se i opanjkani direktori, koji su tvrdili da su sve radili po propisima i zapretili „kontratužbom“, ali se sa državne strane niko nije oglašavao. Pa ni premijer Vučić. I tako sve do dana današnjeg.

A javnost Srbije ima pravo da zna šta se u EPS Snabdevanju stvarno desilo. Da li je neko i ko pokušao da sruši firmu, ili je neko drugi pokušao da sruši (i delom uspeo) nekoliko ljudi? I ko su sad ti novi fantomi? Ono u Hercegovačkoj bile su ipak samo zgrade. Ovo su ljudi i igranje njihovim sudbinama mnogo je teži prekršaj.

Ali čini se da kao i u slučaju onih prethodnih, kako ih je ono premijer nazvao, idiota, nikad nećemo saznati o kome se radi.

Mada, u stvari, već znamo.

Peščanik.net, 22.12.2016.

Srodni linkovi:

Mijat Lakićević – Kurcšlus

Mijat Lakićević – EPS, vlasništvo građana Srbije

Mijat Lakićević – Ruganje narodu

Mijat Lakićević – EPS: Pet problema nijednog rešenja


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.