Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Ima li Srbija ministra energetike? Ima – odgovarate vi automatski. I ja sam mislio da ima, ali sam morao da proverim u premijerovom ekspozeu. Stvarno ima. I jeste, to je Aleksandar Antić, SPS.

Ali taj ministar kao da ne postoji, jedini je valjda koji se nije ni oglasio otkako je početkom ove nedelje izbila ta velika afera oko cene po kojoj je EPS prodavao struju. Ne bi to možda ni bilo tako neobično da pre četiri godine – kada je takođe kao i sada bila neka frka oko cene električne energije po kojoj EPS trguje – glavnu reč nije vodila tadašnja ministarka energetike Zorana Mihajlović. Sada je Vučić kroz Antića prošao kao da je vazduh. A Ministarstvo energetike je institucija, zar ne, u njegovoj je neposrednoj nadležnosti čitava energetika pa i EPS. A ispostavlja se da je kao dim.

„Zatražio sam da mi se koliko sutra dostavi izveštaj, na 100 strana, onda ću moći o tome da govorim“, rekao je premijer u ponedeljak. Zar ne bi bilo po PS-u da takav izveštaj, ako uopšte treba da dođe u Vladu, prvo dospe u ruke ministra energetike? Ali dobro, to smo apsolvirali.

Rečeno – učinjeno, izveštaj je u utorak bio kod Vučića, odneo ga je Vučićev partijski drug (kao što je, uzgred, bio i prethodni direktor) v.d. direktora Grčić lično, ali je Vučić rekao da nema vremena njime da se bavi, prioritet je budžet. Što se onda toliko žurilo, da se pita čovek, ali dobro.

Sad se, dakle, čeka Vučićeva presuda. Zbilja, šta bi Vučić mogao da kaže podnosiocima izveštaja: gonite ih, nemojte ih goniti, gonite se, radite po zakonu? Ali zašto bi uopšte Vučić trebalo da im kaže da rade po zakonu, zar se to ne podrazumeva? Ili, u stvari, ti ljudi već rade po zakonu, doduše nepisanom, jer zna se ko je i šta je danas zakon u Srbiji?

Šta god da bude, međutim, 15 direktora koji su se ovom prilikom našli na tapetu, već su provučeni kroz blato i – smenjeni. Po nekim, epicentru događaja bliskim izvorima, to je zapravo i bio cilj – da se napravi mesto za „naše“ kadrove. U tom slučaju, nameštaljka dobija monstruozne razmere. Nećemo, međutim, da kažemo ni da su (svi) nevini. Možda su svi ili samo neki od njih zaista uradili to što im se stavlja na teret, tj. da su „zloupotrebom službenog položaja“ (da u „biće“ tog krivičnog dela, oko koga se vode velike polemike, sad ne ulazimo) oštetili firmu za 10 miliona evra. Ali to bi onda za svakog pojedinačno a ne „đuture“ trebalo da utvrdi sud. A ne Vučić.

Ovde, međutim, ima jedna „kvaka“. Ne zato što znamo kakvo nam je i sudstvo, nego naprotiv, zato što i u svakom kukolju ima žita. Evo, gotovo u isto vreme kada je izbio ovaj „kurcšlus“, jedna druga afera je dobila sudski epilog. Naime, Viši sud u Novom Sadu je doneo Rešenje kojim je obustavljen istražni postupak protiv više lica (da im ovde ne navodim imena, sigurno im je preko glave povlačenja po medijima) zbog zloupotrebe službenog položaja. Ova vest je, međutim, objavljena – tamo gde je uopšte objavljena – na dnu strane, kratko, kao gola informacija; dok je pre tri godine, kada je novosadsko tužilaštvo istragu pokretalo, priča o tome zauzimala udarne strane i termine.

Ne žurite, međutim, i ne krivite zbog toga medije. Staro novinarsko pravilo glasi: loša vest je dobra vest. Nemojte ni misliti da to samo ilustruje loš karakter medija. Jer još je Tolstoj rekao, kako ono beše, da sve srećne porodice liče jedna na drugu, a da su nesrećne svaka na svoj način originalne. Sreća je, dakle, dosadna, te priče niko neće da čita.

No, nije naravno u tome „svrha poente“ ovog teksta. Početna nas tema, nesporno važna, takoreći neosetno dovodi do druge, možda još važnije, koja zaslužuje i bolji povod, ali šta da se radi kad komedijant slučaj ne bira. Državni tužioci su naime u Srbiji prilično „laki na obaraču“. Dakle, potežu pero kao od šale i potpisuju optužnice kao da su oprosnice. Šta će posle sa njima biti uopšte ih ne zanima. Kao ni sa ljudima protiv kojih su optužnice podignute. I kad ih sud pre ili kasnije, kao što se po pravilu dešava, oslobodi, njima to malo znači. U međuvremenu su im upropašćene karijere, životi, porodice… Niti mogu kome da se žale, niti da traže neku satisfakciju.

Na Zapadu postoji i odgovornost tužilaca. Ne samo u teoriji, tj. pravnim normama, nego i u praksi. Ne samo profesionalno, nego i lično. Dakle, ne samo tako što im obaranje optužnice na sudu obara profesionalni „rejting“ te ne mogu da napreduju u službi, nego se i sami nađu na optuženičkoj klupi, ako su zloupotrebili službeni položaj zarad zadovoljenja nekih ličnih interesa. U Srbiji toga nema, često je i obrnuto, poslušnici kao nagradu dobijaju viši položaj. Problem se onda pokušava „rešiti“ pritiscima na sud zato što, navodno, oslobađa „kriminalce“. A sud kao sud, nekad odoli pritiscima, a nekad i ne odoli. Pa osudi nevine. Što nije kurcšlus, nego havarija.

Peščanik.net, 02.12.2016.

Srodni linkovi:

Mijat Lakićević – Fantomi u Elektroprivredi srpskoj

Mijat Lakićević – EPS, vlasništvo građana Srbije

Mijat Lakićević – Ruganje narodu

Mijat Lakićević – EPS: Pet problema nijednog rešenja


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.