- Peščanik - https://pescanik.net -

Goblen gospođe E.

Imam grčku prijateljicu koja u svojoj dnevnoj sobi, u veseloj mešavini grčko-nigerijskih predmeta, ima i jedne prave ručne zatvorske okove. Potiču od daljeg rođaka, koji je kao visoko vojno lice i fašistički kolaborant osuđen na duge godine zatvora: imao je redak peh, jer u Grčkoj nije došlo do masovnog suđenja niti kažnjavanja profašističkih pojedinaca, ni posle drugog svetskog rata, ni posle pada hunte 1974. Kada je izašao iz zatvora, njegova mišljenja nisu bila promenjena, i dolazak nigerijskog zeta je u toj grani porodice bio praćen konačnim raskidom. Pa ipak, moja prijateljica ga se seća kao dostojanstvenog lika, koji nikoga nije hteo da povuče sa sobom nekom denuncijacijom, i koji je ostao nepokoleban i posle mučenja. Sačuvala je zarđali objekt koji joj je on pred smrt dao, jer je smatrao da ona, kao radikalna levičarka, jedina u okolini ima osećaj za prošlost i njena mnoga grananja značenja. I imao je pravo: zarđalo gvožđe na donjoj polici biblioteke svaki put pred nekim novim radoznalim okom i uhom otvara priču o jednom čoveku, vraća njegovo ime u istoriju i u naše pamćenje, podseća da prošlost nikada nije crno-bela, a ni siva, već da svako iz nje može izvući novu pouku, u društvu sa onim koji trenutno zna više.

Imati pri sebi ovakve “prekidače” za sećanje je opšta pojava – naravno, u društvima u kojima su objekti bez izrazite funkcije mogućni i poželjni. Izvan potrošačko-akumulacijskog sveta je još mnogo ljudskih zajednica u kojima predmet nema smisla ukoliko nije u upotrebi, stvarnoj ili simboličkoj. “Sveto” i sećanje su povezani na način koji izmiče crkvama i vlasti – i to je ponekad naš jedini odgovor na nasilje zvaničnog sećanja, propisanih emocija i koristoljubivog ulagivanja svim njihovim nosiocima.

Moj predmet sećanja je goblen koji je, negde u dvadesetim godinama prošloga veka, izvezla gospođa E., Jevrejka, napuštena supruga g. E., koji je ostavio svoju porodicu, doduše u bogatoj kući i snabdevene za život. Gospođa E. je, povučena u kuću i u sebe, stalno radila goblene, ali je ovaj jedan od retkih očuvanih. Sve se to dešavalo u Osijeku, u Hrvatskoj i u Kraljevini Jugoslaviji. Tamo je živela i porodica moje majke. U osiječkoj ženskoj “realki” bila su razdeljena odeljenja – za Hrvatice, i za Jevrejke, Srpkinje i bezverke zajedno. Tako je moja majka upoznala Ljubicu E., između 29 jevrejskih devojčica sa kojima je išla u gimnaziju do mature, 1938. Bile su najbolje prijateljice. U ratu je ubijeno 28 Jevrejki iz odeljenja, uglavnom u Jasenovcu i u Aušvicu, i ostala je samo Ljubica, koja je još pre rata postala komunistkinja i na početku rata otišla u partizane. Njena porodica, brat i majka, ubijeni su u Aušvicu. Moja majka je sa svojom majkom preživela, jer je pobegla u Beograd. Za vreme rata su se sve tri sretale u Beogradu, i kod mojih se Ljubica E. krila za vreme svojih misija u gradu. Posle rata je Ljubica sve što je ostalo od porodičnog bogatstva, kuće i predmeta, predala novim vlastima. Nije htela nikakav položaj u novoj vladajućoj klasi, postala je ekonomistkinja i imala dugu i uspešnu karijeru. Nije htela ni da ode u Izrael, premda je imala mogućnost. Bila je samostalna žena i mati, uvek izvrsno obaveštena, savršenog stila, i otvorenog duha koji je prezirao malograđanstvo i licemerje. Njeni “prekidači”, u malome stanu sa odvojenom kuhinjom u Beogradu, bili su jedna lampa u obliku čokota grožđa, crnog i belog, od opalnog stakla, i komadić persijskog ćilima, na kojem je lampa stajala, sve zajedno na koncertnom klaviru, koji je zauzimao najveći deo sobe. Moja majka i ona su ostale najbolje prijateljice. U nekome trenutku, Ljubica je mojoj majci poklonila goblen svoje majke; moja majka ga je uramila i držala u svojoj dnevnoj sobi. Od nje sam ga ja nasledila. Goblen je nastao u Osijeku i u Radencima (za vreme letovanja i lečenja), dugo je živeo u Beogradu, i sada je u Ljubljani. Ja sam odlučila da ga izvadim iz rama i da ga prišijem na jastuk, što izgleda da je i bila njegova prvobitna funkcija: on odgovara naslonu za stolicu. No, mnogo važnije od toga, goblen gospođe E. je stalno u kontaktu sa ljudskim telima, i vrlo često izaziva razgovor. U tim trenutcima, gospođa E., njena porodica i njena sudbina oživljavaju i donose pouku i opomenu o netrpeljivosti, izdvajanju, rasizmu i genocidu. Istovremeno, dolazi i poruka o ženskome ručnom radu, skromnom rezultatu mira i obilja. Koji su razlozi, i za koga važni, korisni i jaki, bili da se gospođi E. oduzme život i pravo na mirnu starost, i da se ubije njen sin? Pljačka? Svakako, kao uobičajena posledica nasilja i bezakonja, ali nije morala uračunavati i onaj strašni višak ponižavanja i uništavanja. Zavist okoline? Ona bi morala biti zadovoljena pljačkom, jer gospođa E. ni na koji način nije učestvovala u društvenom životu, nije imala nikakve zahteve, nije nikome oduzimala posao, nije nikome smetala, ni sa kim se nije svađala, nije bila ni u kakvim sudskim sporovima. Bila je usamljena žena koja je brinula za svoju decu, svoju kuću, i radila goblene.

Njena slobodoumna i pobunjenička kćerka je preživela. I ta poruka ima nekog smisla. Retki su podaci ili proizvodi mašte koji prikazuju Jevreje za vreme nacizma koji se bune, i donose nam neku utehu čak i u doba kad naracija o genocidu služi i za surovu izraelsku militarizaciju i tlačenje drugih sa sličnom bezobzirnošću. Mislim na dva nedavna filma, Defiance (Izazov) iz 2008. i Inglourious Basterds (Neslavne propalice) iz 2009: u prvome, narativizira se istinita priča o trojici Jevreja – braći, koji su u Belorusiji za vreme drugog svetskog rata organizovali gerilsku trupu, spasavali Jevreje i borili se protiv nacista. U drugome filmu, Kventin Tarantino kroz fantastično-satirički zaplet, pun prizora nasilja, predstavlja nepostojeću istoriju: jevrejski borci uspevaju da u bioskopu u Parizu poubijaju Hitlera i sve vodeće naciste… Ni jedan ni drugi film nisu oduševili kritičare, iz sasvim različitih razloga: u prvome slučaju, postavljalo se pitanje autentičnosti svedočenja jednog od preživele braće, u drugome se ozbiljno raspravljalo o realnim mogućnostima potpuno izmišljene situacije. Gledala sam oba filma, i mogu se saglasiti sa kritičarima. No ništa nije ravno tome što se za vreme gledanja naprosto poskoči na sedištu od zadovoljstva što je neko izrešetao, podigao u vazduh i uopšte uništio nekoga i nešto nacističko. Osećaj dovršene pravde može se postići u fikcionalnom, u umetnosti, i ne zahteva ljudske živote…

Sa predmetima koji prenose i izazivaju sećanje postupamo slično, s tim što svako, i najskromniji, može za sebe ostvariti svoj umetnički prostor hrane za dušu, svoje zadovoljstvo u pobedi nad nepravdama, svoje osvešćenje što se tiče zaštite života, svoje nalaženje u koordinatama sveta koji uvek, a naročito danas, može ponovo da sklizne u stanje u kojem se, sa suludim obrazloženjem, mogu ubijati gospođe koje u nekome kutu vezu svoj goblen.

Peščanik.net, 09.11.2014.

Srodni link: Milutin Mitrović – Anti zid


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)