Imam grčku prijateljicu koja u svojoj dnevnoj sobi, u veseloj mešavini grčko-nigerijskih predmeta, ima i jedne prave ručne zatvorske okove. Potiču od daljeg rođaka, koji je kao visoko vojno lice i fašistički kolaborant osuđen na duge godine zatvora: imao je redak peh, jer u Grčkoj nije došlo do masovnog suđenja niti kažnjavanja profašističkih pojedinaca, ni posle drugog svetskog rata, ni posle pada hunte 1974. Kada je izašao iz zatvora, njegova mišljenja nisu bila promenjena, i dolazak nigerijskog zeta je u toj grani porodice bio praćen konačnim raskidom. Pa ipak, moja prijateljica ga se seća kao dostojanstvenog lika, koji nikoga nije hteo da povuče sa sobom nekom denuncijacijom, i koji je ostao nepokoleban i posle mučenja. Sačuvala je zarđali objekt koji joj je on pred smrt dao, jer je smatrao da ona, kao radikalna levičarka, jedina u okolini ima osećaj za prošlost i njena mnoga grananja značenja. I imao je pravo: zarđalo gvožđe na donjoj polici biblioteke svaki put pred nekim novim radoznalim okom i uhom otvara priču o jednom čoveku, vraća njegovo ime u istoriju i u naše pamćenje, podseća da prošlost nikada nije crno-bela, a ni siva, već da svako iz nje može izvući novu pouku, u društvu sa onim koji trenutno zna više.
Imati pri sebi ovakve “prekidače” za sećanje je opšta pojava – naravno, u društvima u kojima su objekti bez izrazite funkcije mogućni i poželjni. Izvan potrošačko-akumulacijskog sveta je još mnogo ljudskih zajednica u kojima predmet nema smisla ukoliko nije u upotrebi, stvarnoj ili simboličkoj. “Sveto” i sećanje su povezani na način koji izmiče crkvama i vlasti – i to je ponekad naš jedini odgovor na nasilje zvaničnog sećanja, propisanih emocija i koristoljubivog ulagivanja svim njihovim nosiocima.
Moj predmet sećanja je goblen koji je, negde u dvadesetim godinama prošloga veka, izvezla gospođa E., Jevrejka, napuštena supruga g. E., koji je ostavio svoju porodicu, doduše u bogatoj kući i snabdevene za život. Gospođa E. je, povučena u kuću i u sebe, stalno radila goblene, ali je ovaj jedan od retkih očuvanih. Sve se to dešavalo u Osijeku, u Hrvatskoj i u Kraljevini Jugoslaviji. Tamo je živela i porodica moje majke. U osiječkoj ženskoj “realki” bila su razdeljena odeljenja – za Hrvatice, i za Jevrejke, Srpkinje i bezverke zajedno. Tako je moja majka upoznala Ljubicu E., između 29 jevrejskih devojčica sa kojima je išla u gimnaziju do mature, 1938. Bile su najbolje prijateljice. U ratu je ubijeno 28 Jevrejki iz odeljenja, uglavnom u Jasenovcu i u Aušvicu, i ostala je samo Ljubica, koja je još pre rata postala komunistkinja i na početku rata otišla u partizane. Njena porodica, brat i majka, ubijeni su u Aušvicu. Moja majka je sa svojom majkom preživela, jer je pobegla u Beograd. Za vreme rata su se sve tri sretale u Beogradu, i kod mojih se Ljubica E. krila za vreme svojih misija u gradu. Posle rata je Ljubica sve što je ostalo od porodičnog bogatstva, kuće i predmeta, predala novim vlastima. Nije htela nikakav položaj u novoj vladajućoj klasi, postala je ekonomistkinja i imala dugu i uspešnu karijeru. Nije htela ni da ode u Izrael, premda je imala mogućnost. Bila je samostalna žena i mati, uvek izvrsno obaveštena, savršenog stila, i otvorenog duha koji je prezirao malograđanstvo i licemerje. Njeni “prekidači”, u malome stanu sa odvojenom kuhinjom u Beogradu, bili su jedna lampa u obliku čokota grožđa, crnog i belog, od opalnog stakla, i komadić persijskog ćilima, na kojem je lampa stajala, sve zajedno na koncertnom klaviru, koji je zauzimao najveći deo sobe. Moja majka i ona su ostale najbolje prijateljice. U nekome trenutku, Ljubica je mojoj majci poklonila goblen svoje majke; moja majka ga je uramila i držala u svojoj dnevnoj sobi. Od nje sam ga ja nasledila. Goblen je nastao u Osijeku i u Radencima (za vreme letovanja i lečenja), dugo je živeo u Beogradu, i sada je u Ljubljani. Ja sam odlučila da ga izvadim iz rama i da ga prišijem na jastuk, što izgleda da je i bila njegova prvobitna funkcija: on odgovara naslonu za stolicu. No, mnogo važnije od toga, goblen gospođe E. je stalno u kontaktu sa ljudskim telima, i vrlo često izaziva razgovor. U tim trenutcima, gospođa E., njena porodica i njena sudbina oživljavaju i donose pouku i opomenu o netrpeljivosti, izdvajanju, rasizmu i genocidu. Istovremeno, dolazi i poruka o ženskome ručnom radu, skromnom rezultatu mira i obilja. Koji su razlozi, i za koga važni, korisni i jaki, bili da se gospođi E. oduzme život i pravo na mirnu starost, i da se ubije njen sin? Pljačka? Svakako, kao uobičajena posledica nasilja i bezakonja, ali nije morala uračunavati i onaj strašni višak ponižavanja i uništavanja. Zavist okoline? Ona bi morala biti zadovoljena pljačkom, jer gospođa E. ni na koji način nije učestvovala u društvenom životu, nije imala nikakve zahteve, nije nikome oduzimala posao, nije nikome smetala, ni sa kim se nije svađala, nije bila ni u kakvim sudskim sporovima. Bila je usamljena žena koja je brinula za svoju decu, svoju kuću, i radila goblene.
Njena slobodoumna i pobunjenička kćerka je preživela. I ta poruka ima nekog smisla. Retki su podaci ili proizvodi mašte koji prikazuju Jevreje za vreme nacizma koji se bune, i donose nam neku utehu čak i u doba kad naracija o genocidu služi i za surovu izraelsku militarizaciju i tlačenje drugih sa sličnom bezobzirnošću. Mislim na dva nedavna filma, Defiance (Izazov) iz 2008. i Inglourious Basterds (Neslavne propalice) iz 2009: u prvome, narativizira se istinita priča o trojici Jevreja – braći, koji su u Belorusiji za vreme drugog svetskog rata organizovali gerilsku trupu, spasavali Jevreje i borili se protiv nacista. U drugome filmu, Kventin Tarantino kroz fantastično-satirički zaplet, pun prizora nasilja, predstavlja nepostojeću istoriju: jevrejski borci uspevaju da u bioskopu u Parizu poubijaju Hitlera i sve vodeće naciste… Ni jedan ni drugi film nisu oduševili kritičare, iz sasvim različitih razloga: u prvome slučaju, postavljalo se pitanje autentičnosti svedočenja jednog od preživele braće, u drugome se ozbiljno raspravljalo o realnim mogućnostima potpuno izmišljene situacije. Gledala sam oba filma, i mogu se saglasiti sa kritičarima. No ništa nije ravno tome što se za vreme gledanja naprosto poskoči na sedištu od zadovoljstva što je neko izrešetao, podigao u vazduh i uopšte uništio nekoga i nešto nacističko. Osećaj dovršene pravde može se postići u fikcionalnom, u umetnosti, i ne zahteva ljudske živote…
Sa predmetima koji prenose i izazivaju sećanje postupamo slično, s tim što svako, i najskromniji, može za sebe ostvariti svoj umetnički prostor hrane za dušu, svoje zadovoljstvo u pobedi nad nepravdama, svoje osvešćenje što se tiče zaštite života, svoje nalaženje u koordinatama sveta koji uvek, a naročito danas, može ponovo da sklizne u stanje u kojem se, sa suludim obrazloženjem, mogu ubijati gospođe koje u nekome kutu vezu svoj goblen.
Peščanik.net, 09.11.2014.
Srodni link: Milutin Mitrović – Anti zid
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)
- Dubravkin rođendan - 27/03/2024
- Beskonačni 8. mart - 08/03/2024
- Najbolji dečki - 02/03/2024