- Peščanik - https://pescanik.net -

Hag kad mu vreme nije

Za dva dana dve „bombe“. Jedna u Požarevcu, oslobađajućom presudom Marku Miloševiću za prebijanje otporaša, podgrejala je sumnje da čuveni Slobin „neimar“ Mrkonjić baš i nije lupao gluposti kada je vladu sa DS-om uslovljavao prekidom progona članova Miloševićeve porodice. Druga u Pančevu, hapšenjem haškog begunca Stojana Župljanina, posle duge, preduge pauze, vratila je hašku priču u sam centar stranačkih pregovora o formiranju „proevropske“ vlade.

U oba slučaja svakome ko iole pažljivo prati politička zbivanja u Srbiji postaje očigledno da je previše koincidencija, čije se „poruke“ mogu svakojako pročitati i interpretirati. Nekima je u najmanju ruku neobično, recimo, što se požarevački proces, posle punih osam godina trajanja, prvostepeno finišira u najosetljivijoj fazi „istorijskog pomirenja“ socijalista i demokrata. Drugi su skloniji da poveruju kako tu „nema ničeg mutnog“. Treći su pak ubeđeni da je sudska amnestija nekadašnjeg požarevačkog gazde-juniora zapravo indikator kako se naše pravosuđe svim silama trudi da se prilagodi novonastalim političkim okolnostima. Čak možda i bez spoljnih političkih intervencija.

Tadićevo urgentno i „zabrinuto“ ograđivanje od presude još više je produbilo dileme o mogućoj ili već realizovanoj političkoj trgovini. Ona se, istini za volju, može pročitati i kao upozorenje sudijama da ne trče prebrzo, bar dok se političari ne dogovore ko će šta dobiti, a ko cenu tog dogovora platiti. Kad se u jednom dnevnom listu na prvoj strani, u istom danu, registruju dve relevantne informacije, prva – da su članovi Miloševićeve porodice izbegli pet sudskih procesa, i druga, iznad prve, da se socijalistima za ulazak u „proevropsku“ vladu nudi resor vojske ili policije, sve kao da poprima obeležja daljeg moralnog sunovrata srpske političke scene. Drugim rečima, kontinuiteta, postupne rehabilitacije ili bar amnestije Miloševićeve politike započete u vladavini Vojislava Koštunice.

Druga, pančevačka „bomba“, ipak, zavređuje veću pažnju. Hapšenje Stojana Župljanina u času kada se odlučuje kuda će i s kim Srbija proizvodi čitav arsenal kontroverzi. Koliko juče, nezaobilazni „tragač“ za haškim optuženicima Rasim Ljajić bio je i te kako ljut na Serža Bramerca što se, uprkos uveravanjima iz Beograda, usudio da negativno oceni saradnju Srbije s Haškim tribunalom, a naročito zbog tvrdnje da su srpskim vlastima dostupni svi preostali haški begunci. Nakon Župljaninovog hvatanja kao da je i sam zbunjen. Ne ide mu u glavu kako je moguće da evropske zvaničnike uverava kako je „malo nezgodno“ pre, za vreme i posle izbora, a naročito u fazi „mukotrpne borbe“ da Srbija dobije „proevropsku“ vladu, loviti haške optuženike, a da ga koji dan kasnije „neko“ (tužilac Vučković, MUP, BIA) demantuje.

Sada opet, Ljajić naveliko priča kako je oduvek postojala politička volja da se preostala „četvorka“ uhapsi i time saradnja sa sudom u Hagu privede kraju (što je, eto, dovelo do hapšenja Župljanina), a zapravo prećutkuje sopstvene zablude i ne pruža uverljivije argumente šta je to „pokrenulo“ neke državne strukture da baš kad valja sklopiti povoljan koalicioni aranžman sa ortodoksnim protivnicima Haškog tribunala, jedan od četvorice optuženih biva uhapšen.

Ako se to, doduše, od Ljajića, nervoznog i uznemirenog što Tadić mimo njega u vlast uvodi njegovog najljućeg rivala i protivnika Sulejmana Ugljanina, nije ni moglo očekivati, preostalo je da se time ozbiljnije pozabave bar eksperti i analitičari. Pre svega, da odgovore na neke vrlo bitne dileme i pretpostavke: da li je Župljaninovo hapšenje „kad mu vreme nije“ „incident“ ili potez koji je brižljivo čuvan za „pravi trenutak“. Odnosno, signal Beograda da će nova buduća, sve izvesnija vlada alhemičarskog političkog bućkuriša isterati hašku priču do kraja i tako još jednom potvrditi staru istinu da Srbija, od Miloševićevih pa sve do današnjih dana, brže reaguje na uslovljavanja i pritiske nego na popuštanje.

Sama činjenica da su, uporedo sa komplimentima zbog navodne izborne pobede proevropskih snaga, iz Brisela, preko „tvrdoglavo“ uporne Holandije, ali i samog Olija Rena, stizale opomene da SSP neće biti ratifikovan, a realizacija Prelaznog sporazuma odložena dok se ne uspostavi puna saradnja Srbije sa Haškim tribunalom, bila je dovoljna da se nešto ili neko u Beogradu pokrene, shvativši valjda da bi čitava ovdašnja priča o evropskim integracijama, nastavi li se sa Koštuničinom politikom opstrukcije i destrukcije, mogla otići do đavola. I to na duže vreme.

To je ona, reklo bi se, relativno optimistička varijanta. Jedna druga pak sugeriše da se operacija hvatanja Župljanina odvijala mimo Borisa Tadića i njegovih koalicionih saveznika. Što će reći da je to bio očajnički pokušaj Vojislava Koštunice da hapšenjem „još jednog patriote“ posvađa Tadića i Dačića i time, u poslednji čas, spreči stvaranje tzv. socijalno odgovorne vlade. Njemu tako nešto zaista ne bi bilo teško pošto i dalje, preko svojih ljudi, kontroliše policiju i službu državne bezbednosti.

Ova opcija, međutim, gubi na valjanosti najpre zbog toga što je, kako se saopštava, čitavom operacijom koordinirao tužilac Vukčević i što, po mišljenju specijalista za tajne policijske i obaveštajne poslove, u tim službama još ima profesionalaca koji svoj posao obavljaju pošteno, uprkos političkim pritiscima. Među njima svakako nije šef BIA Rade Bulatović, za koga neki tvrde da se angažovanjem na slučaju Župljanin praktično nudi Tadiću shvativši da je priča sa Koštunicom najverovatnije definitivno završena.

S druge strane, čini se da su i sami socijalisti u međuvremenu postali svesni novih okolnosti, poručivši da hapšenje Stojana Župljanina neće uticati na dalji tok pregovora o formiranju vlade. Ulog je, kažu, preveliki da bi se olako prokockao osporavanjem činjenice da je država Srbija preuzela obaveze da sve optužene, na ovaj ili onaj način, isporuči Haškom tribunalu, o(p)stajući pri tom pri svom starom stavu da je sud za ratne zločine pre svega politička a ne nepristrasna pravna institucija. Uostalom, socijalisti nisu u tome bez iskustva. Još u vreme prve Koštuničine manjinske vlade, koju su podržavali, nijednim gestom nisu pokazali da im je zasmetalo što je poveća grupa srpskih političara i generala „dobrovoljno“ morala u Hag.

Iako su Brisel, Vašington i Hag pozdravili hapšenje Župljanina, dok Beograd samouvereno šalje poruku kako je i Bramerc, poput njegove prethodnice Karle del Ponte, omanuo u oceni da Srbija ne sarađuje s Hagom, ostaje otvoreno pitanje – da li se slanjem Župljanina u Hag išta menja u poziciji Srbije na međunarodnom planu. Preciznije, da li će ovaj potez amortizovati holandski (zapravo evropski) stav da se SSP ne ratifikuje, a primena Prelaznog sporazuma odloži „dok Srbija ne ostvari punu saradnju sa Hagom“. Jasno je da će neko vreme odnosi Brisela i Beograda, pogotovo ako se formira vlada koja odgovara merilima EU, biti donekle relaksirani, ali ne u obimu koji bi značio popuštanje u glavnom zahtevu i odustajanje EU od stava da se haška priča za Srbiju ne može završiti, sve dok se glavni begunci, Ratko Mladić, Radovan Karadžić i Goran Hadžić, ne nađu u Hagu.

Beograd je, doduše, uveren da je sa Župljaninom stekao nove poene, ili bar dobio kraći vremenski predah, ali poruka Olge Kavran iz Haga da je hapšenje Župljanina potvrda da srpske vlasti znaju gde je preostala haška trojka ne ostavlja Tadiću mnogo prostora za dalje kalkulacije ili eventualno odugovlačenje. Ako je Koštuničina kontrola nad policijskim i obaveštajnim službama bila glavni razlog tome što je saradnja sa Hagom – u konkurenciji s novom „kosovskom bitkom“ – gurnuta na marginu, to jest praktično prekinuta, najava da bi u novoj „levičarskoj“ vladi DS-SPS Tadićevi ljudi preuzeli ključne resore vojske, policije, BIA i pravde, trebalo bi da bude kakva-takva garancija da dalje opstrukcije neće biti, a Mladić, Karadžić i Hadžić završiti u Ševeningenu.

Sve drugo bilo bi gubljenje vremena i vodilo daljem ekonomskom propadanju Srbije. Bio bi to zapravo nastavak politike koja je i dovela do najnovijeg promovisanja logike da nam je „nacionalno“ (čitaj: stranačko) pomirenje važnije od odgovornosti za sva zlodela koja su počinjena u prošlosti. Posebno za masakr u Srebrenici. Koalicionim aranžmanom sa glavnim kreatorom tragičnih devedesetih, nereformisanim SPS-om, može se stići samo do Horgoša. U Evropu, zasigurno, ne.

 
Peščanik.net, 14.06.2008.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)