- Peščanik - https://pescanik.net -

Ilegalna mrsna šumadijska svadba

Foto: Predrag Trokicić

Deda, odvojen od sebe i od svih, pobegao iz opšte samoizolacije – zadužen je da nabavi prasiće. Putovao je frezom, skrivenim stazama, a na auspuh je metnuo prigušivač. Vukao je omreženu prikolicu da mu se krmci ne razbeže, i uživao u aprilskom povetarcu.

Usput je pevušio pesmu svoje mladosti: Ja vragolan i moj deda, kad prođemo svet nas gleda…

Kupio je robu kog nekog domaćina iz Ropočeva. Svakom prasetu su vezali njušku kanapom, da se ne opire skičanjem i ne diže galamu.

Kum Jova, ekstremni ateista, blagosiljao je odluku da se napravi mrsna svadba usred posta, ko zna gde vodi ovaj pomor. Uvek je bilo da se prave svadbe i veselja, njegov deda Slavuj se oženio usred okupacije, na Badnji dan, pa šta mu je falilo? Nema tuge bez radosti, kume moj. Ne ide boljka na mrsno, jel tako kume ili nije?

Starojko, koji uživa u domu za stare, zadužen je za mere bezbednosti. U toku pripreme a i samog veselja, ništa ne sme da bude narušeno, ako ne računamo da je on utekao iz doma. Dobro, sva seniorska rodbina će biti ilegalno dovedena u Đurince, na mesto veselja. A za tu operaciju zadužen je jedan prevejani starac takođe, penzioner BIA, uz asistenciju policajaca, zvanica na svadbi.

Mlada i mladoženja rade, ona u Mladenovcu, on u Sopotu. Trenutno ne rade ništa od kuće.

Svatovi, njih oko stotinak, razmešteni su po pomoćnim seoskim kućama. Po dvoje u svakoj plevnji. Prasići, na razmaku od pet metara, rumeneli su se i zacvrčali na ražnjevima u napuštenoj fabrici kod Ralje.

Pivo je nabavila grupa penzionera u subotu od 4-7, njih dvadeset, svaki po gajbu od dvadeset. Rakija ko zna odakle, ali domaća, što u balončićima, što u staklenicima.

Muzika je razmeštena ovako: tapandžija ispred domaćinske kuće, trubač u šljiviku, violinista na krovu, harmonikaš na kruški, zajedno sa pevaljkom iz Zuca, sa kojom je u intimnoj vanbračnoj zajednici, trenutno u svađi.

Za posluženje pićem i mezetlukom beše zadužen veterinarski tehničar Žakula, sa svojim tročlanim timom nezaposlenih kelnera. Aplikacija za pametne telefone je spremljena unapred: na primer, za astal broj 16 rakija i ordever, sto 25 kajsija i kornišoni uz sir kosmajac. Naručivanje strogo teledirigovano. Svi prisutni su nosili maske, ko je kakvu imao.

Naravno da Žakuli nije išlo lako. Svaki sto je postavljen u posebnom dvorištu. Svadba se odvijala pod pretnjom važećeg policijskog časa dok traje potraga za uteklim domskim dedama. Eno rasturili su Plazu a neće Đurince. Tako da su gosti pravilno i bez međusobnog kontakta više od dvoje, uz poslužitelje koji su piće i hranu doturali čakljama, bili raspoređeni na dva i po hektara prostora.

Ljubljenje, pedeset puta po tri puta, svako sa svakim, organizovano je na viberu: ajde ljubim te prijatelju, kuku prijo što si se lepo odenula danas, joj što si se podmladila slatka moja, ova ti plisirka baš istanjila noge. Gde si ti Đole, kurblo matora vek i po te nema! Žare bre, baš si oslabio, ni stodvajes nemaš! Cmok cmok cmok, daj i drugi obraz. Živeli devere!

Živeli, čulo se iza plevnje trećeg dvorišta. Stari svat, kako se ne bi videlo da je preterano star, održao je skajpovsku zdravicu ogrnut šatorskim krilom i ćebetom. Nek su srećni naši mladenci u ovo srećno doba. Neka budu plodni, i nek se umnožavaju!

Za one koji nisu čuli, ili ostali bez aplikacije, i gostima udaljenim preko 200 metara, tekst zdravice dostavljen je pismeno.

Matičar se javio iz Mladenovca, rekao da je brak zajednica muškarca i žene, na šta je neki deda dreknuo: Zasad!

Službenik je poručio da se čuvaju međusobno, paze u zdravlju i bolesti, a posebno u zdravlju. Mladenci rekli da pristaju, a kum i stari svat svoje potpise deponovali SMS-om.

Nastalo je opšte vibersko i skajpovsko ljubljenje, svako sa svakim tri puta po tri puta, posluga je na štapovima i rogljama prinosila pečenje, grancle i torte. Muzika rasturena u prečniku od 80 metara nešto svira, ali ne zna šta. Žakula i njegovi, koji su već baldisali od maratona, prineli su svakom astalu vanglu prasetine, po deset piva ili četiri litre vina, dva sifona kisele, i termose sa kafom. A onda su hitno morali u Vlaško Polje, tamo se telila krava. Gost iz Baba se poverio supruzi: samo malo skrajneš ovu masku i jedeš. To je isto kad radiš one stvari, a ne smičeš gaće… hihihihi.

More marš seljačino perverzna. Hihihihi!

Mladoženja je poveo kolo, a svaki mlađi gost i po koja baba, se uhvatili sami za sebe i počeli da igraju u svom izdvojenom prostoru. Kolo se razišlo još u dva susedna sela. Dvojica pecaroša su doneli svoje štapove za klenove, i dodavali bakšiš muzikantima. Jedan deda je urlao: ja se više ne vraćam tamo! Nije rekao gde se ne vraća.

Premijerka je sazvala vanrednu konferenciju za štampu: čujem tamo za neku svadbu. U redu, svako ima prava da se ženi i udaje, ako su mere poštovane, u redu. Mislim, glupa sam da to shvatim. Ali čemu tolika galama usred posta? Mada ja ne postim, baš danas mi u kući imamo kupus sa butkicom za ručak, Nestorović rekao da je kupus smrt za virus. Nama je potrebna gvozdena disciplina, a sa Kinezima čelično prijateljstvo a ne tamo nekakve svadbe, i to ilegalne. Ej, ilegalna svadba, to možemo da rasturimo odmah, ali ispašćemo zlikovci ako to uradimo… Što se ne strpe par godina da ovo prođe, pa posle da teraju svadbe. Ja to ljudi ne mogu da shvatim, ponovo kažem glupa sam, oni ni predsednika nisu zvali na tu njihovu… kako da kažem?

U ponedeljak ujutru, tačno po prestanku policijskog časa, gosti, mrtvosani od lekovitih tekućina, sve po dvoje za stolom, počeli su da se razilaze. Neke nisu mogli da nađu, niti su oni koje su našli mogli da se sete gde su došli i zašto su tu gde jesu. Ovo je život, jebem ti život i smrt – glasno je podviknuo jedan.

Mlada i mladoženja su se konačno povukli u svoje, ranije pripremljene sobe. Svako u svoju. Nedeljama prepadani od mogućeg dodira, dovikivali su se preko otvorenih vrata: šta ti radim, šta ti radim! Šta mi radiš, šta mi radiš! Oh, takooo, takkko! Baš tooo! Uh, kako je ovo dobro! Kako je ovvo bilo dobro! Ni sa kim mi nije tako kao sa tobom. Kako si znao da baš to volim?

Oh, my God! Oh my God!! Tri hiljade trista evra. Toliko smo dušo zaradili danas, reče ženik.

A onda su, iscrpljeni od strasti, zaspali.

Prvi se probudio mladoženja. Uključio je televizor, menjao kanale, ali je na svima bilo isto. Predsednik.

Mlada se sanjivo protegla i zamjaukala iz druge sobe: medvede, ali kada ćemo stvarno da vodimo ljubav?

Da vodimo ljubav!? Urliknuo je on iz svoje prvobračnonoćne izolacije. Veliš, ti bi ljubav bi da vodiš! E pa dođi, pogledaj, da i ti vidiš šta ja gledam. A i to što vidim, verovatno je nastalo posle nekih sličnih radnji.

Pa da ti onda kažem kad ćemo da je vodimo: nikad, eto kad!

Peščanik.net, 06.04.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)