- Peščanik - https://pescanik.net -

Imaš li penziono?

Leto 2014. godine ostaće upamćeno po „nestvarnim“ potezima Vlade Srbije na polju rada, zapošljavanja i socijalnog osiguranja, posebno po načinu donošenja Zakona o radu i Zakona o PIO (penzijskom i invalidskom osiguranju). Analiza sadržaja ovih zakona pokazuje da „ljudi na vlasti“ ne znaju šta rade, niti šta bi trebalo da urade u ovoj oblasti.

Kada je u pitanju Zakon o PIO, zamerke javnosti se pre svega odnose na izjednačavanje starosne granice za odlazak u penziju žena i muškaraca. Ne ulazeći u opravdanost argumentacije da li su i koliko takve odredbe diskriminatorne (a mogu biti, jer je Evropski sud za ljudska prava još davno ocenio da diskriminacija nije samo različito postupanje prema licima u istom položaju, već i jednako postupanje prema onima čije se početne pozicije razlikuju) – zadržao bih se samo na pozitivnim efektima izmena i dopuna ovog zakona na naš sistem penzijskog osiguranja.

A ti efekti će, po svemu sudeći, biti ravni nuli. Baš kao i šok u vidu (linearnog!) smanjenja penzija od 10 ili 20%, koji će doneti uštede u budžetu do milijardu evra, ali će istovremeno gurnuti još par desetina hiljada ljudi ispod granice siromaštva i neće dugoročno rešiti nijedan gorući problem. U pitanju je klasično šminkanje pokojnika – koliko god ga ulepšavali, on će i dalje biti prilično neproduktivan član zajednice.

Uz rizik da, kao ukleti pravnik, neke ekonomske mehanizme i računice pojednostavim i olako pređem preko stvari koje zahtevaju ozbiljno istraživanje i posebnu raspravu, pokušaću da pojasnim zašto je naš sistem PIO – blaženopočivši.

Ozbiljni ekonomski i drugi pokazatelji nedvosmisleno vode do zaključka da sistem penzijskog i invalidskog osiguranja mora da se menja, iz osnova. Šta to ekonomski, socijalno i demografski nije u redu sa ovim sistemom u Srbiji? Evo nekoliko ključnih tačaka:

– Demografski gledano, građana Srbije svake godine ima manje za 60.000. Manje ljudi se rađa, a stanovništvo je sve starije. Samim tim, udeo radno sposobnog stanovništva u ukupnom broju stanovnika je sve manji, pa to znači da sve manje ljudi koji rade moraju da izdržavaju sve veći broj penzionera.

– Izostanak privrednog rasta, sve manji broj poslova i izuzetno visoka stopa nezaposlenosti doveli su do neodrživog odnosa broja zaposlenih i broja penzionera. Taj odnos je pre šezdesetak godina, kada su i postavljani temelji sistema koji je još uvek na snazi – bio 5:1 u korist zaposlenih. Danas ima više penzionera nego zaposlenih, pa je odnos 1 zaposleni : 1,1 penzioner. Da bi penzioni sistem opstao, ovaj odnos ne sme pasti ispod 3:1. Sav novac koji nedostaje Fondu PIO dolazi iz budžeta. Tako građani za penzije plaćaju dvostruko – kroz stopu penzijskog osiguranja, kao i kroz sva ostala davanja državi koja pune budžet.

– Rad na crno i siva ekonomija dodatno pogoršavaju situaciju, jer lica koja na ovaj način rade ne ulaze u ukupan broj zaposlenih – ne plaćaju poreze, ni doprinose. Oni dakle ne postoje u sistemu, a njihov broj nije mali (različita istraživanja daju brojke od 300.000 do čak milion ljudi koji rade van sistema). Nepotrebno je reći da su sva ta lica na ovaj način lišena svih prava iz socijalnog osiguranja.

Posledice ovakvog stanja su loše po penzioni sistem, ali najgore je to što se kriza ovakvog obima preliva na sve ostale segmente društva. Kao što je već rečeno, a vredi ponoviti, Fond PIO nije dovoljan da namiri primanja penzionera već nekoliko godina unazad. U 2014. godini davanja za penzije iznose rekordnih 25% ukupnog budžeta. Sasvim je izvesno da sa takvim finansijskim opterećenjem ne može da se planira razvojni budžet.

To nas dovodi do neminovnog pitanja: kako dalje? „Dobra“ vest je da Srbija nije jedina zemlja koja ima ovakav problem. Naprotiv, ima više zemalja u kojima je penzioni sistem u ozbiljnoj krizi, nego onih u kojima on funkcioniše besprekorno. Iskustva tih zemalja, kao i postojanje različitih konkurentskih modela našem postojećem, dovode nas do nekoliko zaključaka i preporuka o tome šta nam valja činiti odmah, a šta na srednje i duge staze:

– Postaviti sistem tri stuba penzionog osiguranja[1] i tzv. socijalne penzije. To je nepopularno, skupo, ali dugoročno gledano jedino moguće rešenje. Od 2001. godine kada je ovaj sistem mogao biti uveden, već je prošlo 13 godina tokom kojih bi se videli prvi efekti promena, a cela kriza lakše podnela kroz međunarodne investicije, kredite i donacije (od kojih je novac ovako uglavnom nestao bez traga, ili je iskorišćen za konzervaciju postojećeg sistema – koji je neodrživ). Prilike su propuštene, a svako dalje odlaganje reformu čini još težom za građane.

– Suzbiti rad na crno i sivu ekonomiju, kako bi se dobilo bar oko 300.000 novih zaposlenih koji uplaćuju doprinose (da ne pominjemo poreze, koji bi uticali na uvećanje budžeta i bili dodatni podsticaj otvaranju novih radnih mesta).

– Povećati zaposlenost razvojnim budžetom, koji ne bi bio opterećen davanjima za penzije. Kada bi se nivo nezaposlenosti u Srbiji smanjio na evropski prosek od 10-12%, gotovo 400.000 novih zaposlenih bi uplaćivalo doprinose za penzijsko osiguranje. U kombinaciji sa drugim merama, ovo i dalje ne bi dovelo do pominjane razmere 3:1, ali bi značajno poboljšalo održivost penzijskog sistema, što bi dalo ekonomski (ali i politički) podstrek njegovom daljem reformisanju.

– Pooštriti uslove za ostvarivanje pojedinih prava ili pogodnosti iz penzijskog osiguranja (zloupotreba regulative o stažu sa uvećanim trajanjem je klasičan primer bahatosti u sistemu). Invalidsko osiguranje trebalo bi izdvojiti u poseban sistem.

Izmene Zakona o PIO pisane su u najvećoj tajnosti i do teksta radne verzije ovog dokumenta se nije moglo doći. Direktno sa nečijeg stola, Zakon je otišao na Vladu, a zatim ekspresno i u Narodnu skupštinu. Osim što se može primetiti da je procedura donošenja bila netransparentna i nedemokratska (primena Zakona predviđena je za 1. januar 2015 – što obesmišljava ionako besmislenu argumentaciju zašto nije bilo rasprave o tekstu zakona i zašto je donet po hitnom postupku) – suštinska rešenja iz Zakona izazivaju veliku zabrinutost.

Najviše zabrinjava izostajanje bilo kakve spoznaje faktičke besmislenosti poteza koji su povučeni. Posrednim podizanjem granice za odlazak u penziju na 45 godina staža, to jest eliminacijom do sada postojeće opcije ispunjenja uslova za odlazak u penziju sa 40 godina staža i 65 godina života, uz jednu od najviših stopa davanja za sistem PIO na svetu – praktično su iscrpljeni svi „šminkerski“ potezi i prostor za dalje matematičko manevrisanje više ne postoji. A rezultati tog šminkanja neće biti vidljivi – nikada.

Zašto je to tako? Zato što će biti potrebno određeno vreme da se efekti ovakve reforme iskažu kroz značajno teže ostvarivanje prava na starosnu penziju sa jedne strane, a kroz neminovno biološko smanjivanje broja postojećih penzionera sa druge strane. U međuvremenu očigledno ništa neće biti preduzeto da se smanji nezaposlenost – naprotiv, ukoliko se krene u rešavanje viška zaposlenih u javnom sektoru bez podrške otvaranju novih poslova u privatnom sektoru, nezaposlenost će se uvećati (ili ostati na istom nivou), tako da će odnos zaposlenih i penzionera ostati krajnje nepovoljan.

Dugoročno gledano, mere podizanja stope doprinosa više neće moći da se primenjuju a da ne izazovu socijalni kolaps zaposlenih, ili finansijski kolaps poslodavaca, ili oboje, dok će ostati malo manevarskog prostora za dalje podizanje starosne granice odlaska u penziju (neke države razmatraju ili su već uvele granicu od 67 godina života, ali je u tim državama uglavnom aktuelan sistem tri stuba penzijskog osiguranja). Najizvesniji scenario je dakle da se promene neće osetiti u sistemu. Osetiće ih samo zaposleni, koji će morati znatno duže da provedu na radu nego što su planirali, a uz sve to će imati prilično neizvesnu budućnost korišćenja prava iz penzijskog osiguranja, kada/ako dožive penziju.

Koje bi onda bile efikasne kratkoročne mere? Potrebno je manje bahatosti u rukovođenju sistemom, a naročito Fondom PIO, što bi podrazumevalo utvrđivanje odgovornosti za afere koje su godinama unazad uobičajene za ovu instituciju, kao i – kako bi kadrovi na vlasti vrlo rado formulisali – „domaćinsko staranje“ o sredstvima Fonda PIO. Potrebni su odgovorno upravljane sredstvima Fonda PIO, kao i njegova veća efikasnost i disciplina u radu službenika (zaposleni u Fondu PIO imaju u proseku tri puta manje klijenata od zaposlenih u privatnim fondovima koji se bave istim ili sličnim poslovima).

Potrebno je pre svega dati alternativu zaposlenima kroz uvođenje tzv. drugog stuba, kao i smanjenje stope doprinosa tzv. prvog stuba. Potrebno je dati racionalno obrazloženje onima koji će i tako umanjene doprinose uplaćivati, neki razlog da to čine (osim da je to propisano zakonom kao obavezno, što je omiljeni argument onih koji argumenata inače nemaju) – i neki dokaz da će i sami dočekati neku korist od tih izdvajanja. Potrebno je veoma pažljivo (ali hitro!) isplanirati postepeno uvođenje tri stuba penzijskog osiguranja, kao meru koja će tek dugoročno dati rezultate koji će se suštinski ogledati u izbegavanju potpunog kolapsa penzijskog sistema u Srbiji.

Nijedna od navedenih mera nije našla svoje mesto u aktuelnoj „reformi“ sistema PIO. To ne čudi, jer na vlasti i pozicijama na kojima se odlučuje o ozbiljnim i dugoročnim politikama sede demagozi bez dana radnog staža i bez ikakvog znanja o trenutnom stanju sistema. A šta oni drugo znaju osim da ulepšavaju fasadu, dok temelji zgrade propadaju?

Peščanik.net, 12.09.2014.

———–    

  1. Prvi stub je obavezno državno penzijsko osiguranje. Drugi stub je obavezno dopunsko penzijsko osiguranje koje se odnosi samo na zaposlene, a koje administriraju privatni penzijski fondovi. Ono funkcioniše tako što se zakonom odredi da se deo procenta obaveznih doprinosa namenjenih za finansiranje prvog stuba usmeri u drugi, tako da zaposleni ostvaruju pravo na dve penzije, državnu iz prvog i privatnu iz drugog stuba. Drugi i prvi stub su obavezni. Treći stub je dobrovoljno dopunsko penzijsko osiguranje, namenjeno svim građanima, bez obzira da li su zaposleni ili ne, da li imaju redovne prihode, studiraju, bave se samostalnom delatnošću, itd. Treći i drugi stub su dopunski. Izvor: Blic, Penzijsko osiguranje DUNAV (prim ur).

The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)