- Peščanik - https://pescanik.net -

Ime rata

Foto: Peščanik

Mobilizacija u Rusiji započela je kao završna etapa dramatičnog sunovrata u istoriji jedne velike zemlje. Možda je to donja mrtva tačka raspleta u sumanutoj ratnoj avanturi, uz svojevrsnu agresiju ruskog diktatora na Rusiju iznutra. Protesti u gradovima, masovna hapšenja, novi drakonski zakoni i atmosfera u prvim satima mobilizacije svedoče o tome.

Posle Putinovog govora u Kremlju, licitira se na svim stranama sveta o tome šta sledi. Mogu li rezervisti da učine ono što nisu uspeli profesionalci? Šta će se dogoditi ako nema dobrog izlaza iz živog blata, jer bi vojni poraz bio ponovni, do sada najtragičniji kraj jedne imperije? Možda zbog preteranih ambicija njenog vođe i od naroda otuđene oligarhije, čije poduhvate nije imao ko da kontroliše, niti je bilo mehanizama da ih sputa. Klika više ne čuva Rusiju, nego svoju ugroženu svemoć i neopisivo materijalno bogatstvo.

Strah nastaje upravo zbog nemoći velike sile da bez poniženja iskorači iz sopstvenog pakla. Drugo je bio Avganistan, tamošnji poraz je već nekako zataškan. Ovde Rusija ratuje protiv sebe same, razara državu koju smatra delom svoje povesti. Protiv naroda koji je Rusima najsličniji od svih naroda. Putin se navodno bije sa Zapadom na teritoriji zemlje koju ruši, očajan što ništa ne ide po lošem planu. Velike žrtve na obe strane i temeljna destrukcija, već su poništile objašnjenja i povode za „specijalnu operaciju“. Ona i formalno postaje to što od početka jeste: osvajački rat.

Rat može da bude okončan na nekoliko načina, ili da traje godinama, pa zaustavljen pregovorima posle potpune iscrpljenosti obe strane. Zapad u tome nije nedužan, naprotiv. Oružana pomoć Ukrajini može da bude logična u razumevanju pozicije životno ugroženog saveznika. Ali, ta okolnost u isto vreme udaljava Zelenskog od bilo koje ideje o pregovorima, hrani njegov liderski ego i san o pirovoj pobedi, koja je i takva beskrajno daleko. On je već sebe pretvorio u estradnu zvezdu rata, i u tome se dobro snalazi. U nekim okolnostima izgleda kao da se nalazi na drugoj strani velike tragedije, zanesen globalnom video igrom.

Ma koliko ga nosila inercija službe kojoj je nekada pripadao i paranoja koja takve mehanizme nikada ne gasi, Putin nije uspeo da nađe održivu logiku rata koji će tek eskalirati. Da je bilo logike ne bi bilo agresije. Rezervisti su samo broj, kontingent topovskog mesa. Dug je put do njihove operativne efikasnosti pred protivnikom koji je već prekaljen u surovim ratnim okršajima. Ruski generalštab nema sveže trupe, niti pobedničku, ofanzivnu strategiju u vođenju demodiranog pozicionog rata. Ratovođe imaju krupan problem koji se tiče ciljeva osvajačke agresije, uz jasne znake moralnog sloma vojske. Na protestima dominira stav da ljudi neće u pogibiju da bi „branili Putinovu palatu“. Oni koji su to uzvikivali bili su uhapšeni.

Epilog govora u Kremlju je otvorena pretnja: otprilike, ako Rusija bude ugrožena, upotrebićemo sva sredstva kojima raspolažemo. Imamo bolje (nuklearno!) oružje od NATO-a. Upotrebićemo ga, ne blefiram.

Kako bi Rusija mogla da bude ugrožena više nego što jeste, ako već nije ozbiljnim samoranjavanjem? Ko bi mogao da bude odgovoran za sunovrat imperije, ako on bude izazvan novim iracionalnim poduhvatima? U kom času može da se stigne do procene da je teritorija Rusije ugrožena, pa shodno tome sledi konačan odgovor i opšta katastrofa!

U okolnostima koje su koliko-toliko normalne, ideja o upotrebi nuklearnih projektila je nezamisliva. Sada već nije, pre svega zbog bitnog deficita racia tamo gde je on najpotrebniji. Nedostatak razuma u rigidnim modelima vladanja mogao bi da se razume i kao borbena odlučnost. Misli se pre svega na upotrebu taktičkih nuklearnih projektila (male snage, 1-2 kilotona). Borbena eksploatacija takvih udara nije moguća u realnom vremenu, a pobeda ili poraz kategorije koje su nemerljive.

Ako se misli na strategiju kažnjavanja najmoćnijeg protivnika i njegovih evropskih saveznika – a bez te zamisli Putinova pretnja nema smisla – mora se računati sa odgovorom potpune odmazde. To bi bio akt masovnih ubistava i samoubistava u istom času. Međusobni masivni udari po vitalnim ciljevima, samo u prvih nekoliko sati doneli bi više desetina miliona mrtvih, uz potpuno uništenje kapitalnih objekata i vitalne infrastrukture. Od sekundarnih efekata, (ogromni kontinentalni požari, zračenja, poplave, zemljotresi, radioaktivne kiše) broj žrtava bi za samo nekoliko dana bio višestruko uvećan.

Znaju li sve ovo u Moskvi? Naravno da znaju, kao i u Vašingtonu. Iskustva iz Hirošime i Nagasakija su još živa, tamo su bačene nuklearne bombe od po 20 kilotona. Ovi masovni zločini nad civilima su kao čin pobednika ostali nekažnjeni.

Znači li sve ovo što je zastrašujuće, a poznato je svima, da smo od nuklearnog rata ipak daleko? Ne znači naravno, ali ni da smo preterano blizu. Strah imperatora čuva ostatke razuma, ali ta nada je suviše slaba.

Od megatonskih bombi ne postoji zaštita, nema je za one kojima se preti, ali ne mogu biti zaštićeni ni oni koji prete. Neznatna je i nevažna prednost onoga koji potegne prvi. Ljudska vrsta će možda preživeti sve to, osakaćena, izmenjena i vraćena na početak civilizacije. Bila bi to vladavina mutanata, ali oni već vladaju.

Peščanik.net, 23.09.2022.

UKRAJINA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)