Otoci zajedništva – Sjećanje na Ivana Illicha
Mnogi se ljudi – osim onih koji nepokolebljivo vjeruju da je čovjek, poput stabla, opskrbljen čvrstim korijenjem – kreću u manjim ili većim krugovima oko mjesta svog fizičkog podrijetla. Neki se odvaže otići daleko, da bi se na kraju ipak vratili ili se tek iz daljine prisjećali starog prostora. Ivan Illich – svećenik, teolog, filozof i radikalni društveni kritičar čije su mnoge ideje bile bliske anarhizmu – odrastao je na otoku Braču, a živio je u New Yorku, Portoriku, Meksiku i Njemačkoj. Kasnije se vratio na Jadran, ne u potrazi za nekim apstraktnim korijenima, već za tradicionalnim dalmatinskim načinom života sporijeg ritma, koji karakterizira pojam „konvivijalnosti“ – zajedništva, suživota, druželjubivosti kao antiteza onom kapitalističkom, natjecateljskom i opasno ubrzanom. U septembru 2026., povodom stote obljetnice Illicheva rođenja, njegovi duhovni sljedbenici okupili su se na nekoliko jadranskih otoka kako bi raspravljali o njegovoj intelektualnoj ostavštini i njezinoj važnosti u današnje vrijeme.
Ivan Illich bio je jedan od najsnažnijih i najoriginalnijih glasova kada je riječ o kritici suvremenih institucija. Što se tiče obrazovanja, u svojoj svjetski poznatoj knjizi „Dole škole“ (Deschooling Society, 1971.) on tvrdi da mi učimo kroz djelovanje, odbacivanje naučenog, kroz eksperimentiranje i međusobno poučavanje. Svaka osoba ima što ponuditi i podijeliti. S druge strane, institucionalni pristup obrazovanju u suvremenom društvu demotivira pojedince i otuđuje ih od procesa učenja, istovremeno predstavljajući svojevrsnu dresuru za poslušne vazale društva koje ne poštuje slobodu. Illich se nije protivio samo javno financiranom školstvu, već školama kao takvima. Nadalje, u knjizi Medical Nemesis (1975.) podvrgnuo je suvremenu zapadnu medicinu detaljnoj analizi, tvrdeći da uporaba lijekova često nanosi više štete nego koristi te mnoge ljude zapravo pretvara u doživotne pacijente. Prekomjerna medikalizacija i suvremeni zdravstveni sustavi stvaraju štetu uzrokovanu medicinskim postupcima, pretvarajući normalne životne procese u medicinske probleme i čineći ljude ovisnima o stručnjacima. No, Illich se nikada nije zadovoljavao pukom kritikom; njegov rad nudi jasne alternative za obrazovanje, medicinu i drugačije načine života.
Približavajući se njegovu konceptu konvivijalnosti, koji je bio središnja tema ovogodišnjeg skupa na otocima, valja se prisjetiti još jednog pojma kojem se Illich često vraćao – pojma „stranca“. Za njega stranac nije prijetnja niti apstraktna kategorija, već neočekivani susjed kojeg slobodno odlučujemo voljeti kroz osobni susret. S time je usko povezan pojam ksenofobije, koja se u općim definicijama opisuje kao prirodan ili kulturološki uvjetovan strah od stranca (ili bilo čega novog i još nepoznatog). U Illichevim se idejama lako prepoznaje njegov humanistički stav zastupanja otvorenog pristupa nepoznatima, bez straha i zadrške. Mnogi taj stav mogu smatrati pretjerano optimističnim i ne uvijek utemeljenim na poznatim znanstvenim analizama ljudske prirode. Ipak, bez sumnje je osvježavajuće – posebno danas – čitati njegove riječi kojima zagovara otvorenost i prihvaćanje, umjesto skrivanja iza zidova ili unaprijed nametnutih negativnih predodžbi.
Konvivijalnost je svojstvo prijateljskog i gostoljubivog odnosa ispunjenog vedrim, živahnim zajedništvom. U društvenom i političkom kontekstu, ona se temelji na osobnoj slobodi ostvarenoj kroz međusobnu povezanost, kreativnu suradnju i život u skladu s okolišem, a ne kroz industrijsku kontrolu i beskonačnu potrošnju. Za Illicha je konvivijalnost bila precizan pojam, a ne tek sinonim za „druželjubivost“ koja označava dobro, veselo društvo koje zajedno provodi radosne trenutke. Riječ je o autonomnoj, kreativnoj interakciji između ljudi i njihova okoliša, alternativi industrijskoj produktivnosti i kontroli. U djelu „Alati za konvivijalnost“ (Tools for Conviviality) on podsjeća da „rezultat znatnog dijela gospodarskog razvoja vrlo često nije procvat ljudskosti, već „modernizirano siromaštvo“, ovisnost i sustav izvan kontrole u kojem ljudi postaju „istrošeni mehanički dijelovi“. Nadalje, opisuje stanje koje je moguće samo ondje gdje alati, tehnologije i institucije ostaju dovoljno maleni da ih ljudi koji ih koriste mogu razumjeti, oblikovati i popravljati, te dovoljno ograničeni da povećavaju autonomiju umjesto da stvaraju ovisnost. Ukratko, konvivijalnost je „osobna sloboda ostvarena u međusobnoj povezanosti“. Ako pažljivo pogledamo, možemo lako uočiti gdje su alati i sustavi oko nas prešli prag na kojem nam više ne služe, već nas počinju disciplinirati.
U svom eseju „Tišina kao zajedničko dobro“ (Silence is a Commons, 1982.) Illich upozorava na opasnosti koje su tada bile nove, a danas su u naglom i agresivnom porastu. „Novi elektronički uređaji doista imaju moć prisiliti ljude da „komuniciraju“ s njima i međusobno pod uvjetima koje diktira stroj. Sve ono što se strukturno ne uklapa u logiku strojeva učinkovito se filtrira iz kulture kojom dominira njihova uporaba… Zapažanja o pogubnom učinku programiranih okruženja pokazuju da ljudi u njima postaju tromi, nemoćni, narcisoidni i apolitični. Politički proces se urušava jer ljudi više nisu sposobni upravljati sami sobom; oni zahtijevaju da se njima upravlja.“ Strah od nekontroliranog razvoja umjetne inteligencije ubrzano raste i svakodnevno puni naslovnice, dok svijetom dominiraju buka i brzina. Illich je govorio o tišini kao preduvjetu ljudskog razvoja. „Tišina je, kako u zapadnoj tako i u istočnoj tradiciji, nužna za nastanak osobe.“ On ilustrira promjene koje je donijela modernost spominjući prvi zvučnik koji je na otok Brač stigao 1926. godine, istim brodom kojim je doputovao i on sam. Prema njegovim riječima, taj je uređaj uništio tišinu koja je dotad svakom muškarcu i ženi davala njihov vlastiti i ravnopravan glas. Možemo raspravljati o tome jesu li ti glasovi doista bili jednako snažni i prije, no ono na što Illich ukazuje jasno je. „Ako nemate pristup zvučniku, ušutkani ste… Lako bismo mogli postati sve ovisniji o strojevima za govor i razmišljanje, baš kao što smo već ovisni o strojevima za kretanje.“
Otoci konvivijalnosti, Jadran, 2026.
Ovogodišnje okupljanje održalo se od 1. do 9. septembra. Polazeći iz Splita, četiri su se broda uputila prema Braču, Hvaru i naposljetku Visu, gdje su posade dočekali osnivači i prijatelji ISSA-e (Island School of Social Autonomy – Otočka škola društvene autonomije). Nadahnut razmišljanjima Ivana Illicha i njegovim konceptom konvivijalnosti, ovaj projekt zajedničkog djelovanja i istraživanja imao je za cilj eksperimentiranje s društvenom autonomijom i međuzavisnošću. Sudionici su bili istraživači, umjetnici i aktivisti iz brojnih zemalja i otočkih zajednica. Organizatori su željeli istražiti na koji način svaki otok nosi vlastitu „illichovsku nit“: na Braču su to bile prakse vezane uz zemlju i znanje o ljekovitom bilju; na Hvaru pitanja baštine, odmora i drugačijih načina učenja; a na Visu, u ISSA-i, infrastruktura konvivijalne autonomije ostvarena je kroz solarnu energiju, povremenu internetsku vezu i konvivijalne alate kao protuteža svijetu zatvorenih platformi koje ograničavaju slobodu. Projekt su na različite načine podržale i suorganizirale brojne zaklade, udruge i kulturne institucije, kao i lokalne skupine.
Glavne smjernice i zajednički orijentir za sudionike, kako je navedeno na internetskoj stranici ISSA-e, apeliraju na poštovanje zajedničkih prostora, resursa i znanja kao zajedničkog dobra (commons) te brigu o njima. Posjetitelje se podsjeća da su gosti na otocima te da se stoga moraju s poštovanjem odnositi prema lokalnoj zajednici, kulturi i prirodi. Također, promovira se smislen kritički dijalog, mapiranje konstruktivnih točaka zbližavanja i razilaženja te vođenje razgovora koji su istovremeno reflektivni, poticajni i puni brige za druge. Ambicija nije bila samo sudjelovati, već – kad god je to moguće – aktivno prakticirati svijet koji se želi izgraditi, njegujući prostor u kojem se svatko može osjećati viđenim, saslušanim i sigurnim. Briga o zajedničkoj dobrobiti smatra se političkim činom, stoga rasizmu, seksizmu, kvirfobiji, transfobiji, diskriminaciji na temelju invaliditeta, nacionalizmu, neuronormativnosti ili bilo kojem obliku opresivnog ponašanja nije otvoren prostor u samom projektu ili u njegovu okruženju.
Prvo okupljanje održalo se u Splitu, u „Prostoru“, gdje su se u raspravu uključili suradnici Instituta Max Planck za geoantropologiju i inicijative Anthropocene Commons. Glavna tema bila je promišljanje o tome što se događa kada rijeke, mora i brodovi prestanu biti tek predmetima istraživanja te postanu sredstva pomoću kojih ljudi putuju, uče i zajednički upoznaju određenu regiju. Posebna gošća, Yvonne Illich je predstavila svog ujaka ne prvenstveno kao autora poznatih knjiga, već kao osobu duboko ukorijenjenu u obitelj, određeni prostor te složenu evropsku i svjetsku povijest. Kroz opsežno izlaganje o obitelji Illich i njihovoj povezanosti s Dalmacijom, govorila je o Ivanovim roditeljima i obiteljskoj povijesti u toj regiji, kao i o različitim kretanjima, povlasticama, raseljavanjima i poteškoćama koje su ih oblikovale. Zahvaljujući njoj, sudionici su se mogli upoznati s iznimnom obiteljskom građom, uključujući i intimne filmove koje je snimila Ivanova majka.
Dan nakon toga, brodovi su isplovili iz Splita prema Bobovišćima na Braču. Ta prva plovidba omogućila je putnicima da se upoznaju s brodovima i jedrenjem kao zajedničkim iskustvom. Iz Bobovišća su pješačili do Ložišća s Andreom Kegalj, koja ih je upoznala sa poviješću i infrastrukturom otoka, ali i sa vlastitim iskustvom (nedavnog) stjecanja statusa otočanke; navečer je Armina Pilav ugostila grupu u prostoru „Diva Herbal Crafts“, koji joj je ujedno i dom. Armina je podijelila svoje znanje o zemlji, biljkama, sakupljanju samoniklog bilja, fermentaciji i hrani kroz upečatljiv obrok pripremljen gotovo isključivo od namirnica dostupnih na otoku. Taj je događaj bio prvo veliko zajedničko okupljanje uz hranu i predstavljao je značajan trenutak u formiranju grupe.
Sljedeći otok bio je Hvar. U Starom Gradu, Valeria Graziano, Morana Miljanović i Kevin Kenjar vodili su program „Radikalni praznici: Jadran kao zajedničko dobro za užitak“ (Radical Holidays: Adriatic as Pleasure Commons) – pješačko istraživanje grada koje je od sudionika tražilo da o slobodnom vremenu razmišljaju u povijesnom i političkom kontekstu. Jadran je tisućljećima mjesto odmora i rekreacije, no ova konkretna šetnja je potaknula i razmišljanja o jugoslavenskoj povijesti radničkih odmora i pratećoj infrastrukturi, kao i o mogućnosti da slobodno vrijeme samo po sebi predstavlja zajedničko dobro, a ne tek robu. U Starom Gradu boravila je i Arka Kinari, plutajuća kulturna platforma – jedrenjak od sedamdeset tona čiji je cilj putovanja promicanje svijesti o klimatskim promjenama i ponovno povezivanje s morem. Otvaranje palube za posjetitelje je potaknulo niz novih razgovora o umjetničkoj praksi, putovanju i odnosima s lokalnim zajednicama: što se događa kada umjetnički projekt stigne negdje morskim putem? Kako dolazi u doticaj s ljudima koji tamo žive? Što u takvom projektu vidi „međunarodna umjetnička scena“, a što lokalne zajednice mogu vidjeti drukčije?
Jamie Allen, umjetnik, istraživač i koordinator događaja, koristi izraz „istraživačka povorka“ kako bi opisao program i njegove različite slojeve, uključujući jedrenje, hodanje, objedovanje, popravljanje, slušanje, raspravljanje, stvaranje, rad, plivanje i zajedničko provođenje vremena. „Povorka ima smjer kretanja, a da pritom nužno ne zna što će točno otkriti; riječ je o okupljanju neznanaca i njihovu uključivanju. Ljudi se mogu pridružiti povorci i iz nje izaći. Ona se kreće kroz mjesta, umjesto da ih izdvaja kao objekte proučavanja. A sudionici mogu neprestano mijenjati uloge: istraživač, turist, izlagač, slušatelj, domaćin, gost, mornar, kuhar, radnik, prijatelj… Sve me više zanima ideja gostoprimstva kao oblika znanja. Osoba koja vam pomaže da na drukčiji način uđete u neki prostor koji na neki način isprva djeluje negostoljubivo – jest učitelj.“
Krajnje odredište bio je otok Vis, gdje je domaćin bila ISSA (Island School of Social Autonomy – Otočka škola za društvenu autonomiju). Ta autonomna institucija je svojevrsna jezgra projekta, s dokazanom poviješću jasne i učinkovite izgradnje autonomnih struktura koje se lako mogu povezati s idejama Ivana Illicha. Po dolasku na odredište, Allen – koji je i sam ranije sudjelovao u radu škole – kaže: „U ISSA-i ljudi grade prostor: nose materijal, podižu zidove, razvijaju sustave za vodu, dijele znanje i zajednički nastoje utvrditi koja je infrastruktura doista nužna za zajednički život. Sama ISSA autonomiju ne definira kao izolaciju ili samodostatnost, već kao suradničko samoupravljanje unutar širih mreža međusobne ovisnosti ljudi i ne-ljudi.“ Program na brežuljku, u blizini male kamene kuće s knjižnicom, obuhvaćao je različite aktivnosti. Dio fizički spremnijih sudionika nastavio je graditi kamene zidove ondje gdje su prethodne grupe dobrovoljaca stale, a sljedeće će nastaviti rad već u oktobru. Drugi su pripremili jednostavan obrok i velike količine turske kave. Jedna se radionica održala u hladu drveća, dok su se izlaganje i rasprava odvijali u amfiteatru koji je još uvijek u izgradnji.
Radionicu „Alati za autonomiju“ (Tools for Autonomy) pripremili su !Mediengruppe Bitnik, Gordan Savičić i Felix Stalder. Zajedno sa sudionicima, u ISSA-i su postavili web-poslužitelj na solarni pogon koji radi samo onda kada ima dovoljno sunčeve svjetlosti. Pitanje na koje je trebalo odgovoriti glasilo je: kako umrežiti te neovisne poslužitelje tako da jedan preuzme rad od drugoga i osigura da mreža bude stalno aktivna? S tim ciljem na umu, nisu samo postavili samostalni poslužitelj na krov ISSA-e, već ga i povezali sa sustavom Solarprotocol – mrežom solarnih poslužitelja diljem svijeta koji se temelje na povjerenju i međusobno preuzimaju zadaće hostinga. Taj protokol vode umjetnici Tega Brain, Alex Nathanson i Benedetta Piantella. Postajući čvorom te mreže, ISSA preuzima rad kad god to sunce dopušta. Tijekom tjedna održavanja događaja, grupa koja je vodila radionicu preuzela je upravljanje mrežom od solarnog poslužitelja u Australiji u jutarnjim satima, a u kasnim poslijepodnevnim satima prepustila je dužnost poslužitelju koji se napaja energijom u Brooklynu. Krug se širi. Dodatni čvor obuhvatit će Sveučilište umjetnosti u Zürichu, gdje radi Felix Stalder i gdje će studenti moći istraživati protokol i eksperimentirati s njim. Bit će postavljen na krov sveučilišta idućeg proljeća.
Još jedan aspekt stvarnosti povezan s tehnologijom – ovoga puta iz perspektive velikih tehnoloških kompanija i politike – bio je glavna tema predavanja na brežuljku koje je održala Hito Steyerl. Za tu poznatu njemačku umjetnicu, spisateljicu i inovatoricu to je bio još jedan posjet otoku i Školi koju podržava od njezinih početaka. Ideje koje je iznijela formulirane su u njenom radu pod naslovom Ruins at Scale – Generative AI, war and the Pantheon data centre in Topusko („Ruševine u velikom mjerilu – generativna umjetna inteligencija, rat i podatkovni centar Pantheon u Topuskom“), koji će uskoro biti objavljen u časopisu New Left Review. Glavna je namjera tog rada s različitih stajališta preispitati projekt Pantheon, duboko kontroverzan pothvat razvoja umjetne inteligencije i podatkovnog centra u Topuskom. O njemu se u medijima govorilo kao o jednoj od najvećih infrastrukturnih investicija ikad u Hrvatskoj, uz navodnu vrijednost od 50 milijardi eura. No valja napomenuti da se brojke smanjuju: ulaganje sada iznosi oko 15 milijardi eura, a brojka od 6000 radnih mjesta, spominjana prije samo nekoliko mjeseci, svela se na 1500 stalnih radnih mjesta uz dodatnih 3000 samo tijekom faze izgradnje. Također, zasad ne postoji glavni zakupac prostora, a postupak procjene utjecaja na okoliš nije ni započeo. Steyerl pojašnjava profil glavnog aktera, tvrtke „Pantheon Atlas LLC“, kao investicijskog instrumenta putem kojeg američke institucije i anonimni pojedinci plasiraju kapital. „Glavno lice projekta, Ryan Rich, bogat je – i to je otprilike sve… Njegov jedini dokumentirani projekt u svojstvu investitora bio je onaj koji je nedavno planirao s bratom: uzgajalište kanabisa u Aldenu u državi New York. Nema dokazanog iskustva s infrastrukturom za umjetnu inteligenciju. Njegov lokalni partner na ovom projektu je hrvatski hotelski magnat Jako Andabak.“
Područje Topuskog u Hrvatskoj, nedaleko od granice s Bosnom, s pravom se opisuje kao prostor koji nije pošteđen tereta prošlosti. „Ovdje se isprepliću ratovi, lječilište, pokolji, ovce, vrhunski primjeri brutalističke arhitekture, raseljavanje, carstva, Frontex, partizanske konferencije, senzori otkucaja srca i kvantna fizika. Umjetna inteligencija planira sljedeće otimanje zemljišta.“ U prošlosti su svoj trag ovdje ostavili habsburgovci, osmanlije i NDH – hrvatska marionetska država pod nacističkom vlašću. Tijekom operacije Oluja devedesetih godina mnogi od 7000 stanovnika morali su pobjeći, a oni koji su ostali ili se vratili čine tek trećinu te brojke. Danas migrantske rute i Frontex diktiraju sumornu dinamiku mjesta koje je nekoć bilo mondeno lječilište, a kasnije partizansko uporište. „Pogranično područje postaje još jedan militarizirani poligon za testiranje tehnologije umjetne inteligencije – sustav kamera i algoritama usmjeren na ljude koji su možda pobjegli upravo iz onog rata u Iranu zbog kojeg je Pantheon i odlučio zaobići Perzijski zaljev.“ I izabrati Topusko kao, barem zasad, sigurnije mjesto. U tom kontekstu, Pantheon AI „djeluje kao sastavni dio šire geopolitičke ponude koja objedinjuje tehnologiju i korupciju povezanu s fosilnim gorivima. Plinovodi, LNG terminali i infrastruktura za umjetnu inteligenciju učvršćuju američke ambicije u srednjoj i jugoistočnoj Europi u obliku novog zlatnog teleta koje ispušta emisije fosilnih goriva i najavljuje tajnovitu visokotehnološku budućnost.“ Sudionici ovog izlaganja imali su priliku mnogo toga naučiti od Hito Steyerl. A upravo je to jedan od glavnih ciljeva Škole: međusobno slušanje, rasprava i promišljanje alternativa mutnim ponudama moćnika. Steyerl je govorila i o alternativnim idejama na istom lokalitetu, poput umjetničkog centra, pogona za samoupravljanje podacima po uzoru na nekadašnje lokalne strategije radničkog samoupravljanja, ravnopravne lige naroda za koju je Ivan Supek smatrao da je nužna za tehnologiju prilagođenu čovjeku te sjedišta međunarodnog regulatornog tijela za umjetnu inteligenciju, što inženjeri i znanstvenici koji se bave umjetnom inteligencijom neprestano traže u bezbrojnim otvorenim pismima. Nije zaboravila spomenuti ni da zemljište na kojem se planira izgradnja centra Pantheon AI dijelom pripada Mili Bajiću i njegovoj obitelji. A on ne želi čuti za prodaju. „Deset godina bili smo bez struje, nismo odustali, a ne namjeravam ni sada. Prodaja ne dolazi u obzir – samo preko mene mrtvog.“
Večera s mještanima u Komiži bila je posljednja točka programa i održala se 9. septembra. Osnivači i prijatelji ISSA-e imali su nekoliko dobrih razloga za njezinu organizaciju: poštovanje prema ljudima na čiji su otok došli, važnost bliskih međuljudskih kontakata za postizanje bilo kojeg cilja te činjenicu – potvrđenu brojnim istraživanjima – da stanovnici planinskih krajeva i otoka predstavljaju zatvorene zajednice u koje nije uvijek lako prodrijeti. Osim toga, nije potrebno nikakvo znanstveno istraživanje da bismo znali kako zajednički obrok može otvoriti vrata komunikaciji i nekom obliku bliskosti koji drži na odstojanju odbijanje i dopušta kretanje ka prijateljstvima. Tema večeri bila je „Komiža 2050.“, što je potaknulo raspravu o budućnosti otoka u suvremenom svijetu. Srećko Horvat, Goran Bogdan, Saša Savanović i Predrag Kolaković dali su svoj doprinos osmišljavanju koncepta. Otvarajući događaj, Horvat je naglasio: „Kakvu Komižu želimo ostaviti djeci koja danas imaju četiri godine? Želimo li da nas 2050. godine pitaju: „Znali ste da to dolazi, a niste ništa poduzeli“?… Ili želimo da kažu: „Dobro je što ste o tome počeli razmišljati još tada.“ Možda ne znamo kakvo će biti more. Ne možemo točno znati kolika će biti temperatura. Ne možemo znati koliko će turista doći. Ne možemo znati kakva će se riba loviti. Ali možemo odlučiti nešto drugo. Možemo odlučiti kako ćemo se pripremiti. Kako ćemo čuvati vodu. Kako ćemo se brinuti o zemlji. Kako ćemo štititi more. Kako ćemo smanjivati količinu otpada i upravljati njime. Kako ćemo štititi otok od požara. Kako ćemo graditi. Kako ćemo živjeti. Kako ćemo dočekati ljude koji dolaze živjeti i raditi među nama.“
Stotinjak ljudi okupljenih u otvorenom zajedničkom prostoru u centru mjesta činili su posjetitelji koji su stigli brodovima, članovi ISSA-e i stanovnici. Kevin Kenjar, antropolog i kuhar, uz pomoć nepalskih prijatelja koji trenutačno rade na otoku, pripremio je originalnu večeru spajajući blitvu i nepalski način pripreme hrane. Nitko nije pokazao namjeru da brzo ode. Bio je to, kako je i zamišljeno, tek jedan od mnogih susreta koji slijede…
Peščanik.net, 08.10.2026.
Srodni linkovi:
Mira Oklobdžija – Škola autonomije na Visu, godina treća
Mira Oklobdžija – Otok na otoku
Mira Oklobdžija – Škola autonomije na Visu
JUGOSLAVIJA