Ploveći prema Visu poslije dugog vremena izbivanja bilo mi je neizbježno pitati se ima li to putovanje smisla. Hoće li biti moguće prihvatiti stari prostor i nove ljude, kad više nema onih koji su u sjećanju ostali kao uspomena utkana u tkivo otoka i vlastitog života. Prije četrdesetak godina u Komiži, u vremenu koje je još davalo prostora nekom optimizmu, u zemlji koja će nestati samo nekoliko godina kasnije, održan je skup onih koji su se još uvijek nadali pozitivnim političkim promjenama. Za razliku od Korčulanske ljetne škole (1964-1974) nije bilo svjetski poznatih akademika iz drugih zemalja, a atmosfera je odisala više aktivističkim nabojem nego željom ka davanju obola filozofskim i sociološkim promišljanjima. Bili su prisutni, da spomenem samo neke, Rudi Supek, Milan Kangrga, Ivan Kuvačić, Miladin Životić, Nebojša Popov, Ljuba Tadić… Uz njih, tu se našla šarolika gomila promjene željnih ‘ljevičara’, ‘anarho-liberala’ i disidenata iz svih kutaka Jugoslavije. No škola je zabranjena poslije samo dvije godine. Društvo se razišlo, zemlje više nema. Četrdeset godina kasnije svi ovdje navedeni imenom više nisu među živima. Ostali slijede uglavnom odvojene životne priče. Ja sam ponovo na Visu, bez njih. Dovoljno za opravdanu dozu privatne nostalgije, žala za prošlošću. Ali, kako se pokazalo, nostalgiju se može staviti na pravo mjesto, ako se nove energije, uprkos našim sumornim vremenima, ipak uspiju okupiti i to na istom mjestu.
Škola autonomije (Island School of Social Autonomy) ovog je septembra oficijelno započela sa radom. Zamišljena je kao mjesto okupljanja za sve koji teže uzletima mašte, učenju, razmjeni znanja, energije i eksperimentiranju onog tipa koje tradicionalni obrazovni sistemi ne nude. Ono što je od strane tih sistema ponuđeno, a po inerciji se prihvaća kao smisleno je, kao što reče Ivan Illich, propagiranje koje ima za cilj ubijediti nas da trebamo društvo upravo takvo kakvo jest. Istina je negdje posve drugdje; društva agilnih potrošača i neprestane kapitalističke težnje za ‘rastom’ kakva danas imamo su upravo ono što ne trebamo. Škola na Visu se fokusira na osmišljavanje načina življenja (ne samo preživljavanja) u vremenu koje je karakterizirano krizama na političkom, ekonomskom i klimatskom nivou, uključujući uništenje/izumiranje svijeta kakvog znamo. Ambicija je razvijanje društvenog eksperimenta koji može postati platforma za promišljanje drugačijeg svijeta. Iako učesnici dijele ubjeđenje da nije moguće zaustaviti uglavnom od strane ljudi pokrenutu lavinu koja bez pardona uništava sve, ne zagovaraju „romantični eskapizam“, „bavljenje vlastitim vrtom“ ili udubljenost u vlastiti pupak. ISSA je zamišljena kao mjesto kontemplacije i akcije, suočavanja sa stvarnošću ali i bavljenja socijalnom autonomijom upravo sada. Otok Vis nije izabran slučajno već kao mjesto usred mora koje najraznovrsnije krize nisu zaobilazile, kao simbol mogućeg arhipelaga, područje na kojem je festina lente (mediteransko ‘pomalo’ ili polako) životna filozofija, te kao značajna lokacija otpora fašizmu.
Inicijatori su Srećko Horvat, Goran Bogdan, Nadežda Čačinović i brojni drugi filozofi, umjetnici, glumci, aktivisti, pjesnici, novinari iz raznih zemalja, kojima se polako ali sigurno pridružuju oni koji smatraju da je autonomija kao oblik društvene organizacije danas potrebnija nego ikad. Pod tim se podrazumijeva suradnja, suosjećanje, solidarnost, oblici samouprave i širenje mreže povezivanja sa sličnim inicijativama, ma gdje bile. Težište je na potrebi za odgovornošću (prema sebi i drugima) i brizi za one kojima je pomoć potrebna, bili to ljudi, ostale životinje, biljke, mjesta ili Zemlja sama. Do sada aktivni članovi uspješno kombiniraju razmjene ideja, širenje informacija i fizički rad, uz moto „Mi gradimo školu, škola gradi nas“. Sjedište je u maloj kući usred otoka, ne lako pristupačnoj i obnavljanoj napornim radom „sretnih Sizifa“, inicijatora i brojnih prijatelja. Stavljaju se solarni paneli, kreira biblioteka, planira arhiv, a svake godine će biti organiziran simpozij koji će obuhvaćati predavanja, radionice, koncerte, umjetničke izložbe i radne akcije. Intencija je i revitalizacija 3 hektara napuštenog zemljišta, stvaranje Mediteranskog vrta u šumi. Pripreme za piratsku radio stanicu su uvelike u toku, a to sve su tek prvi koraci; ne nedostaje ideja i planova za daljnje akcije. Ambiciozna nakana, u petoljetci (ili u nekoliko njih), je izgradnja amfiteatra na zemljištu Škole koji bi mogao primiti do 500 ljudi. Namjera je i pokretanje izdavaštva, sa naglaskom na dječje knjige. Formulirajući svoju platformu inicijatori navode pitanja kojima će se Škola baviti: Kakav tip obrazovanja nam je potreban da osiguramo budućnost? Kako postići ‘dobar život’ usred procesa uništenja, i što to ‘dobar život’ u stvari znači? Koje oblike društvene organizacije i koegzistencije možemo poticati zbog, ili uprkos, neminovne katastrofe?
Jedino ‘klasično’ predavanje je ovom prilikom održao talijanski marksist autonomističke orijentacije i također jedan od inicijatora Škole, Franco ‘Bifo’ Berardi. Njegovo viđenje budućnosti nije svijetlo, ne prihvaća lažnu nadu o ‘sretnom kraju’ ili uspešnom nastavku puta. Ono za što se zalaže je internacionalizam i solidarnost uz hrabrost da se analizira suvremeni svijet i pogleda u oči neizbježnom. Politike velikih sila, ratovi, kapitalizam u sprezi sa novim tipom fašizma i klimatske promjene moraju se preispitivati bez površnog uljepšavanja. Inzistira da izraz ‘klimatska kriza’ ne odgovara stanju stvari; iz krize se može izaći. Po njemu, preciznija riječ je ‘kolaps’. Školu vidi kao traganje za alternativama kojima je granica jedino mašta. Ona bi trebala biti dugotrajni projekt građenja mostova preko ambisa agresije i nasilja, a u potrazi za prijateljstvom i srećom, uprkos svemu. Metafora koju koristi je „sretna Kasandra“, a takva ona može postati jedino kad se oslobodi Apolonove kletve pa njena proročanstva budu mogla dospjeti do ljudi. Na pitanje iz publike na koji način bi se nove generacije mogle osjećati bolje u beznadnim vremenima, odgovorio je riječima iz pjesme Antonia Machada, „Caminante, no hay camino“: „Putniče, tvoji koraci su jedini put, ništa više. Putniče, staza ne postoji; ti stvaraš vlastitu stazu, hodajući.“ Ali neki oblik nade je zasigurno ipak nešto što omladina očekuje od mudrih ljudi. Poslije predavanja, prolazeći mirnim kalama Visa oko ponoći, naišla sam na desetak uzbuđenih lokalnih posjetitelja. Jedan od njih je upravo artikulirao osnovni problem: „Lako je njemu pričat da nema nade. On je star. Mora biti neka nada.“ Rad škole će zasigurno biti zanimljiv i buran, no to je i namjera. Pitanje koje Berardi postavlja kao nužno – „Kako smo do ovoga došli?“ mora i bit će kombinirano sa traženjem odgovora na pitanje „Kako živjeti?“.
Jedan od pokretača ove inicijative, filozof Srećko Horvat, objavio je pred dvije godine knjigu „After the Apocalypse“ koja se bavi analizom pitanja kojima će se i Škola baviti. Na početku uvoda citira Kierkegaarda: „Iza scene u teatru je buknula vatra. Klaun je izašao da upozori publiku; oni su mislili da je u pitanju šala i pljeskali. Ponovio je upozorenje; aklamacija je postala još veća. Mislim da će svijet upravo tako završiti: uz opći aplauz pametnjakovića koji vjeruju da se radi o šali.“ A Horvat misli da je prošlo vrijeme kada smo mogli birati između socijalizma i barbarstva jer su naše jedine alternative danas dubinsko novo osmišljavanje svijeta ili iščeznuće. Tokom izolacije zbog pandemije većina je ljudi težila povratku „u normalu“, a stvar je upravo u tome sto je ta „normala“ bila i ostala pravi problem. A što se klimatskih promjena i nuklearnih prijetnji tiče, ulazimo u sferu ‘supraliminalnosti’ koja je toliko iznad naših moći razumijevanja da nužno ostajemo slijepi kraj zdravih očiju, o čemu je odavno govorio Gunther Anders.
Tek je uz mnogo mašte moguće jasno zamisliti težinu našeg trenutka ako se sjedi pred kamenom kućom u izgradnji, u dobrom društvu, na vrhu otoka koji izgleda poput bezvremenske oaze mediteranske ljepote krajem ljeta. Horvat, našavši koju minutu da skine rukavice i odmori se poslije druge ture voženja vreća pijeska po stazi koja to čini vrlo napornim poslom, kaže mi da ambicija nije gajenje nade da će problemi koji su oko nas izgubiti na snazi. Ideja Škole je spojiti teoriju i praksu, raditi zajedno, stvarati prijateljstva, razvijati solidarnost, uz zalaganje za alternativne forme obrazovanja. One bi trebale biti usmjerene kako na umjetnost tako i na drugačiji narativ baziran na demistifikaciji ili prevođenju na razumnjiv jezik prezentacija znanstvenih činjenica koje nitko do kraja ne razumije. Staza prema kamenoj kući je zahtjevna ali postoji. One druge, u sferi ideja, kreativnosti i solidarnosti, će se kreirati tokom hodanja.
Peripatetici su, vjeruje se, poput Aristotela bolje razmišljali hodajući. Australijski starosjedioci su u vremenu rane mladosti upražnjavali mjesecima dug ritualni put, poznat kao „walkabout“, čiji je cilj bio prijelaz u svijet odraslih. U Beogradu i drugim gradovima Srbije desetcima godina se održavaju politički protesti poznati kao „šetnje“. Kretanje je životna nužnost, na isti način kao sto vijuganje linije na kardiogramu znači da još dišemo. U današnjem svijetu ono može držati na odstojanju bar psihičko ako ne uvijek fizičko zagađenje koje prijeti sa svih strana. Kako, u kojem pravcu i sa kojim ciljem će netko kročiti zavisi o ličnom izboru. Tokom četiri dana inauguracije Škole (od 7. do 11. septembra) šetalo se u grupi tri puta. Prva tura, koju su vodili Bruna Bebić i Srećko Horvat, kretala se uz mjesta važna za antifašističku borbu stanovnika Komiže, uz preostale spomenike, one koji tokom devedesetih nisu uklonjeni iz nekih prilično suludih razloga (ne samo na Visu, već diljem Hrvatske). Slijedećeg dana, umjetnici i istraživači Selena Savić, Goran Savičević i članovi !Mediengruppe Bitnik Goran Smoljo i Carmen Weisskopf poveli su, sve uz transparente, učesnike Škole na šetnju kroz grad Vis, nazvanu „Tura jedne zvjezdice“. Bazirana je na lošim recenzijama nekog mjesta, u ovom slučaju Visa, javno objavljanim preko Google-a, a koje ukazuju na mogućnost velikih svjetskih kompanija da opisuju nešto što u stvari ne poznaju i time utječu na one koji im lako vjeruju, kao i na život onih koji od turizma žive. Opširan izvještaj je objavljen u Jutarnjem listu. Poslijednjeg dana je organizirana šetnja po uskim stazama uzbrdo, do lokacije u blizini Titove špilje, na kojoj je smješteno središte Škole. Oni fizički sposobniji prionuli su radnoj akciji, a svi druženju, upoznavanju novih ljudi koje vrijedi znati, planiranju budućih akcija, učenju o mogućnostima piratske radio stanice… Najmlađa aktivna sudionica ima godinu i po. Dan za sjećanje i buđenje energije koja nudi ljudskiji pogled pa makar i u mračnu budućnost.
Na osamdesetu godišnjicu oslobođenja Visa od fašizma, 10. septembra održana je na maloj plaži u Komiži proslava kojoj su, uz već aktivne učesnike Škole, prisustvovali njeni potencijalni članovi, mještani, turisti. Glumci Goran Bogdan i Milivoj Beader čitali su pjesme Brechta, Kavafisa i Majakovskog, zatim Desanke Maksimović, Vesne Parun, Izeta Sarajlića, Ivana Gorana Kovačića, Jure Kaštelana… Svoje je pjesme govorio lokalni pjesnik Pepe Kalafat, a čulo se mnogo o danima rata, ljudima koje ne treba zaboraviti, izazovima i borbi. Bilo je muzike (Bella ciao, u izvedbi Luke Nižetića kojem su se pridružili svi iz publike koji znaju riječi, nije izostala). Prijatelji su se pojavili sa grahom za sve, u tradicionalnoj i vegetarijanskoj varijanti. Naravno, organizacija, tehnička pomoć, izvedbe, kuhanje i kasnije čišćenje su bili rezultat solidarnog, volonterskog rada uz podršku Grada Komiže i Turističke zajednice. Neformalno samoorganiziranje se u potpunosti iskazalo. Autonomija ima smisla, danas koliko i jučer, ili još više. Alternativa je vječno čekanje da netko drugi nešto smisli, predloži, promijeni ili naredi. ISSA je svojevrsno traženje utopije bez obzira sto živimo u vremenima u kojima je mnogo lakše zamišljati distopije. No ono sto je lakše uglavnom nije bolje.
Foto: Mira Oklobdžija
Peščanik.net, 16.09.2023.
