- Peščanik - https://pescanik.net -

Istine i laži

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Beskrajno je lako Nebojši Stefanoviću na mestu ministra policije, mnogo lakše nego kada je, recimo, lažirao doktorat. Kada je prepisivao iz drugih radova u svoj doktorski rad, ipak je morao da vodi računa da tačno prepiše. Na mestu ministra policije, pak, on može da priča bukvalno šta god mu padne na pamet (da je mogao tako u doktoratu, ne bi morao da prepisuje, što ipak, posle svega, govori i nešto, makar i minimalno, dobro o akademskim poslovima u Srbiji), očito bez ikakvih posledica. Nema tu ni izdaleka pomisli da će jednom nekome morati da položi račune (a za lažni doktorat umalo i da odgovora). Evo, recimo, sad je izjavio da je iznošenje istine o protivpravnom rušenju kuća u Savamali grubo mešanje u unutrašnje stvari Srbije i za tu grubost on sad očekuje izvinjenje. (Istina, nije u tome bio sam, hitno mu se pridružio i ministar spoljnih poslova.)

Kada se iznese istina, potpuno je nebitno ko to uradi i sa kog mesta. Ovaj put, istinu je izneo viši savetnik OEBS-a. Drugim rečima, stranac. Kako se odgovara strancu kada iznosi istinu? Stavi mu se do znanja da se grubo meša u unutrašnje stvari Srbije. Ispada tako prema ministru da istina nije unutrašnja stvar Srbije, to jest – istina se Srbije ne tiče, bar dok je u njoj ministar policije Nebojša Stefanović. Međutim, nevolja je u tome što je stranac samo ponovio uvide i zaključke jednog domaćeg, takođe državnog kontrolnog tela, takoreći, po statusu, ravnopravnog sa telom na čijem je čelu Stefanović. Viši savetnik OEBS-a pozvao se, dakle, na izveštaj Zaštitnika građana o događaju u Savamali i ponovio ono što stoji u tom izveštaju.

Ako sad sledimo logiku ministra policije (izložimo se za trenutak tom riziku), ispada da se i ombudsman grubo umešao u unutrašnje stvari Srbije. Dobaciti sad Stefanoviću da ombudsman ne samo što je građanin Srbije, pa ga se i samo kao domaćeg građanina tiču ovdašnje stvari kao da su njegove koliko i ministrove, već da mu je i posao kao ombudsmana, dakle državnog organa, upravo da se meša u unutrašnje stvari – ništa to u glavi ministra policije ne bi promenilo. Jer, ne razlikuje ministar policije samo strance i domaće, njemu su i unutar Srbije jedni više domaći od drugih, te kao takvi imaju više prava da se mešaju od ostalih. Drugim rečim, za ministra je i ombudsman zapravo više stranac koji se nepozvan meša u domaće stvari, od recimo tužilaštva, koje nije nimalo strano, naprotiv, autentično je domaće.

Pre svega, ono je domaće zato što se već pet meseci uopšte ni u šta ne meša u vezi sa Savamalom. Tako nam je ministar policije jasno demonstrirao kao se u Srbiji državni organi i osobe razvrstavaju na strane i domaće, na one koji imaju pravo da se mešaju i na one koji su – kada to čine, čak i po svojoj funkciji – grubi. (Šta ovde tačno znači „grubi“, opet je teško reći, ali biće da ministar to doživljava kao neko grubo kršenje nekih samo njemu i njegovima poznatih unutrašnjih pravila.) Zato je nebitno kada ombudsman utvrdi istinu, pa tu istinu kasnije ponovi i viši savetnik OEBS-a, jer je ombudsman, kao i viši savetnik, u stvari stranac i kao stranac on može samo grubo da se meša, čak i kada govori istinu. Jedina merodavna istina je ona, pak, koja stiže od tužilaštva, čak i ako mora na nju da se čeka pet i više meseci, pa čak i ako se ona nikada ne dočeka.

I tako stižemo do konačnog zaključka ministra policije Stefanovića – u Srbiji govore istinu samo oni koji ćute. Ili: samo kada prećutkujete istinu, imate pravo, po ministru policije, da se mešate u unutrašnje stvari Srbije kao da ste svoj na svome.

Stvar je, međutim, u nečemu drugom. Ministar policije sada, kao i gradonačelnik Beograda nedavno, kaže da – nema pojma šta se dogodilo u Savamali. I misli da je za njega bolje da ide uokolo i ponavlja kako nema pojma, nego da sazna istinu iz izveštaja ombudsmana, a ako izveštaj nije pročitao, onda makar njegove glavne izvode u verodostojnom tumačenju visokog savetnika OEBS-a. Jer, evo u čemu je stvar. Pretpostavimo (koliko god to bilo neverovatno) da Stefanović govori istinu kada kaže da nema pojma šta se dogodilo u Savamali. Te da onda, u istom dahu, saopšti i da su reforme „u oblasti policije bile veoma efikasne i da smo mnogo bolji, brži od mnogih drugih zemalja u okruženju“. Šta to tačno znači? Prvo, da kada ste brži od drugih u sprovođenju reformi, onda sporije od drugih otkrivate istinu. Drugo, kada ste efikasni sa reformama „u oblasti policije“, onda ste krajnje neefikasni u otkrivanju kriminalaca, konkretno – nasilnika iz Savamale. Konačno, kada ste u reformama „mnogo bolji od drugih“, to onda, u slučaju Srbije i našeg ministra policije znači da ste najgori u održavanju reda i zaštiti građana.

Recimo to i ovako, ako ministar policije ne laže, onda to znači da je usred Srbije moguće doterati bager u centar grada, tri sata rušiti kuće zajedno sa vodom od tridesetak maskiranih osoba, i onda se posle učinjenog zlodela mirno povući, a da vas niko nikada ne otkrije. Ako ministar govori istinu, kakva je to onda poruka novim bageristima i jedinicama siledžija? E sad, možda naš ministar policije voli kad njegovi potčinjeni hapse naveliko, u desetinama, bez obzira da li uhapšeni imaju veze jedni s drugima ili ne, pa se sad čekaju nova rušenja i novi bageri, koje će sve zajedno, jednom kada ih bude dovoljno, pohapsiti policija na čelu sa Stefanovićem. Možda je malo jedan bager da našeg ministra pokrene na rad. Što se nas, običnih građana tiče, sve i ako govori istinu ili ako ima megalomanske prohteve u vezi sa hapšenjima, to su loše vesti.

Za nas bi, dakle, ako se vodimo logikom manjeg zla, naizgled bilo bolje da Stefanović svesno laže te da tačno zna šta se dogodilo pre pet meseci u Savamali, to jest da je sve tako kako stoji u izveštaju ombudsmana i izjavi višeg savetnika OEBS-a. Naime, od nekontrolisanog nasilja i nesposobne vlasti, bolje je, čini se, nezakonito nasilje pod nadzorom policije i korumpirane vlasti. Na kraju, to je izbor (a zapravo svojevrsna naopaka uteha: da ipak imamo posla sa – istina, kriminalno – racionalnim akterima) pred koji nas već pet godina stavlja ovaj režim: s njim smo stalno u situaciji da biramo između nasilja i – nasilja.

Peščanik.net, 29.09.2016.

Fotogalerija – Protest Ne da(vi)mo Beograd 29.09.2016.

BEOGRAD NA VODI

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)