- Peščanik - https://pescanik.net -

Izborni manevri

Slavija, 23.5.2026, foto: Vedran Bukarica

U pravu je Vučić, možda na samu Slaviju i ne može da stane svih dvesta hiljada ljudi, ali ne računa se samo Slavija, zar ne? Tako je to kad se laže istinom. Recimo, u bazenu (ili je to fontana) na Slaviji gotovo da uopšte nije bilo ljudi, što ne znači da ljudi nije bilo na celoj Slaviji, je l da? Slavija i okolne ulice: sve je bilo puno. Koliko tribina sa Zvezdinog stadiona staje na Slaviju i u okolne ulice, jer stadion Vučić navodi kao meru? Sasvim dovoljno da se zaključi da je moguće da dvesta hiljada ljudi bude na skupu od subote. Samo što je Vučić u ovoj pobunjeničkoj priči nebitan.

Evo šta je bitno – uspostavila se zajednica, i njeni članovi su demonstrirali disciplinu i privrženost cilju. Gledajte na skup na Slaviji kao na izbore. Do sad smo znali, stranka (eh, da je stranka) na vlasti ima – bezmalo pa doslovno – vojsku aktivista. Ta vojska je uvežbana za izbore (zapravo za krađu izbora) i spremna da kada treba izađe i uradi svoj nečasni posao. Uz tu vojsku ide (ili je i to njen sastavni deo?) policija, mesna administracija, sudovi… To je bila početna prednost režima pred svake izbore. S druge strane nije bilo resursa da se podigne slična vojska (ovo je figurativno).

U subotu smo videli da stvari više ne stoje tako. Bila je to demonstracija sile pobunjenog društva. Ili, možemo to i tako da kažemo, izborni manevri. Niko nije očekivao da će se posle subote nešto promeniti. Ne verujem ni da su ljudi došli da čuju govore i saznaju nešto što već nisu znali. Mnogo je jednostavnije od toga. Studenti su pozvali na skup, i ljudi su se odazvali, u ogromnom broju. (Da predsednik razume: bilo ih je za četiri stadiona, sa sedenjem, ili za dva, bez sedenja.) To se zove disciplina i posvećenost.

Imali smo nešto od toga i ranije, ali su studenti to podigli na novi nivo. Kao i prošle godine u slično vreme, ljudi su se okupili da provere da li smo svi tu, da li zajednica i dalje postoji i da li i dalje imamo zajednički cilj, jedan jedini – da se oslobodimo od kriminalnog režima. Što se mene tiče, sve priče o programima – o obrazovanju, o radnicima, pa i o nesrećnom Kosovu – čisti su višak. Dakle, ne samo da ne izgledaju baš ubedljivo jer su najčešće sastavljene od opštih mesta, pokupljenih iz javnog prostora (pogotovo o Kosovu), nego su i bespotrebne.

Jednom kada ih bude – a treba se nadati da će ih biti – to neće biti izbori na kojima će se nadmetati programi. To neće biti ni neizvesni izbori, jer režim ne samo da ne može da ih dobije, nego neće moći ni da ih ukrade. To će biti izbori na kojima ćemo svi zajedno reći Vučiću da ide i da se ne vraća. To je čitav program i jedina poruka potrebna za pobedu. Umesto programa, biće važnija čestitost aktera i kandidata: da ne bude dogovora s režimom i prodaje mesta u skupštini. Ako se može nekako raditi na slici o toj čestitosti, tako da je svi vide, to će biti dovoljno.

Programi, kompetencije, rešenja – sve će to biti u drugom planu. Naravno, treba nekako ispuniti vreme do izbora, ako ih bude. Pa ćemo onda i o programima, pa i o nesrećnom Kosovu, ili o opoziciji, ako ne bude baš ničeg drugog. Ali, na dan izbora, članovi pobunjenog društva izaći će i glasaće protiv, kao što su došli na Slaviju. I biće ih mnogo, taman toliko koliko je potrebno za pobedu. Zato je bio važan skup od subote, vežbamo da se odazovemo i govorimo jedni drugima da smo tu. Zajednica očito postoji i sada je treba čuvati. O tome se radilo na Slaviji.

Naravno, treba vežbati sada kada i mi imamo „vojsku“. Najvažniji resurs smo stvorili, sada ga treba upotrebiti na najbolji način. Mobilizacija podrazumeva obuku za članove biračkih odbora, pa obuku za kampanju, pa pripremu za odgovor na krađu izbora, jer krađe će sigurno biti. Ako je Slavija bila, u pozitivnom smislu, postrojavanje, sledeći korak bi bila – obuka. To što se tiče pobunjenog društva. I kad kažem pobunjeno društvo, ne mislim samo na studente i žitelje Srbije, mislim i na opoziciju i na medije (ono režimsko nisu mediji).

Biće do izbora još čarki između opozicije i studenata, opredeljivaće se ljudi za jedne (mnogo manje) ili druge (mnogo više), komentarisaće se i jedni i drugi (zlurado ili dobronamerno) i sve će to biti ispunjavanje vremena do izbora. A kad dođe dan izbora, svi će tačno znati šta treba da se radi i daće sve od sebe, u to ne treba sumnjati. Sve to pod uslovom da cilj ostane jedan i jasan – skidanje režima s Vučićem na čelu s vlasti. Ako se ozbiljno shvate priče o programima, to će samo otežati stvari, ali ni tada ne treba brinuti, dok god nam je jedan cilj jasan i zajednički.

Inače, meni se dopalo da su izbori koje čekamo u stvari izbori za privremeni parlament, čiji će zadatak biti da stvori, zajedno sa privremenom vladom, uslove za slobodne i poštene izbore na kojima će se takmičiti programi. Bilo je glasova da se od te ideje odustalo i da će se tražiti pun mandat i za parlament i za vladu. Možda zato sad raste interes za programe. Siguran sam da je to loš put, ako bude trebalo, lako će se dati argumenti. Više bih voleo da se o programima priča po inerciji, jer to tako treba kad su izbori, a ne zato što neko ozbiljno misli da ih sprovede.

I još nešto – utisak je da se veliki broj ljudi vezao za studente jer u njima vidi poslednju nadu. Na to treba reći: ne zavisi od studenata, zavisi od svih nas, ponaosob i zajedno. Ako tako gledamo, to smanjuje pritisak na studente, s jedne strane, i jača nadu, s druge. A inače, divno je što ljudi vole studente, to je taman kako treba da bude.

Ima vremena, pričaćemo još o tome. S druge strane, pak, stoji režim. Potpuno zbunjen i izgubljen. Zbunjen jer ne zna šta će. Izgubljen jer ga više nigde nema na karti sveta. Nesnađeni u prostoru i vremenu. I takvi kakvi su, nesposobni dakle, stalno rade jedno te isto. Ima nešto neshvatljivo u tome da godinu i po dana radite sve isto, ništa ne postižete, i ipak nastavljate po starom. Uprkos svom nasilju, prebijanju, suđenju, broj ljudi spremnih da se suprotstave režimu ne pada. Naprotiv, raste. To odlaganje samo smanjuje šanse režima za dobar rezultat na izborima.

To ako režim uopšte razmišlja o izborima. Moguće je, pak, da je njima na pameti samo da produže ostanak na vlasti makar i za jedan dan. Pa tako od dana do dana. Ako im je to cilj, onda se ne treba pitati zašto nešto rade, jer sve zajedno nema nikakvog smisla. Ali, tako se može objasniti agonija u kojoj se nalazi režim, a, nažalost, i mi zajedno s režimom.

Peščanik.net, 26.05.2026.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965) je bio urednik izdavačke kuće Fabrika knjiga i časopisa Reč. Diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. U Fabrici knjiga objavio je zbirke eseja Osam i po ogleda iz razumevanja (2008), Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer (2011), Škola za „petparačke“ priče. Predlozi za drugačiji kurikulum (2016), Dva lica patriotizma (2016), Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: sf, horror, fantastika (2020). Objavio je i knjige Srbija u kontinuitetu (Peščanik, 2020) i Odrastanje u Srbiji. Izlazak iz komfora nezrelosti (XX vek, 2025). Sarajevski Centar za obrazovne inicijative 2025. ponovo je objavio Školu za „petparačke“ priče i Fantastičnu školu, a s njima i njegovu novu, treću knjigu u istom nizu Škola za bogove i superjunake. Još priloga za drugačiji kurikulum. Od 2004. je saradnik Peščanika gde piše redovne komentare na tekuće (političke) događaje.

Latest posts by Dejan Ilić (see all)