- Peščanik - https://pescanik.net -

Izrabljivanje dece

Foto: Predrag Trokicić

Sredinom maja otvorena je javna rasprava o nacrtu Zakona o dualnom obrazovanju. Na internet strani ministarstva pored samog nacrta dato je i njegovo obrazloženje. U obrazloženju stoji da će se dualnim obrazovanjem smanjiti raskorak između obrazovnih profila u domaćim školama i potreba za kvalifikovanim radnicima na tržištu rada. „Uvođenje ovog inovativnog modela obrazovanja bi najpre rešilo“, nadaju se predlagači, „problem kompanija koji se tiče nedostatka kvalifikovane radne snage, smanjilo nezaposlenost mladih ljudi do 25 godina i troškove koje Ministarstvo izdvaja za stručno obrazovanje. Ovaj model učenicima će omogućiti da se zaposle u nekoj od kompanija, pokrenu svoj posao ili nastave školovanje na strukovnim studijama i fakultetima“.

Naravno, sve je to laž do laži. Ali, problem je negde drugde. Svaka intervencija u polju obrazovanja podrazumeva neku viziju budućnosti, čak i kada oni koji intervenišu takvu viziju nemaju. Stoga se ovaj nacrt zakona može čitati i kao programski dokument stranke na vlasti u kome se definiše kako bi trebalo da izgleda Srbija u narednim decenijama. Kada se tako pročita, dakle kao programski politički dokument, nacrt zakona o dualnom obrazovanju i obrazloženje koje ga prati brutalno su iskrena i otvorena pretnja građanima Srbije, a pre svega mladima od strane vladajućeg režima.

Obrazovni ciklusi traju između dve i tri decenije. Svako ko danas interveniše u polju obrazovanja, morao bi to da čini iz neke zamišljene buduće tačke. Drugim rečima, kreatori obrazovne politike bi trebalo da budu u stanju da zamisle kako će svet izgledati u doglednoj budućnosti i sa tom slikom usklade svoje programske intervencije. Dobri edukatori, međutim, kreću od vizije kako bi društvo trebalo da izgleda i nastoje da to ostvare merama obrazovne politike. Što se tiče tržišta radne snage, sada sa velikom izvesnošću možemo da kažemo da ne možemo predvideti kako će ono izgledati ni za desetak godina. Ali tržište radne snage nije jedini orijentir za obrazovne reforme. Drugi orijentiri, poput recimo vrednosti potencijalnih demokratskih aranžmana, uporno ostaju izvan vidokruga ovdašnjih prosvetnih reformatora.

S obzirom na nepredvidljivost tržišta radne snage, reklo bi se da je domaći predlagač zakona dosledan. On ne polazi ni od kakve vizije, već gleda da obrazovanje prilagodi trenutnom stanju. Logika je na prvi pogled zdravorazumska: kompanija uoči da joj nedostaje određena vrsta radnika, obrati se nadležnim telima, ta tela hitro reaguju i već sledeće godine kroz proces dualnog obrazovanja obezbede potreban broj adekvatno kvalifikovanih radnika za tu kompaniju. Međutim, u nacrtu zakona upadljivo nedostaju odredbe koje bi se ticale vremenskog roka dužeg od datog trenutka. Kompanija koja ispostavi zahtev ne mora ni na jedan način da se obaveže da će zahtev važiti na neki koliko-toliko razuman rok, makar od par godina, na primer, koliko je deci potrebno da završe školu. Nadalje, predlagač ne traži od kompanije ni da se obaveže da će kao radnike zadržati đake koji su se u njoj obrazovali pošto oni završe školu.

Nacrt samo postavlja uslove pod kojima se može raskinuti ugovor između škole i kompanije, a da pri tom odgovornost prema đacima ne pada na teret kompanije koja je izašla iz ugovora nego na školu koja za đake treba da pronađe neku sličnu kompaniju kako bi oni nastavili školovanje. („Ako je ugovor o dualnom obrazovanju raskinut iz razloga propisanih u članu 18. ovog zakona, učenje kroz rad organizuje škola, uz podršku Ministarstva, jedinice lokalne samouprave i Privredne komore Srbije kod drugog poslodavca sa kojim zaključi ugovor o dualnom obrazovanju.“) Možemo samo da se čudimo što predlagač mirno pretpostavlja da će sličnih kompanija, sa sličnim potrebama, raspoloženih da uđu u dogovor i preuzmu đake biti na pretek. Ili treba da pretpostavimo da predlagača u stvari nije briga za đake koje šalje u dualno obrazovanje.

Ne samo što ih ni na jedan način ne obavezuje da preuzmu odgovornost prema đacima koji će se u njima školovati, ako se usvoji, zakon će u stvari motivisati kompanije da tu odgovornost izbegavaju. U nacrtu stoji da su kompanije obavezne da đacima isplate nadoknadu koja ne sme biti manja od polovine minimalne cene rada. Drugim rečima, predlagač hoće da dopusti kompanijama da đake plaća upola manje nego druge radnike a za isti rad. Iz toga slede bar dva važna izvoda. Prvo, ako zakon bude usvojen, kompanijama će biti otvoren put do znatno jeftinije radne snage što će ugroziti već zaposlene radnike. Drugo, predlagač demotiviše kompanije da zaposle decu koja su prošla kroz dualno obrazovanje, jer na njihovo mesto mogu da dovedu đake iz sledeće generacije da rade isti posao za jednako nisku nadoknadu, da ponovimo, duplo manju od minimalne cene rada. Toliko o trenutnim potrebama tržišta rada i zakonskim rešenjima koja prema njima treba da saviju domaće školstvo.

Nacrt zakona i njegovo obrazloženje perfidno zamenjuju teze. Tu eksplicitno stoji da je za veliku nezaposlenost mladih krivo njihovo loše obrazovanje. Navodno, posla ima, ali nema adekvatno kvalifikovanih radnika. Znamo da je to laž. U vrhu vlasti imamo ne samo neadekvatno kvalifikovane, nego formalno neobrazovane ljude, pa to nije smetalo poslodavcu da ih zaposli. (Najsvežiji je primer postavljenje novog direktora BIA-e.) Dakle, sama država kao poslodavac, kada je reč o zapošljavanju, ne haje za obrazovanje na svim svojim nivoima. S druge strane, mladi (i obrazovani i neobrazovani) nezaposleni su naprosto zato što van države kao poslodavca nema posla, a ne zato što nemaju odgovarajuće kvalifikacije.

Nacrt zakona u školski sistem uvodi i jedno neprofitno interesno udruženje – Privrednu komoru Srbije. Kao neprofitno interesno udruženje, ova komora će na sebe preuzeti posao koji bi po definiciji morala da rade za obrazovanje nadležna državna tela. Ona će prikupljati prijave kompanija, procenjivati njihovu valjanost, čuvati podatke o njima, obučavati i izdavati licence za instruktore u dualnom obrazovanju. Sasvim je moguće da je predlagač na ovaj način želeo da između države i kompanija umetne jedno „strano“ telo kako ne bi bilo na prvi pogled jasno da kompanije u sferi obrazovanja preuzimaju u stvari ulogu države i nadležnog ministarstva i kreiraju obrazovne programe po svojoj meri.

U obrazloženju, videli smo, stoji i to da će se uvođenjem dualnog obrazovanja smanjiti troškovi države u polju obrazovanja. Ako se ima u vidu nadoknada za đački rad u kompanijama, jasno je i ko će na sebe preuzeti trošak koga će se osloboditi država. Ako se na ovakav način uvodi dualno obrazovanje, onda tu više nemamo posla s obrazovanjem koje je besplatno za đake. Naprotiv, tu će deca svojim radom plaćati za svoje školovanje. To prebacivanje troškova s države na pojedinačne građane, a sada i na decu, u središtu je neoliberalnih politika štednje. Naravno, neoliberalne politike podrazumevaju da povlačenje države iz školovanja, zdravstva i socijalne zaštite ne znači i slabljenje države. Naprotiv, i dalje imamo posla sa jakom državom, ali sa državom koja svoju moć sada stavlja u službu bogatih i privilegovanih.

Na kraju, zagledajmo se za trenutak i u budućnost koju nam nagoveštava ovaj nacrt zakona. U obrazloženju stoji da u Srbiji ima oko 150 hiljada nezaposlenih starosti od 16 do 25 godina. Ti mladi ljudi, kaže se dalje, nisu zaposleni i ne pohađaju školu. Dualno obrazovanje navodno treba da reši taj problem. U Srbiji iz osnovne u srednju školu u proseku pređe oko 90 hiljada dece. Ako su tačni podaci iz obrazloženja, u proseku, oko 20 hiljada mladih ljudi od 16. godine nadalje ispada iz procesa obrazovanja i zapošljavanja (sva je prilika da je najviše onih koji posle završene srednje škole ne produže dalje na više ili visoke škole, a ne mogu ni da nađu posao). Ako znamo da su to uglavnom deca koja stižu iz miljea materijalne oskudice, šta ovaj nacrt u stvari nudi njima i njihovim roditeljima ili starateljima? Izlaz iz materijalne oskudice? Naravno da ne, što se vidi i iz prethodnih argumenata. Pominjanje vertikalne propusnosti koju ovaj zakon treba da omogući čista je laž. To pokazuju i podaci iz zemalja gde već decenijama postoji dualno obrazovanje. Nema nade da će ta deca posle dualnog obrazovanja nastaviti dalje sa školovanjem, a pogotovo nema nade da će pokrenuti vlastite poslove (to uostalom nije ni cilj dualnog obrazovanja). Niti će za to imati materijalne uslove, niti će u školi steći obrazovanje na osnovu koga će moći da krenu dalje.

Dualno obrazovanje ne samo da cementira nego i produbljuje socijalne razlike i decu koja krenu tim putem zauvek ostavlja u tački sa koje su pošli. Predlagač zakona, međutim, računa upravo na loš socijalni status te dece i njihovih roditelja ili staratelja. Za njih je i pola od minimalne cene rada nadoknada koja im povećava šanse da prežive i kao racionalni akteri na tržištu rada oni će to prihvatiti. Predlagač dakle računa na njihovu egzistencijalnu ugroženost i isporučuje ih, i odrasle i decu, kao jeftinu „radnu snagu“ u vidu primamljive ponude „stranim investitorima“. U tom smislu, ovaj nacrt zakona verno odslikava (podvodački) odnos tekućeg režima prema građanima Srbije.

Peščanik.net, 26.05.2017.

Srodni link: Mario Reljanović – Da li ćemo im i decu oprostiti?

DUALNO OBRAZOVANJE
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)