- Peščanik - https://pescanik.net -

Junakinja zlog doba

Foto: Slavica Miletić

Konferencije za medije na kojima govori premijerka, već su postale javni mučni prizori. Njene tirade i grimase, ton i obraćanje zamišljenom neprijatelju, ponovo nas dovode do ključnog pitanja: ko je ona i šta radi ovde?

Pre dve večeri gledali smo prvu epizodu iz novog serijala Junaci doba zlog. Premijerka je počašćena da otvori te nove priče o ljudima iz sfere zla svojom čudesnom biografijom. Nju je po svojim merama izabrao vođa zlog vremena, prauzor svega što je to zlo dovelo za sudiju ovoj zemlji.

Videlo sa kako je izrasla od beznačajne službenice do zalutale predsednice vlade. Prva politička figura u Srbiji bila je zaista samo lice na broju u simulakrumu vladanja državom koju je osvojila nedostojna klika. Neki vid neukog punomoćnika izaslanog od vrhovne sile da bude poslušni delegat njegove zlovolje, i da na tim temeljima izgrađuje svoju.

Pokazalo se da premijerka ima dara da postane slična svom uzoru, pa i da ga u nekim oblastima svog neprijatnog prisustva nadmaši. Njena servilnost i pozivanje na svog boga jesu preludij ili epilog svakog nastupa. Pre nego što je počela da pokazuje bodlje i ispušta otrove, morala je da postane najvažniji podanik, pun neobjašnjive i potpuno slepe ljubavi. U tom zanatu je otišla dovoljno daleko da oko sebe ne vidi ništa osim glave koja je uvek iznova potresa svojim značajem.

Kako bi bila u stanju da isprati krivotvoreni svet koji se prostire samo u vrhovnoj zamisli, morala je da na svoje lice navuče obrazinu koja je čini sličnom. Postala je kopija, koja samo na prvi pogled odudara od originala. Jezik, prezir, mimika, logika, cinizam, bahatost – sve je to naučeno i usavršeno samo da bi bilo još neprijatnije nego kod posustalog učitelja.

Premijerkin javni govor je naprasit ali sirotinjski štur, nejasan i ubog, reči koje izgovara nisu dovoljne da iz sebe izbaci jed koji je sabrala. Ali, svi koji je slušaju, naslućuju o čemu govori, ili bar šta je naumila da kaže.

Sinoć je pokušala da objasni kako je Rio Tintu u Srbiji došao kraj, da je ona lično, tj. vlada donela takvu odluku. Nema više, gotovo je. Mada, ko bi ga znao? U ime naroda, naravno, koji je obećao da više neće na ulice, ali se svoga obećanja ne drži. Vlast ne sluša ulicu, nego narod koji diže svoj glas. Treba ga slušati, taj narod koji se ponekad prene i mi smo tu da ga čujemo. Tako je govorila sinoć.

Ali, umesto trijumfa u tom etapnom porazu vlasti i jasnih znakova teške slabosti, premijerka je svoj nastup obeležila misaonim incidentima koji su inače njeno obeležje.

Dve su je teme, pokrenute u pitanjima novinara, potpuno iščašile i odvele na mentalnu stranputicu. Prva joj je odnekud stigla kao borbena poza na navodne pretnje hapšenjem kad padnu. Ako padnu.

Hoćete da nam sudite, a? Zbog čega da nam sudite. Zbog svega oko nas, zbog naših velikih dela. Zbog toga? Okrenite se samo, vidite šta smo sve uradili vođeni predsednikom Aleksandrom Vučićem. Pa dobro, ako mi se sudi ponosno ću stajati tamo, sigurna da sam učinila sve najbolje za svoj narod, ili kako se već to zove. Jedva čekam, izvolite, sudite mi. Hajde, da vas vidim!

Reklo bi se da je potpuno uverena u ono što radi. A možda zaista i jeste. Ako je tako, onda je postojanje takvog uma na čelu vlade uvod u opšti etički slom društva, već načetog svojom neotpornošću na sve što ga razara.

Premijerka je imala mišljenje o epizodi u kojoj je bila nesumnjiva junakinja ovog doba, i svega najgoreg što ga čini takvim.

Rekla je, naravno, da je ponosna što je izabrana da bude u tome. Tvorci tog segmenta o uticaju njenih nedela na sve oko nje, nisu razumeli da je sve što su videli kao potonuće u stvari uspon, da njihov naopaki pristup samo osnažuje premijerku u nameri da i dalje, sve dok može, čini to što čini.

Nismo saznali, bar na osnovu onoga što je govorila, šta tačno misli o svom životnom delu, dok je na čelu udeljene vlasti. Ali je sigurna da u svemu tome ne vidi ništa loše, da je ništa ne dotiče dok boravi u tuđoj kuli od stakla. I da će sa svojim svetiteljem ostati ovde, sve do kraja.

Gde je kraj, ona to ne zna. Misli da ne postoji.

Istinska junakinja zlog doba.

Peščanik.net, 21.01.2022.

Srodni link: Dejan Ilić – Čiča-miča…


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)